Šiljo: Tijelovo, sloboda, Stepinac, zlodusi i kukavice

Zagreb – Corpus Domini, 11. lipnja 2020.

Danas je diljem katoličkoga svijeta proslavljena svetkovina Tijelova – predragocjenoga Tijela i Krvi Kristove. Negdje se svetkovao u skrovitosti, negdje u crkvama ili s procesijama samo ispred i oko njih, a na mnogim mjestima i s tijelovskim procesijama po gradskim ili selskim ulicama, cestama i poljima.

Današnji zapadni svijet nije više onako općenito (koliko je to još uopće) kršćansko-vjernički kakvim bijaše u srednjemu vijeku. Zato su i tijelovske procesije negdje i dalje uobičajene, a u mnogim mjestima ili više nisu uobičajene ili čak nisu ni dopuštene, kao donedavno u gradu Rijeka.

Upravo tu stvarnost sekularizma i svjetonazorskog pluralizma istaknuo je u svojoj propovijedi u sisačkoj katedrali biskup Vlado Košić: „Kada je uveden blagdan Tijelova, cijelo je društvo bilo prožeto kršćanskom vjerom pa su izlazak iz crkava i tijelovska procesija s Presvetim bili javno štovanje Krista u Euharistiji koji treba prožeti sav naš kršćanski život, bio on u crkvi, bio na ulicama i trgovima naših gradova i sela. Danas je taj smisao još proširen jer nisu svi ljudi kršćani, nego imamo i vjernike pripadnike drugih zajednica, kao i nevjernike.“

Što dakle, trebamo li uopće izlaziti ili se držati strogo samo posvećenih (i sigurnih) prostora? Biskup Košić odgovorio je u nastavljajući: „Ako i danas izlazimo iz crkvi i nosimo Presveto koje njima ništa ne znači, je li to provociranje, izazivanje? Ne, mi to nikako ne želimo, mi samo želimo svima poručiti što mi vjerujemo i kako naše svetinje nosimo sa sobom gdje god bili, kud god išli i što god činili. Mi se ne smijemo bojati pokazivati svoju vjeru, ne samo u obredima i molitvi, nego još više u obrani naših kršćanskih vrijednosti i stavova koje želimo i trebamo zastupati ma gdje bili“.

Da, nemamo namjeru provocirati, ali se nipošto „ne smijemo se bojati“. Bojanje, strah od posljedica, skučenost i kukavnost nipošto nisu ni kršćanske ni ljudske krjeposti. Ne samo zato što „hrabre sreća prati! (Audentes fortuna iuvat!), kako je to izrazio starorimski, poganski pjesnik Vergilije, nego je za kršćane ta hrabrost u izlaganju svoga smrtnoga tijela, pa i u procesiji u kojoj se štuje presveto Kristovo tijelo, i vjerska dužnost i poziv.

Tom pozivu prethodi osobno poklonstvo, unutarnje klanjanje Bogu i onomu što je od Boga. To prigibanje koljena pred Bogočovjekom nipošto nije znak slabosti, i nipošto nije ograničeno samo na ponašanje u vjerskim obredima i pobožnostima niti je odvojeno od vjernikova života u svijetu.

„Kleknuti pred Euharistijom jest priznanje slobode: tko se Isusu klanja, ne može niti treba padati ničice pred zemaljskom vlašću, bez obzira koliko ona jaka bila.“ Tako je jednu bitnu dimenziju religioznog poklonstva izrekao papa emeritus Benedikt XVI. na svetkovinu Tijelova u svibnju već pomalo davne godine Gospodnje 2008.

Tako svojedobno ni zagrebački nadbiskup Stepinac ni brojni drugi (nepoželjni, progonjeni) biskupi, svećenici i laici nisu „padali ničice pred zemaljskom vlašću“. Otvorenih očiju gledali su u ralje troroge zvijeri, ali pokleknuli nisu. Za Stepince ostala je kao jedna od njegovih najpoznatijih izreka ona na latinskomu: Frangar, non flectar! U malo slobodnijem opisnom prijevodu: Slomiti me možeš [jer raspolažeš velikom fizičkom silom], ali me saviti ne ćeš [ne ću se dragovoljno poviti, ne ću se iz straha pokloniti pred tvojom bezbožnom silom]. Znači: Ostat ću to što jesam i pod cijenu smrti!

Alojzije Stepinac proglašen je, tako, blaženikom na temelju hrabrosti i podnesenog mučeništva.

Takvi ljudi čije se duhovne kralježnice, kralježnice njihovih muževnih značajeva [karaktera] ne povijaju pod silom, neistinom, nepravdom ili ovozemaljskim interesom dožive kad-tad priznanja, a najistaknutiji od njih u Crkvi dožive kao odabrani primjeri i proglašenje blaženim odnosno svetim. No takvi ljudi i za vrijeme ovozemaljskog života i poslije zemaljske smrti doživljavaju i napade, udare, klevetanja i blaćenja. Doživljavaju ih od neprijatelja istine i pravde, od „sinova ovoga svijeta“, od onih koji se klanjaju Sotoni i nižim zlodusima odnosno idolima novca, moći, vlasti, ugleda, lažne sigurnosti, laži. Jedan od takvih idola jest zloduh mržnje, toliko prisutan što u okruženju, što u samim njedrima hrvatskoga naroda i njegove države.

Tako je dan uoči Tijelova srbijanski  ministar obrane Aleksandar Vulin izjavio: „Hrvatska službena politika kao ni ustaški ološ ne prestaju s napadima na Vučića i Srbiju. […] Njihova politika prema Srbiji mješavina je mržnje i kompleksa. To je i očekivano od naroda kojima je vikar ustaške vojske Alojzije Stepinac kandidat za sveca. Kakav svetac takav i narod koji ga zove blaženi.” On je uz mnoštvo drugoga po tko zna koji put izlio smrdljivu kiblu na Hrvatsku i hrvatski narod (posve rasistički, po jučer spomenutoj definiciji iz konvencije UN-a o rasizmu!), i po tko zna koji put blaženoga Alojzija nazvao „vikarom ustaške vojske“.

Da je Stepinac i bio „vikar ustaške vojske“, ni to ne bi bilo ništa neobično ni po sebi loše ili nedopustivo. Mnoge vojske (i oružane snage općenito) nekoć i danas imaju dušobrižničke službe u svojim postrojbama, iz više razloga, slično kao što imaju medicinske, dobrotvorne, promatračke i druge. Pritom dušobrižnici vode brigu za duše vojnika neovisno o njihovim ili svojim političkim nazorima i o tomu na čijoj se strani koja postrojba bori.

No pouzdano se zna da Stepinac nije bio nikakav „ustaški vikar“, nego da takva tvrdnja počiva na jednoj od milijuna novijih srpskih izmišljotina, na dokumentu za koji je znanstveno utvrđeno i dokazano da je još jedna srpsko-mitska krivotvorina. I Vulin to zna, kao i oni koji se bave proizvodnjom krivotvorenih „originala“, izmišljanjima i podmetanjima onoga čega u stvarnosti nije bilo.

U takvoj situaciji iznova se postavlja pitanje: Kako se odnositi prema takvim besprizornim tipovima kao što su neki koji obnose visoke dužnosti u srpskoj državi ili u Srpskoj pravoslavnoj crkvi? Kako se, općenito, odnositi prema bezočnom razbojniku koji te uporno na pravdi Boga kleveće i riga laži?

Mnogi u službenom Zagrebu na takve bezočnosti uporno i ustrajno šute. Kao da se, iako i sami nekakva vlast, prigibaju i povijaju te „padaju ničice“ pred određenom (drugom) „zemaljskom vlašću“, kako je to izrazio Benedikt XVI. Ako se eventualno i ne boje „zemaljske vlasti“ u Beogradu, onda se valjda boje neke druge, više vlasti, za koju procjenjuju da raspolaže jakom silom, a koja štiti one bezočnike u Beogradu. Ili se, zgoljno, boje „svoje vlastite sjene“.

Takvi u svijetu ne postupaju u duhu Tijelova, pa pojavljivali se oni po crkvama i katedralama u prvim redovima ili sudjelovali u procesijama koliko god hoće puta. Ne postupaju u onom duhu ljudsko-kršćanske hrabrosti koji je prethodno osvijetljen i u čemu je naš svjetionik sveti čovjek i hrvatski domoljub Alojzije Stepinac.

Šilj, Hrvatsko nebo