Raspad američkog društva poprima dramatične razmjere

Sjedinjene Američke Države i američki uspjeh dugo su bili uzor mnogim ljudima diljem svijeta. SAD su obranile svijet od nekoliko totalitarističkih sustava, posebice od onog nacističkog i od onog komunističkog. No, stvari se unutar američkog društva danas tako ubrzano mijenjaju da se sve više postavlja pitanje koliko još i na koji način ono može izdržati dezintegracijske procese koji su poprimili neslućene razmjere.

Politička korektnost, ili jednoumlje i cenzura, kako bismo to mogli mi nazvati koji imamo iskustva s komunističkim totalitarizmom, nakon nedavnih nereda uvelike je promijenila klimu u odnosima prema predstavnicima zakona u SAD. Čuli su se brojni zahtjevi za osjetnim smanjenjem novčanih izdvajanja policijskim službama, pa sve do zahtjeva da se na televizijskim programima ne emitiraju više serije koje u povoljnom svjetlu prikazuju policijske službenike.

Nekad se klečalo pred Bogom, a danas političari poput kanadskog premijera Justina Trudeaua propagiraju političku korektnost koja svojom ispraznošću i isključivosti može dovesti samo do većih nepravdi i nejednakosti te daljnje dezintegracije zapadnih društava. Sebičnost tako postaje nova paradigma, kako ona osobna, tako i ona korporativna koja ima stvarnu moć i resurse.

Kako ova klima djeluje na pripadnike službe koja bi trebala održavati red u američkom društvu, u kojem je nasilje i kriminal svakodnevna pojava, zorno svjedoči pismo Travis Yates, policijskog časnika u Oklahomi koje u nešto skraćenom obliku, u našem prijevodu, prenosimo u nastavku.

Ne ćete nas morati abolirati – više nas ne će biti

Nakon više od 27 godina u službi, sada mi je dosta. Ovi prosvjedi i neredi su bili zadnja kap koja je prelila čašu. Uvredljive riječi s kojima nas se stalno časti sada su se pretvorile u kamenje, boce i pucnjavu. Gotovo je, Amerika: odlazimo.

Ovo mi je najteže što sam ikad napisao.

Odrastao sam u obitelji s policijskom tradicijom. Otac je odradio svoj put do čina kapetana u Fort Smithu, Arkansas. Kao dijete sjećam se da sam petkom išao s njim po njegov tjedni ček sa strahopoštovanjem prema super junacima s kojima je radio.

Moj se otac žrtvovao u životu, a isto je učinila i moja pokojna majka. Bilo da se radilo o nadzoru koji je trajao tjednima, prisluškivanju ili hvatanju raspačavača narkotika širom zemlje, dao je sve za moju obitelj pazeći u mnogim pojedinostima da naša obitelj nikada ne bi ostala uskraćena. Neki bi to nazvali privilegijom, ali tamo gdje sam odrastao to se naziva napornim radom.

Djeca u školi mislila su da je ono što je radio moj otac u redu, a on me znao ponekad pitati zadaje mi netko zbog toga nevolje, ali to se nikad nije događalo. Postojalo je poštovanje svih…

Prošlo je 27 godina i da ste mi tada rekli kakvo je današnje stanje u provođenju zakona, nikad vam ne bih vjerovao.

Nije se primjena zakona promijenila na gore, već sve oko te primjene.

Psihički bolesni nekad su se slali na liječenje, a sada samo šalju policajce. Djeca su se učila poštovanju, a sada je „cool“ biti bezobrazan.

Nadređeni su vam nekad davali potporu kada ste bili u pravu, a sad vas optužuju da niste bili u pravu kako bi se dodvorili bijesnim ljudima.

Roditelji su se nekad ljutili na svoju djecu kada su bila uhićena, a sad se ljute na nas.

Mediji su nekad isticali pozitivan doprinos koji je naša profesija daje društvu, a sada to ili ignoriraju, ili izvrću istinu kako bi generiranjem kontroverzi punili svoje džepove.

Nekada su nas kriminalci poštovali. Kada biste krivce uhvatili, znali su da radite svoj posao, ali sada smo mi krivi što oni sjede u lisicama, a ne oni sami zbog svojih osobnih odluka.

Ako je netko napao policajca, svi bi ga doživjeli kao napadača. Sada se napadači slave i dižu se milijunske tužbe.

Nekada smo mogli svjedočiti na sudu i vjerovalo nam se. Danas ako nema videozapisa iz tri različita kuta, nikog ne zanima što imate za reći.

Uza sve ove rasprave o rasizmu i rasističkim policajcima, osobno nikad nisam vidio da se ljudi različito tretiraju zbog svoje rase. I dok znam da će nas kukavice koje nikada nisu radile ovaj posao nazivati rasistima, sve što sam ikad vidio bilo je kriminalno ponašanje i policajce koji su to pokušavali zaustaviti neovisno kakva im je boja kože.

Vidio sam kako policajci pomažu i štite sve jednako neovisno o rasi, spolu ili etičnoj pripadnosti koju možete zamisliti, i to je nekad nešto značilo, no danas to više nikoga nije briga.

Nazivali su nas imenima koje možete samo zamisliti, od kojih mnoga od njih imaju i rasni prizvuk, a to nikad nije dolazilo od strane policajaca. Promatrao sam afroameričke policajce kako se s tim moraju nositi i čak sam nagovarao jednog novaka da ne odustane od službe nakon što su ga dotukle uvrede kukavica koje su imale istu boju kože kao i on.

Čuo sam riječi koje nisam nikad prije čuo dok nisam postao policajcem…

Unatoč tome, smatrao sam svoj posao najvećom prilikom koju sam dobio u svom životu. Bio sam spreman preporučiti ga bilo kome i potajno sam se nadao da će to jednog dana tim putem krenuti jedno od moje djece.

Ono bi bilo pripadnikom četvrte generacije iz naše obitelji u policiji.

Ali danas je sve to gotovo. Ne bih želio ovaj posao svojem najgorem neprijatelju. Nikada ne bih poslao nikoga do koga mi je stalo u pakao u koji se pretvorila ova profesija.

To je jedini posao u kojem možete učiniti sve kako treba, a izgubiti sve.

To je jedini posao u kojem vas građani zbog kojih riskirate svoj život mrze zbog toga.

To je jedini preostali segment društvu koji je „cool“ diskriminirati i suditi mu, samo zbog odore koju nosite.

Nikad ne dobiješ šansu objasniti svoju stranu.

Nikad ih ne možeš urazumiti.

Pogrdne riječi sada su se pretvorile u kamenje i boce i pucnjavu.

Gledao sam što se događa onima oko mene i vidio sam potpuno uništenje njihova života.

Ovaj posao je hodajuća bomba i možete dobiti otkazan ili biti procesuirani već u sljedećem trenutku, čak i ako radite sve kako treba.

Nijedna struka se s tim ne mora nositi.

Liječnici ubiju 250.000 ljudi godišnje. To se naziva “liječničkom greškom”, jer društvo razumije veliki stres pod kojim se radi vrlo težak posao i činjenicu da se najbolje moguće odluke moraju donijeti u vrlo kratkom trenutku.

Osobe koje provode zakone imaju isti zadatak i u tome su vrlo uspješne. Usprkos najnasilnijem društvu kojeg smo ikada imali, manje od 1000 osumnjičenih biva ubijeno godišnje. 96% njih pri tome napada nas oružjem, a preostali nas napadaju automobilima ili šakama, a sve više i više lažnim puškama, kako bi Benjamin Crump (američki odvjetnik za građansko pravo) mogao njihovim obiteljima pomoći da se domognu bogatstva.

Vidio sam kako policajci riskiraju svoj život kad nisu trebali – samo da ne bi uzeli tuđi život.

Pri tome im se nikad ne priznaju zasluge koje imaju druge profesije.

Kukavice su svuda oko nas. Od šefova do šerifa do političara, nitko nam ne štiti leđa.

To je to, Ameriko. Napokon si uspjela.

Ne ćete morati abolirati policiju. Nas više ne će biti.

Znamo da nas većina Amerikanaca i dalje cijeni, no to nije dovoljno za previsoki rizik kojemu smo izloženi.

Oni koji vam kažu hvala ili plate ponekad vaš obrok, to znači sve.

Ali oni od vas koji su šutjeli dok su se polagano okretali noževi u našim leđima od strane lopova i kukavica, ovo ide na vašu dušu.

Vaša vjerovanje hashtagovima kao jedinoj istini ima i stvorit će okruženje u vašoj zajednici kakvo nikad niste zamislili.

Ako mislite da se Minneapolis nikada ne će pretvoriti u Mogadishu – varate se.

A kad se to dogodi, sjeti se kako je doprinjelo vaše sudioništvo u svemu tome.

Ovo je Amerika koju ste vi napravili.

hkv/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo