M. Međimorec: Istinom protiv povijesnih neistina – sažeti pogled na Drugi svjetski rat (13)

U okviru trinaestog nastavka podlistka M. Međimorec: „Istinom protiv povijesnih neistina – sažeti pogled na Drugi svjetski rat „ iz knjige Bogdana Radice „Živjeti-nedoživjeti. II. dio“ donosimo poglavlje „Nima Splita do Splita“. (hkv)

Bogdan Radica, Živjeti-nedoživjeti, II. dio, Barcelona – München, 1983., KHR, poglavlje „Nima Splita do Splita“, str. 306. – 320.

Očekivao sam povratak u Hrvatsku, i to kroz Split, s tolikim osjećanjem duboke intenzivnosti, koja je prelazila svaki patriotizam, do kojeg mi i nije bilo stalo. Život, koji nisam doživio, smisao je sve moje drame u odnosu na grad, iz kojeg sam nikao, tek upola se razvio i zatim nestao. Spuštamo se na uzletište u Zadru. Sovjetski avion i sovjetski pilot. I ovaj se isto tako spušta naglo i ravno, kao da će udariti glavom o zemlju. Tako je bilo iz Baria u Beograd. Isto tako mnogo kasnije iz Beča u Moskvu. Krcaju nas u kamion. Isto tako kao i u zrakoplovu, nitko s nikim ne govori. U kamionu se rukujem s pukovnikom Tartagliom. Bio je u partizanima. Zna da dolazim iz Amerike, kamo će i on uskoro za vojnog izaslanika. Vrlo je kratak u razgovoru, kao da se boji! Zadar je jako oštećen. Vele, da su ga bombardirali Amerikanci. Sve što je srušeno kod nas, sve se to pripisuje Amerikancima. Politički: depopularizirati Ameriku, novčano: kako USA jedina ima sredstava, treba je što više musti! Ameriku treba istrošiti, baciti je na prosjački štap, stvoriti bazu za komunizam —tako bleje naši marksisti — primitivci! Bacih pogled na Sv. Donata i na Sv. Stošiju. Ukrcavamo se na brod, koji nas vozi u Split. Zaustavljamo se u Šibeniku. Ulazak u luku legendaran. Ručamo u sjedištu gradskog odbora, jer nema otvorenih restauracija. Bacim pogled na Sv. Jakova. Stižem u Split. Duboko potresen. Prvo što zapazih, nema više stare carinarnice, gdje su prije rata otvarali kufere, da traže komunističku i ustašku pamfleteriju. Da su barem srušili i zgradu bivše Banovine, ne bi bilo loše, jer bi se Dioklecijanova palača pojavljivala u cijeloj svojoj veličanstvenosti! Kako nisam najavljivao dolazak, nitko me od mojih ne dočeka. Pronalazim ipak nekog nosača, koji mi nosi teške kovčege. U gradu kao da nema stanovnika. Sve je opustjelo. Dovučem se do kuće. Kad ugledah majku i oca, zahvati me težak grč, plač. Isto tako i oni zaridaše u plač. Traume, koje prodrmaju čovjeka. I otac i majka jako su propatili. Lica iznurena: smršavili i izgladnjeli. Prvo što mi kažu, da nemaju nikakvih vijesti od sestara, od Ine i Daroslave, od Inina muža i njihove djece. Isto tako, ništa od brata Ratka. Za njega sam znao, da je u Torinu, dok su sestre s djecom sa zbjegom negdje u Egiptu. Tamo je i rođak dr. Branislav Radica sa svojima. Ne znaju, da li će se vratiti. Ili će i oni, kao i mnogi drugi, u Ameriku?

— A ti, ča si se vraća? — reče mi otac. Biti u Americi i vratiti se u ovaj pakao. Nisi li poludija! Ja sam mislija da si pametniji!

— Nemoj mi ovde ostat — viče mati — Nije ova zemlja za te. Vrati se tvojoj ženi i dici, jer ovde nemaš budućnosti!

— S ovim razbojnicima!? — viče stari meštar Lovre, moj otac, splitski puntar. — Ubili su pola Splita! Odveli su ih jedne noći na Sustipan, ni krive ni dužne, i tu su sve poklali.

— Ma koga? — pitam ja.

— Ča nisi vidija plakate? Advokata Vukušića i Carića, ona dva sveca, ništa nisu učinili. Ni crva nisu zgazili! Pa advokata Ljubića! Ubili su ti i tvog prijatelja Niku Bartulovića. Niko ne zna di je! Sutra ćeš vidit Tartaju, pa će ti on sve kazat. Nisi moj sin, ako budeš ovdi osta i š njima surađiva!

Prilazimo stolu. Nemaju što da mi ponude, nego malo trešanja. Nisu ništa mogli nabaviti. Na moje pitanje, što je s prehranom građanstva, otac odgovara: — Došlo je svega iz Amerike, ali daju samo svojin. Nas ostavljaju, da umiremo od glada. — Viče Buljan viče: — Ne dajte reakciji, pustite ih, neka crknu od glada! — Ali UNRRA je namijenjena isključivo narodu i to svima. To je obaveza, koju su dali Americi. Da nije tih obaveza, Amerika im ne bi bila dala toliku hranu.

— Ča je triba govorit! Vi ne znate komuniste. Oni će sve podpisat i obećat. I jopet ne će nikom dat nego svojin! Jer oni viču, da smo mi reakcija; i da to nije dala samo Amerika, nego i Rusija, još više od Amerike. Narod zna, da je

Rusija gladež; i da je sve to američka hrana.
Sutradan pođoh u posjete Vici Buljanu. Poznavao sam ga kao kelnera iz pariških barova. Sjedi u kabinetu, gdje su nekada sjedili Banovi. Viče i dere se. Prvo što me je upitao, bilo je za jednog njegova pajdaša, nekog playboya Jurića, s kojim se skitao po pariškim noćnim lokalima pa pita: —Jesi li ga igdje sreo? Da ga ufatim, dao bi da se strijelja. Bio je nacistički agent! — Zatim se upusti u monolog, da ga i drugi prisutni čuju. Radi se o teoriji budućeg Titova raja:

— Za par godina, bit ćemo jači od Amerike. Sa Sovjetskim Savezom osvojit ćemo najprije Europu i onda Ameriku. Past će kao zrela kruška! [Kardeljeva teza, primjećujem.] Dalmacija će za par godina postati druga Kalifornija. Zamisli se: veća i jača od Kalifornije. — Na moje pitanje, što je s podjelom hrane, koja je već stigla i kvari se po barakama i magazinima na obali, Vice odgovara: — Ne može to tako! Mora se najprije dijeliti hrana onima, koji su stradali u ratu, zatim svima onima, koji vjeruju u ovaj sistem. Nikako neprijateljima naroda! — A tko su neprijatelji naroda? — odgovor je uvijek isti: —Reakcija, stara buržoazija, ustaše, četnici, klerikalci, svi koji su protiv nas!
Kad je čuo, da ni moja majka, ni moj otac nisu dobili, niti mogu dobiti hrane, odmah daje naređenje, da im se pošalje. Iste večeri, večerao sam u Pučkoj banci, gdje se na zadnjem katu nalazila menza, u kojoj su se hranili rukovodioci i partijci. Bilo je svega u izobilju! Sistem elite je već proveden! Rukovodioci su u svemu prvi! Za večerom razgovaram s mladim Kukočem, za koga mi poslije rekoše, da je jako moćan u Partiji, i da je jedan od glavnih ljudi u OZNi, koji šalje u velikom broju ljude na stratišta! Izgleda skroman, i na dugačko mi tumači «politiku», za koju kaže, da ju je Partija morala zavesti i primijeniti u Splitu i u Dalmaciji. Po njegovu mišljenju, Partija je morala u prvome redu odstraniti sve one, koji su surađivali s Talijanima i s ustaškim režimom, zatim i sve istaknutije predstavnike predratnih režima. Partija mora svoditi utjecaj Crkve na isključivo privatni sektor. Konačno, Partija mora postepeno odstraniti i utjecaj HSS-a, jer su se mnogi od njihovih prvaka i nižih članova kompromitirali u suradnji s predratnim Beogradom, zatim s Talijanima i ustašama!

— Čuli smo, Kukoč nastavlja, da se Vi zanimate, radi čega nismo dali nikakav položaj dru Ivi Tartagli, za koga se zna, da je bio zaslužan za ekonomski razvoj Splita? Kad bismo mi to učinili, narod bi osjetio, da se ništa nije dogodilo, niti promijenilo, i da ovo nije nikakva revolucija. Mi znamo, da je Tartaglia sposoban, i mi ćemo ga upotrijebiti, ali nikako ne na položaju, s koga bi se njegov politički utjecaj mogao opet osjetiti. To nikako! — A što o drugim ljudima? —- primijetih. Radi čega je nestao Niko Bartulović? Zašto su ubili Vukušića, Carića i ostale? — Ovo je revolucija, kako rekoh, i mi nismo mogli spriječiti mnoge pogreške, koje su pojedinci učinili! — Otkako sam ovamo stigao, kad god se spomene likvidacija ili ubojstvo nekog uistinu pozitivnog i dobrog čovjeka, odgovor je svakog rukovodioca, da su to individualne pogreške, koje se nije moglo izbjeći, jer se to uvijek zbiva u revoluciji. — Vi spomenuste Bartulovića! — nastavi — On je surađivao s Birčaninom, vođom četnika, i s velikosrbima u Splitu za cijelo vrijeme rata. Sve to najprije pod zaštitom Talijana, i zatim i ustaša. Mi ga nismo sudili, on je negdje nestao na putu, kad su ga odveli iz Splita, gdje nije smio ostati. Vukušić je bio u uskoj suradnji s kleroustaškim elementom. — [Meni je dr. Ivo Tartaglia kazao, da su Bartulovića partizani, netom su stigli u Split, odveli i na putu ga ubili].

Protestiram i kod Kukoča i svugdje i dodajem, da cio Split tvrdi, da su Vukušić i Carić bili sasvim pošteni i nevini ljudi. Ali postaje mi sve jasnije, da su instrukcije Partije bile, da u svakom gradu demonstrativno odsjeku glave svima onima, koji nisu nikako mogli postati nikakvi lojalni elemenat Partiji; osim toga, dali su prilike fanaticima, da se osvete ispred svjetine predstavnicima gornjih društvenih slojeva. Kod izvođenja toga, najaktivnija je bila komunistička poluinteligencija, koja, osim staljinističkih pamfleta, nije ništa ni čitala, niti znala i koja je iskoristila revoluciju, da se domogne strukturalnih položaja u novoj državi. Rekoše mi u Splitu, da su najnemilosrdniji i najfanatičniji u eksterminaciji buržoazije bili mali bankovni činovnici, pisari i računovođe, koji su teglili u raznim poduzećima. Taj Kukoč najtipičniji je primjer, kako ga je partijski sistem iz jednog od najnižih položaja, čak iz pukog siromaštva, podigao do vrhunaca u državno-partijskoj administraciji.

Problem komunizma posebno me je zanimao. U splitskom se kazalištu održavao svečani skup, na koji sam bio pozvan. Kazalište je bilo dupkom puno. Na programu su bili sve samo splitski rukovodioci, koji su i uzimali riječ. Za vrijeme govora odjedamput iz galerije ruknuše glasovi: — Di je Jelaska? Di je Ivanko Marić? Pustite ih na slobodu! — Slušateljstvo se skamenilo. OZNA je odmah skočila na galeriju. Poslije svršetka te svečanosti, jedan mi ne-partijac prilazi i kaže, u čemu je stvar. Starija generacija splitskih komunista jako je nezadovoljna, što je Tito otjerao iz Partije i Marića i Jelasku, i što ih Vicko Krstulović, po naređenju partijske vrhuške, nije pozvao u partizane, kad je počeo odpor. Za splitsku «Malu Moskvu» u Velom Varošu, Jelaske i Marići bili su stari komunisti; i stari su splitski obalni radnici smatrali, da je velika nepravda učinjena splitskoj ćeliji, što su Jelaske i Marići odstranjeni iz Partije; i što ih se sada naziva izdajnicima. Ja sam poznavao Ivanka Marića, još iz splitske Varoške pučke škole. Taj kraj Varoša, gdje su bile Marićeve kuće, bilo je žarište komunističkih i općenito subverzivnih pokreta. Govorilo se, da je tamo dolazio i krio se i neki Josip Broz Valter; isto tako govorilo se je, da ih je posjećivao i Krleža. «Mala Moskva» bila je tipično varoška i rebelska; i sasvim mi je jasno, da nije mogla da se ukopča u jedan sistem, koji je Tito presadio iz velike Moskve. Tito je, kako smo poslije saznali, smatrao sve te poštene idealiste «frakcionašima», i izbacio ih iz Partije, čak i likvidirao, optužujući ih, da su bili policijski agenti. Tito je smatrao i zvao tu grupu dalmatinskih komunista «rak-ranom» Partije u Hrvatskoj. Tako su i Marići i Jelaske i ostali idealiste doživljeli sudbinu Andrije Hebranga. I zato, što su bili Hrvati! Sve je to teško djelovalo na crveni Split i na «Malu Moskvu». Smatrali su se izdanima i prevarenima, kako su oni govorili, od hohštaplera Tita! — Zašto hohštaplera? — zapitao sam. — Pa zar ne vidiš kako se oblači, kako se kiti, kako se ponaša?! Pa to nije čovjek iz naroda! To i nije radnik! To je potentat, koga je Moskva poslala, da s nama vlada!

U Splitu vlada ogroman strah. Ljudi se sastaju kradomice. Kad god netko naiđe, razgovori zamuknu. Prisustvujem takvim sastancima kod Tartaglie, gdje se nađu moj otac i Jakov Čulić. Kad naiđe Jerko Čulić, razgovor završi. Tartaglia ne može da pregori grozan način, na koji je zaklan popularni liječnik dr. Jakša Račić. Isto tako plače za Bartulovićem. Rekoše mi, da je Don Herkulan Luger bolestan u Račićevoj klinici. Ostario je. Ali nije ga napustila njegova bonvivanska narav. Kaže mi, da će ipak sve dobro biti. Napada ustaše. Veli, da su bili strašni. Pitanje koje ga najviše muči, je penzija. — Jeruzalima ti, ja sam uvik bio za Jugoslaviju. ’Oće li nam davati penziju? — Žali, što nije bio na mojem predavanju. Na poziv kulturne sekcije nekog odbora, održao sam predavanje u bivšem Kinu Karaman. Iako predavanje nije bilo oglašeno, došlo je mnogo slušatelja. Dvorana je bila puna. Govorio sam, uglavnom, o istom predmetu, koji sam razvio i u Beogradu. O Americi danas, o najnovijim smjerovima američke vanjske politike, o položaju našeg iseljeništva i o svim onim pitanjima, koja mogu zanimati dalmatinsku javnost. Bio sam dirnut, kad mi je poslije predavanja posebno čestitao naš stari iseljenik i stručnjak za iseljenička pitanja, Lupiš. Prišao mi je i dr. M. Ćurčin, koji mi je, kako on već to zna, iznio neke primjedbe. — Odlično je! Jako zanimljivo, ali trebali ste dati više podataka o ljudima, koje ste spominjali. Tako, recimo, Wallace, Wilkie itd., da svijet shvati. Inače, vrlo dobro! — Sutradan sestra Ivanka Marića reče mi: —Znaš, onima u Pučkoj banki (sjedište partijskog rukovodstva) nije bilo drago ča si mnogo falio američku demokraciju. Odlučili su, da ti ne dadu više javno nastupati! — Bila je dobro obaviještena. Tako je i bilo. I u Šibeniku i u Zadru i zatim u Zagrebu, do čega sam najviše i držao, agitpropi su se «izvinjavali», da nisu u stanju prirediti moja predavanja, jer da su jako zauzeti, ili da nemaju prikladne dvorane i slično! Kako sam bio saznao, M. Ćurčin nije nikada bio zatvoren od ustaša u Zagrebu, nego je sve vrijeme živio u Splitu, na Mejama u Meštrovićevim dvorima, koju je čuvao kao oko u glavi. Dok sam bio u Splitu, posjetio sam ga nekoliko puta. Rekoh mu, da sam ga smatrao mrtvim. I ispričah mu «priču» Radoja Kneževića o tome, kako je i on, Ćurčin, bio prebačen sa Židovima na Rab. Rekoh mu, da sam napisao čak i nekrolog za naš bilten; i da ga je najviše žalio Boža Marković. Tek u Londonu sam saznao, da je živ. Kazao mi je to Seton-Watson. Kao i uvijek, Ćurčin traži i u komunizmu ono, što bi objektivno moglo biti pozitivno. Komunizam za njega u suštini nije zlo, ako se pravilno pretvori u stvarnost. Trebalo bi, razumije se, prestati s progonima, slanjem ljudi u logore i s ubijanjem. Smatra, da je neophodno potrebno otvoriti vrata zemlje zapadnim demokracijama. Zato smatra, da bi Meštrović trebao da se što prije vrati u zemlju, jer bi njegovo prisustvo moglo poboljšati mnoge stvari. Kad ja u to sumnjam i kao dokaz tome dodajem sve ono, što mi je Augustinčić govorio protiv Meštrovića, on se iznenađuje; i kao da pada s neba. Sumnja, da će se moći pokrenuti «Nova Evropa», iako kaže, da je ista najviše i najobjektivnije pisala o Ruskoj revoluciji, Lenjinu pa čak i o Staljinu!

Dok je osamljeni Ćurčin gledao oko sebe; pomalo iznenađen, ali ne zabrinut, očekujući povratak Meštrovića, gospođa Dara, sva rasplakana, samo što ne viče: — Ta mi ne možemo sve ovo primiti, što se piše. Ta, ni đeneral Mića (Nedić), ni čika Koka (Fotić) nisu mogli biti izdajnici! Kako to? bili su rodoljubi! — Pokušavam joj rastumačiti, ali ona, stara Beograđanka, nikako ne prima. Engleski objektivan Ćurčin stoji na stanovištu, da je sve to moguće; i što je za njega uistinu vrijedno svake pohvale, ne osuđuje Hrvate. To je svakako jedini Srbin, koga sam vidio, a koji ne govori o klanjima ustaša. Posjetio sam ga nekoliko puta u Meštrovićevoj vili. Iznenadilo me je: nije me nikada zadržao na ručku, što bi bilo nemoguće prije rata. Znači, sigurno je u oskudici.

Kod moje kuće je uzbuna. Moj otac je nekako čuo u gradu, da sam obećao dati svu svoju biblioteku od četiri tisuće knjiga Gradskoj biblioteci, koju su sada preuzeli mladi intelektualci-partizani.

— Točno je, rekoh ocu. Oni su mi rekli, da žele imati uz Trumbićevu i Petravićevu biblioteku i moju, i da bi je držali u jednoj sobi, koja bi nosila moje ime. Uostalom, bolje tako, nego da sve te knjige leže u podrumu!

— Ne ću ja ništa dat tim razbojnicima! Kupi ću dvi ramine petroja pa ću sve užgat, pri vengo dojdu vazet! Neka stoji u podrumu, ali ne dan in gušta! Ubili su najpošteniji svit, digli su svakome sve, i sad očedu tvoje knjige! Ja ne dan! Nije ti mater rekla. Tia sam in vratit svu onu ’ranu, ča su poslali. Više volin umrit od glada, nego li jist ča mi oni daju! Ubili su i izgorili pola svita, i sad oćedu skupjat knjige i otvarat biblioteke. Razbojnici! — Sve se svršava istim tonom. I otac i mater:

— Pojdi mi ća: nemoj ovdi ostat, vrati se u Ameriku! Ča ćeš ovdi? Zar ne vidiš, da je oko nas sve sama nesrića!

Na obali sretnem starog Studu, kojemu smo prije rata išli na ribu. I na njegovu je restauraciju bila pala bomba i jako je oštetila. Izgleda mi, da je oglušio. Gotovo ništa ili vrlo malo čuje. Mnogi su ljudi u toku rata i posebno nakon dolaska partizana obezglavili. Ne mogu da se snađu. Jedva me je prepoznao.

—Ma, ča si ti Bojdan, sin Lovre? Asti Isusa. Ma jesi li ti onaj, ča si u Nova Jorku? Asti Gospu! Pa si ovod doša! A ne vidiš, kakva je ovo nesrića! Ne znaš koliko su poštenoga svita zaklali! Pa si se ovamo vratija… Ja sam mislija, da si ti pametan čovik! A ča govori Lovre? Bi će mu pamet stala. Asti Boga! Ma ja ne mogu to razumit, da si doša ovod! — Gorko se nasmija i nestane. Kavanari Muljačići isto su tako iznenađeni, kad su me vidjeli; isto tako i ono malo posjetitelja u kavani. Svi se čude, što sam se vratio. Mojoj materi stare Splićanke govore:

— Ge gavem šentito che el Bogdan že rentrato? Ma che el restera qua a Spalatro? Non že matto mia signora? (Čuli smo, da se Bogdan vratio? Zar će ostati ovdje u Splitu? Zar nije lud, moja gospođo?). Moja majka odgovara: — Ma si vedra cosa el fara! (Vidjet će se, što će učiniti). Barba Jakov (Čulić) mi reče: — To se cili Split čudi, da si se vratija! — Isto čujem od mnogih drugih. Na ulici sretnem poznatog veletrgovca Franu Aljinovića. Sav zabrinut, pita me: — Ča će ovo biti, Bogdane? Oće li ovo ovako ostat? Ili će se vratit, kako je prin bilo? Reci mi, poludit ću, ča će biti s nama? Tješim, da će dobro biti, iako i sam u to sumnjam. U crkvi Sv. Franje na obali, ne znam, radi čega je Meštrović izradio nadgrobni spomenik Trumbićev, smjestivši ga ispružena poput Madame Recamier? Trumbić je bio dostojanstven samo u stanju govornika. Svraćam pred oltar Gospe od Sedam žalosti. Prilazi mi jedna postarija gospođa. Bila je nekada ljepotica iz roda Sinovčića, u čijem smo susjedstvu živjeli na Širini ispred Sv. Križa. Obrati se k meni tiho, ali odrješito:

— Čula sam, Bogdane, da si i ti priša ovima. Nemoj, sinko moj! Ni to društvo za te! To su bezvirci! Ubili su Boga i čovika! Ti si uvik virova u Boga! Ti ne možeš š njima! Nemoj ovdi ostati! Ovo je uvik bila prokleta zemlja, i takva će i ostat!

I poslije ovog rata, nostalgije za Austrijom i Franjom Josipom rastu! Kod barba Bepa (Josip Perić) popularnog Splićanina. Tu naiđu stari Splićani pa se žale do kasno u večer. Žale se za Austrijom: —Austrija naša mila majka! — kaže jedan. Drugi opet dodaje: —Otkako je umro Vrane Josip, česar, svaka je nesrića pala na ovaj grad! — Ja prigovorih: — A gladovali ste pod Austrijom! — Starci odgovaraju. — Ča je triba govorit! Ča misliš, da će nam biti boje pod ovom mularijom, pod Vicom Buljanom, Vickom Krstulovićem, Bajima i Piplovićima, ča bi izili Svete Ane dotu i ubili Boga! — Jedne večeri kod Barba Bepa i tete Vinke večera. Sva je rodbina na okupu, naime sva, koja je preživjela. Manjkaju nam oni, koji se još nisu vratili iz El Shatta, odnosno iz zbjegova po Egiptu ili iz partizana. Razvio se razgovor o onome što je bilo, i što će još biti. Fašisti, ustaše, skupa sa četnicima i partizanima poubijali su ogroman broj naroda. Mnogo je poznatih ličnosti nestalo, i nitko ne zna gdje su. Moj otac i barba Bepo ne vjeruju, da bi ičega dobroga moglo iz svega ovoga nastati. Ponovno me spopadaju, da ja moram napustiti, i to što prije zemlju. Razlozi: ti nisi bio nikada komunist pa ne bi bilo lijepo od tebe, da s njima radiš. To je mišljenje — vele oni i ističu — cijelog Splita.

U pitanju procesa prilaženja mladosti partizanima postoje karakteristični slučajevi. Za večerom tetka Vinka razlaže, kako su njena djeca, poput ostale djece, išla u šumu. Jedno dijete, sin Veljko, bio je neodlučan. Borio se je mišlju, da li poći ili ne! Dođe mu prijatelj Željko pa ga nagovara, da je potrebno da nestanu u šumu! Majka viče: — Nemoj, Željko, odlaziti! A Željko odgovori: — Vi ćete majke biti odgovorne za našu sudbinu! — Majka vidi kako i ostale majke puštaju djecu, pa i ona popusti i pušta Veljka. Psihoza. Narodni val. Ima roditelja, koji su izgubili po troje djece. U jednom stanovitom trenutku nitko se nije mogao izvući iz opće psihoze bježanja u šumu. Dok se tako za večerom sumjalo, kroz primjedbe radije osobne, da će komunizam donijeti bilo kakve sreće, upadne u sobu drugi sin Tomo. Odjeven u partizanskoj uniformi, sav je iskićen oružjem oko pasa. Dok se približuje stolu, za kojim svi sjedimo, osjetim da odjedamput zavlada nespokojnost i zatim potpun tajac. Nisam nikako u stanju shvatiti razlog takvoj nagloj promjeni, pa pokušam nastaviti razgovorom. Raspitujem se za neke stvari, ali nitko ne odgovara, svi me čudnovato gledaju, neki namiguju i guraju nogama ispod stola. Moj se otac odjedamput digne i izgubi negdje u stanu. Za njim svi ostali ustaju i društvo se razilazi. Polazeći kući, otac mi tumači, da je Tomo «fetivi», tj. organizirani komunist, da su ga «sasvim nakrivili na njihovu viru», i da «on više ne viruje ni u Boga ni u Isusa, ni svojoj braći ni sestrama». — Muči pred njim, nemoj ništa govorit, jer on mora sve njima kazat, a onda ne znaš, di si. Nestat ćeš ka ča su i drugi nestali!

Tako se razišla rodbina. Osjetio sam, što to znači komunizam u stvarnosti, i to u samom svojem začetku. Naglo se razbija i obiteljska ćelija, da bi mogla preuzeti vlast ćelija Partije. Sinovske obaveze prema roditeljima nestaju. Tetka Vinka strašno od toga trpi, neprestano je u crkvi, plače i moli se. To je sada općenita pojava velikog dijela splitskih građanskih obitelji, čija su djeca pobjegla u šumu i postala komunisti. Tomo je Skojevac, vozi me svojim džipom po Splitu. Malo govori. Ne znam, da li je neprestano uz mene zbog toga/da me čuva od čakula reakcije, ili što je to zadatak njegove službe. Izgleda mi, da je nemoguće, da Partija može do tolike mjere preobraziti djecu, čiji je odgoj bio konzervativan i katolički. Tomo je bio težak dječak, nije mario ni za što, ni za školu. Zato su ga roditelji poslali na Široki Brijeg kod franjevaca, koji ga nisu uspjeli disciplinirati. Ono što nisu učinili ni obitelj ni franjevci, učinila je partijska pedagogija već u samoj šumi. Iznenađuje me ta nova pojava!

Često zalazim u uredništvo Slobodne Dalmacije, kao i u Gradsku biblioteku, gdje sretam čitav niz mlađih partizanskih pjesnika, među njima su najistaknutiji Šime Vučetić i Živko Jeličić, jedna nova generacija partizana-komunista, iz kojih izbija ogroman polet, mnogo nada i novih perspektiva. Stradanja su kod njih ostavila dubok trag. Oni o istima govore, pišu stihove i prozu. «Slobodna Dalmacija» objavljuje niz zapisnika iz dnevnika fratara iz šibenskog Svetog Lovre, u kojima se franjevci zgražaju nad današnjim vremenima. Na dan, kad su partizani ulazili u Šibenik, jedan od tih fratara zapisuje: — Nastaju apokaliptička vremena. Pojava komunizma za čitav jedan dio svijeta znači kraj svijeta! Za ove mlade komuniste-intelektualce, naprotiv, rađa se novo vrijeme, ispunjeno nadama i vjerom. Za starije generacije, ovo su, bez svake sumnje, dani velikih strepnja i straha. Za mlađe, naprotiv, dani težnja za novim poretkom, kome komunizam mora dati oblik jedne nove sigurnosti! Urednici «Slobodne Dalmacije» pozivaju me, da im nešto napišem, što bi oni rado tiskali. Ja im dam prerađeni članak, koji sam u toku rata bio objavio u new-yorškom «Hrvatskom svijetu». Radilo se o jednoj usporedbi između Vladimira Nazora i Jovana Dučića. Dva mentaliteta. Hrvat Nazor u svojoj «Majci Pravoslavnoj» izražava svoju bol nad ustaškim ubojstvima srpskog naroda, dok Jovan Dučić, iako zna, da su i srpski četnici ubijali hrvatski narod, napada najgrubljim izrazima čitav hrvatski narod, falsificira i izruguje i hrvatsku povijest i kulturu, smatrajući hrvatski narod kolektivno odgovornim za ubojstva Srba. U članku sam posebno istakao razliku između dva pogleda na genocid. Članak je bio zadržan u redakciji nekoliko dana, kad mi je bilo saopćeno, da se ne može objaviti, jer da bi povrijedio srpske osjećaje. — Jovan Dučić — kazao je jedan od tih mladih urednika — srpska je kulturna tekovina, u koju se ne smije dirati! — Zatim se, kao što je i razumljivo, razvila cijela diskusija, u kojoj sam osjetio, da se kod tih mladih intelektualaca, kad je riječ o Srbima i o Srbiji, pojavljuje pretjerani oprez i bojazan. Linija je Partije nesumnjivo morala biti, da se ne smije dirati u bilo šta, što je srpsko, dok se sve, što je hrvatsko, a moglo bi graničiti s ustaštvom, mora suzbijati i žigosati. Ono što me je kod mladih ljudi svakako duboko iznenadilo, bila je njihova rezerviranost prema Krleži. Izbjegavali su, da o njemu daju bilo kakvo mišljenje. Osjećali su, da Krležina sudbina u novom sistemu nije još bila službeno odlučena. Još teže desilo mi se u Beogradu s hrvatskim komunistima, kad sam tražio, da se obnovi u Zagrebu «Obzor», i naišao kod svih na teško protivljenje. Moj je argumenat bio: ako se u Beogradu obnovila «Politika», treba u Zagrebu obnoviti «Obzor», za koji se znalo, da je bio najstariji hrvatski dnevnik, s odličnim hrvatskim i čak i južnoslavenskim recordom, radi čega je, uostalom, u NDH i bio obustavljen od klero-fašista. I tada su mi hrvatski rukovodioci odgovorili: — «Politika» je tekovina srpskog naroda, dok je «Obzor» za naše hrvatske komuniste bio glasilo predratne hrvatske buržoazije. Ni Bakariću, ni Gregoriću, ni ikome drugome to nije uopće padalo na pamet, pa su se čak iznenađivali, kad sam im to predlagao! A mi smo u Americi trubili, da će pod federalizmom Srbi i Hrvati biti ravnopravni u svojim pravima! Sve me je to duboko zabrinjavalo. Osjećao sam, da velikosrpstvo raste s daleko većim tempom, i da su naši komunisti zaplašeni, boje se Beograda, izbjegavaju kazati i naglasiti, da su Hrvati, dok puštaju, da se Srbi na sav glas deru, i da sve grabe i odnose u Beograd. Legende o tome, kako je Srpstvo ne samo stvorilo Jugoslaviju, nego ju je i sada spasilo, kao i to, da su Hrvati separatiste, naglo rastu. Predosjećam, da sve to nije najzdravije, i da će se sve to morati prije ili poslije ozdraviti, ili će se sve slabo svršiti! Odgovor je jednog od tih mladih urednika «Slobodne Dalmacije» bio: — Ustaše su klali Srbe; i mi Hrvati ne smijemo to nikada zaboraviti! Hrvatstvo će biti jače kao nosilac Jugoslavenstva, nego li kao eksponent isključivog Hrvatstva! — Vi se varate — rekoh — Srbi vam to ne će nikada honorirati! Uostalom, ja sam proputovao svu srednju Dalmaciju, i svugdje mi je narod govorio, kako je bio proganjan, zlostavljan i ubijan od srpskih četnika; i sve to u ime srpskog kralja Petra II. I vi morate na sve to reagirati. Naprotiv, kod tog svijeta osjećalo se tek traženje kako zatajiti Hrvatstvo i zamijeniti ga s jugoslavenstvom. Glavnu krivnju za hrvatski nacionalni ekstremizam bacali su na franjevce. Njih su optuživali, da su moralno odgovorni za klanja. Spominjali su fratre Litru i Krstu Kržanića, koga su smatrali glavnim ideologom ustaštva. U toku rata širili su po Splitu pamflete «Veritasa» (1942.), u kojima su najavljivali, da se stvara podunavska konfederacija, i to pod vodstvom Otta Habsburškoga, za koga su govorili, da je oženio nećakinju predsjednika Roosevelta. Hrvatska bi trebala biti uključena u tu konfederaciju u obliku samostalne države. Po njihovu mišljenju, sve je to bilo fratarsko klupko spletaka. Stari orjunaški duh i nadalje gmiže po dalmatinskim poluinteligentnim sredinama. Srdim se: kako su Hrvati ne samo naivni, nego u konfrontaciji s rastućim veliko-srpskim hegemonizmom gube svako tlo pod nogama!

Slušam Misu u crkvi Gospe od Zdravlja. Jedan mladi franjevac govori o današnjem vremenu, pa posebno naglašava, kako rat i nadalje traje i kako nema slobode, bez koje se ne da živjeti. Neprestano mi se ponavlja misao, da su za vrijeme rata glavni podržavatelji Pavelića bili franjevci. Koliko kaosa i kolike li neodređenosti u mozgovima! Sve me to podsjeća Orwellove Katalunje i građanskog rata u Španjolskoj. Svugdje mi je i Unamuno prisutan. Agonija kršćanstva. Komunisti, koji se takvima vole nazivati, nisu svjesni komunizma, niti mogu da ga zamisle u stvarnosti. Gdje im je Marx? Čitali su ga kroz pučkoškolska izdanja Staljina. A mnogi franjevci žale za vremenima ustaške države. Kad su baš neki Hrvati i naumili da stvaraju državu, trebali su predvidjeti, da ni Hitler ni Mussolini ne mogu nikako pobijediti u jednom ratu protiv cijelog svijeta, posebno onda, kad je nastupila i Amerika. Da li je imalo smisla čekati tisuću godina i stvarati državu pod odkriljem liktorskog znaka i kukastog križa? Uostalom, ako su to učinili Hrvati u čežnji za državom i da se oslobode šumadijskog kopita, zar to isto nisu učinili i slavni francuski generali na čelu s maršalom Petainom? A ipak, Francuska je stoljećima imala i državu i ratovala za svoju samostalnost! Tragična li je naša sudbina! Međutim, ni Srbi se ne osjećaju sretnima! Ako komunisti ne uspiju u ovome svojem naporu stvaranja nove Jugoslavije, te više ne će biti, a njeni će narodi morati tražiti nova rješenja! Oko mene samo ljudi jauču: Mi smo nesretna zemlja! Tragika našeg egzistencijalizma! — rekao bi Unamuno. Svi su anti-komunisti zadovoljni, što su Jugoslaveni morali napustiti Trst. Talijani pozdravljaju Italiju, i nose na leđima anglo-američke saveznike. U Trstu smo izgubili 8.000 ljudi, a možda i više, neki vele čak 20.000. Tko da vjeruje statistikama, koje se svakog dana mijenjaju, dižu i spuštaju — prema tome, kako je tko politički opredijeljen! Čujem, da smo u Trstu sve izgubili radi živinskog postupka s građanstvom. Trst je trebao biti nacionalna, i više nego to, ljudska i pravedna rekompenzacija za sve naše patnje i za sva naša stradanja! Međutim, mi smo se tamo iskazali u svom svojem živinskom nastupu, kao narod koji igra nedostojnu a ne humanu ulogu u svijetu! Po Trstu i po Istri, gdje je bilo Talijana, govori se samo o foibama, jamama, o nasilju, kakvog se nije vidjelo iz turskih vremena! Imena Montenegrini, Serbi izazivaju veći strah, nego su to bili Croati za vrijeme Radetzkoga u Lombardiji! Ako komunisti ne uspiju uliti više humanosti svojoj teoriji i napose praksi, mi ćemo se kao narodi izgubiti u povijesti kao najniži narodi! Bojim se za našu sudbinu, pa ma što govorili Tito, Đilas i Kardelj! Njihova me retorika nikako ne zadovoljava.

U Splitu se pojavljuju već prvi povratnici iz egipatskih zbjegova. Mnogi se od njih vraćaju na zgarišta i u opustošene domove. Posebno po otocima i po Zagorju. Izraz je na njihovim licima više nego težak, neopisivo bolan i napaćen. Zastaju, ponovno hodaju, ogledaju se, i nikako da racionaliziraju ono, što se zbilo! Izgleda im, kao da je cio svijet jučerašnjice nestao u provaliji jučerašnje Apokalipse. Odlažu svoje vreće i torbe i otpočinju život iznova. Ispred njih postoje i predstoje nemoguće i neopisive poteškoće. Kako je teško izgrađivati nov život na ruševinama! Ali, ipak ljudi pronalaze vjere, volje i odlučnosti, i bacaju se na obnovu sa svim elanom ponovljenih nada jedne mlade rase. Mladost pjeva: «cijela zemlja bit će partizanska». Mladost je, možda po prvi put, osjetila, da se ispred nje otvara cio jedan život, i da ona u tome životu nosi sve mogućnosti. Međutim, ima i sentimentalnih i zamišljenih mladića, koji nisu baš tako sigurni ni pred svojom sadašnjicom, ni pred svojom sutrašnjicom. Partijska ih propaganda ne opaja, niti uvjerava! Raspitkuju se za Ameriku, kako bi se do nje moglo doći i da li je sve onako, kako se govori? Zemlja ogromnih i gotovo bezgraničnih mogućnosti. I oni se čude, kako to da sam se ja vratio!

Rastanak sa Splitom nije ni lak, ni veseo! Osjećam da se uskoro moram rastati od svojih. Uostalom, i oni traže, da se maknem iz Splita i da napustim zemlju. Svakog dana mi samo kažu: — Pođi što prije. Nemoj se više vraćati. Nije ova zemlja za tebe. — A ja sve više s težinom u srcu racionaliziram, da se uistinu ne ću više vratiti. U meni se rasplinjavaju sanje o tome, da bih zadnje godine mogao provesti u Splitu i razviti svoja književna stvaranja. Kao neko zloguko predosjećanje pojavljuje se u meni pomisao, da se ipak ne ću više nikada vratiti. Zato posjećujem sve one sentimentalne predjele, gdje sam se igrao kao dijete, šetao kao mladić-sanjar, posjećivao grobove svojih. Sustjepan poviše mora, koji me je uvijek podsjećao Valeryeva «Cimitiere Marin» (Primorskog groblja). Osnažuje me šetnja po Marjanu. I to u sutonu, prije no što će se sunce spustiti nad Kaštelima i nad Trogirom. U sutonskoj magli ističe se zvonik Svetog Ivana. Zaustavljao sam se na Banbinoj glavici, i zatim silazio u Kavanjinov kaštelet, gdje je ispjevano «Bogatstvo i Uboštvo». Taj smo kraj moja žena i ja htjeli kupiti, ali nas je pretekao Meštrović. Svratio bih i do Svetog Jere, sjećajući se «Marčevih petaka». U samom Velom Varošu obilazio sam «Tomićeve Stine», zaustavljao se u Svetom Križu, gdje sam kao puškoškolac otpivao Misu. Ali zadnja mi je intenzivna radost bila, kad sam mogao posjećivati male splitske crkvice, Svetu Mandu i Svetog Mikulu na Stagnji, gdje se nekada vijao štandarac, pa još gore do «vile Riduli», odnosno do jednokatnih kuća Ridulinovih. Na Širini sjećao sam se Bilanovih i puntara Demera, koji se bunio protiv svake nepravde, gledao tužno opustjele štale Sinovčićevih, odakle su nas vozile karoce i konji na Malu Gospu u Solin. Zadržavao bih se na Peristilu i vrtio se oko Sv. Duje, sabirao se trenutno u crkvici Dušica i Svetog Filipa, sjećao se starog kanonika Don Raimonda, koji je umirao, proklinjući Slavene, uvjeren, da će uništiti jedinstvo Splita i Dalmacije. Nije mi se nikako žurilo, iako sam trebao što prije natrag u Beograd. Nisam se žurio, jer sam predosjećao, da su to moji zadnji susreti, da više Splita vidjeti ne ću. Najviše sam se volio prošetati pred večer do Sustjepana i šetati se kroz aleje grobova poznatih mrtvaca. Najteže mi je bilo zaustaviti se ispred groba Miljenka Bukarice, pjesnika-samoubojice, koji je tako rano nestao, a u sebi nosio nikad neotkrito zlato talenta, izmučen nesretnim ljubavima i neizraženim težnjama.

Ostavio sam Split razočaran, razboljen i zaplakan: znao sam, da će mi biti uskraćeno u njemu provesti zadnje dane mojeg života. Bilo mi je kao i Ovidiu, kad je na put za Ekspont napuštao Rim, sričući njegove stihove: Cum subit illius tristissima noctis imago-labitur ex oculis numquanquem guta meis. Nisam volio ni ponovni povratak u Ameriku, ni grob u emigraciji. Gledao sam emigrante u toku rata. Umirali su od ljubavi i od nostalgije za svojom zemljom. Vole je svakako više od onih, koji u njoj žive. Ali postajalo mi je sve jasnije, da mi ne će biti moguće ni živjeti, ni stvarati u mojoj zemlji! Sav je moj organizam izgarao od ljubavi za Splitom! A ipak, ljudi oko mene nisu to shvaćali. «Nima Splita do Splita» — neprestano sam ponavljao, napuštajući ga. Mnogo sam puta kasnije, ispraćujući na pogreb vodeće ličnosti iz Hrvatske, recimo Mačeka, Meštrovića i ostale, razmišljao, da li je moguće, da u današnja vremena, poslije svih patnja i stradanja, revolucija i tiranija, postoje i takve revolucionarne tiranije, koje zabranjuju ljudima, da ne mogu ni proživjeti zadnji dio svojeg života i biti pokopani na svojoj grudi!? Je li moguće, da kroz sva mnoštva ljudskih prava nema i takvih, koja sprečavaju takva barbarstva! I dok sam to govorio Tijardovićevom Bepu Peguli, on mi je govorio: — Nemoj to govorit! Ne daj im gušta! Ne vidiš da uživaju, da se ne možeš više vratit! I u ovoj primjedbi vrijedi ona: Nima Splita do Splita! Ne daj im gušta!

priredio: dr. sc. Miroslav Međimorec/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo