ZORICA VUKOVIĆ: ‘UMJETNICI’

U gostima kod Ikić Baniček na obilježavanju Dana grada Siska 4. lipnja ’20, Slučajni nije mogao odoljeti svojim jezičnim eskapadama, pa je pjevanje domoljubnog pjevača nazvao arlaukanjem. Valjda se sjetio hrvatske himne na svojoj inauguraciji kad je osebujna  izvedba Josipe Lisac povrijedila dostojanstvo, domoljublje, tradiciju, povijest hrvatskog naroda, te skladatelja i tekstopisca. Mogao je tako pozvati ona ‘tri letača’ iz Rijeke ili Milu s hladnim pivom da mu pjevaju…  

Nažalost, nije to jedini, a ni posljednji slučaj iskazivanja umjetničkih dosega sljedbenika propalog, ali još uvijek borbenog,  komunističkog miljea.  

Franjo Tuđman je 1997. upozorio na takve: „Veličanstveno uskrsnuće hrvatske slobode i samostalnosti i velebne hrvatske olujne ratne pobjede žele obezvrijediti različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i jednostavno – prodane  duše. Takvi su bili genetski programirani protiv slobodne i nezavisne hrvatske države.“

Interesantno među njima bijaše i Edo Murtić (1921. – 2005.), jugoslavenski  umjetnik, svjetskoga glasa koji je, uglavnom, maljao bojama.  „Njegov žustri potez, kolorit i gesta iz koje uvijek zrače golema energija i ekspresija tvore prepoznatljivi murtićevski stil,“ drobi likovni kritičar, a Murtić je govorio: „Iskustvo ne slabi, nego intenzivira umjetnički čin. S 20 godina jedno platno sam radio i po mjesec dana. Danas je ponekad i nekoliko sati dovoljno. Onda sam ja istiskivao sebe na platno – danas se boja istiskuje iz mene. Boje mog iskustva, a ne više iskustvo mojih boja!“ Zbog toga je Murtić obojao mnooogaa platna. 

Ali bojao je on s nešto manje kolorita i plakate kojima poziva na ‘borbu za sretnu budućnost’. 

Plakat, ustvari pokazuje da se partizanska ekipica borila u građanskom ratu za vlast. I dok se ovih dana obilježavaju tužne obljetnice poslijeratnih stradanja Hrvata od Bleiburga do Macelja i dalje, postavlja se pitanje koliko je ta mržnja utjecala i na ono ‘ne ostavi mu traga’. Ali tragovi se ipak nalaze.

Borio se Edo za sretnu budućnost pa je slikao u Vrsaru ‘mediteranski krajolik u pravoj eksploziji svjetlosti i koloritu istarskih krajolika’. 

Doista impresivno!

Nisam ljubitelj Edinog kolorita koji me podsjeća na sliku koju je izmaljao magareći rep davnih sedamdesetih. Naime u emisiji ‘Čovječe ne ljuti se’ Drago Bahun (1933. – 1993.) glumac, tv scenarist i redatelj, te glumac Fahro Konjhodžić (1931. – 1984.) htjeli su se narugati suvremenoj umjetnosti pa su namakali u boje magareći rep iza kojega su stavili platno, a onda su ‘umjetnost’ pokazivali kritičarima koji su se divili ‘koloritu, impresiji, umjetničkom dojmu’… Bilo je doista smiješno. 

Murtić je bio Tuđmanov protivnik u osamostaljenju Hrvatske, ali nije imao ‘petlje’  tijekom života pokazati svoja umjetnička djela iz ciklusa Kadaveri (lat.: mrtvo tijelo, leš, truplo). Posebno su dojmljive grafike hrvatskih generala. Kako navodi Nacional od 23. 2. 2010. Murtić je u jednom intervjuu Vjesniku izjavio da se s Tuđmanom često svađao, ali to nije bio razlog ‘da se odreknu jedan drugoga’. Za njihov odnos prijeloman je bio Tuđmanov dolazak na vlast i Murtić je postao jedan od najljućih kritičara ‘njegova režima’, kako navode. Murtić je u to vrijeme prijateljima pokazivao svoje crteže kostura generala, koje je radio od 1993. – 1995., objašnjavajući  im kako ‘ovaj kostur prikazuje Šuška, a ovaj Tuđmana’. Prijatelji su bili impresionirani snažnom ‘antiratnom’ i pokušali su ga nagovoriti da ih pokaže javnosti.

Goranka Vrus Murtić reče da je njezin je suprug bio oduvijek zaokupljen temom rata: „Bila mu je velika želja da crteže iz ciklusa Kadaveri  izloži u javnosti.“ Još je za vrijeme II. svjetskog rata, kao partizan, zajedno s prijateljem, slikarom Zlatkom Pricom, ilustrirao Jamu Ivana Gorana Kovačića (1913. – 1943.). Plakate koji pozivaju na linč, Gorančica nije spominjala. Nije se Edo potrudio saznati o kome je pisao Ivan Goran i tko ga je zaklao iako su   grob Ivana Gorana Kovačića pronašli 1957. Kosti su mu prenesene u Lukovdol tek u slobodnoj Hrvatskoj 1996., gdje mu je podignut i spomenik. Zašto ne ranije?

Koji su to bili prijatelji koji su se divili ovom morbidnom uratku, Nacional ne navodi.

Ali su prijatelji, nakon njegove smrti, upriličili više izložba s naslovom RAT. Prva je bila u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, uz podršku Bože Biškupića, Jadranke Kosor, Ive Josipovića, Đurđe Adlešić… „Ova će izložba biti veliko otkriće jer će predstaviti Murtića kao politički osviještenog slikara, koji se kritički odnosio prema tadašnjim događajima u Hrvatskoj“, pisao je Nacional. …A onda su se izložbe redale pa je jedna bila u atomskom bunkeru  jugoslavenske komunističke kamarile (koja ironija!) u Konjicu, BiH. 

„Prvo predstavljanje Murtićevog ciklusa Kadaveri – crteža neumrlih kostura koji upravljaju živima – u kontekstu devedesetih godina doživljeno je kao reakcija na ratove koji su okončali Jugoslaviju, filtriranu reinterpretacijom makabrističkog motiva Plesa smrti snažno prisutnog u srednjovjekovnim crkvama umjetniku drage Istre. U retrospekciji, zahvaljujući i naknadnom otkriću stotina crteža na istu temu i sa istim motivom, Murtićeva opsjednutost motivom zla poprima potpuno drugačiji smisao. Njegova hedonistička gestualna apstrakcija zapravo cijelo vrijeme ima i svoj mračni figurativni pandan, začet još 1944. slavnom litografskom mapom Jama,“ piše Branko Franceschi (1959.), povjesničar umjetnosti.

I tako kritičari i prijatelji drobe, a nigdje srpske agresije i jugo-đenerala u Edinom ‘antiratnom’ uratku.

Ostadoše nam zapisane i snimljene Franjine riječi iz studenog 1999., kad se bolestan vratio iz SAD-a: „Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti. Ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima. Nećemo dopustiti onima koji se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju, nego im se nude, ne samo da im se nude, nego im se prodaju za Judine škude.”

Ali smo dopustili. Kako se to dogodilo? Hoće li nekada biti razjašnjeno? Kako su se stvari izokrenule, a sudionici isti u svojim umjetničkim izričajima 2005.: „…locirati, identificirati, uhititi, transferirati…“ 

I ponovo 14. 9. 2016.: „Nije moć u Hrvatskom Saboru, u parlamentu, to je jedna velika iluzija… Politička moć, u cijeloj Europi, odvija se u neformalnim grupama gremija , političkih gremija koji donose stvarne političke odluke. One se samo tehnički provode preko izvršne vlasti i Vlade i na kraju zakonski uređuju… Sumrak parlamentarne demokracije je već dugo vremena na djelu u cijeloj Europi pa tako i u Hrvatskoj. Izvršna vlast dominira o Ustavu, Vlada odgovara Hrvatskom Saboru… U praksi, u stvarnom političkom životu je obrnuto – dominira politička vlast, a Sabor je samo jedna pozornica.“

Ima li sličnosti s izjavom SDP-ovca: „Krv je pala zbog rakije, to je moj prvi odgovor. To znači, Pajčić je imao 2,7 promila alkohola i, prema vlastitoj izjavi, sam je pao na pod…“?  Slavni ‘biser’ crtača svastike na Poljudu ostao je zasjenjen igrom naših Vatrenih na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji 2018. godine.

Onda smo dobili Slučajnog koji okolo baljezga što ni jedan pubertetlija ne bi učinio. Sve na tragu totalnog pomanjkanja odgoja i domaće kulture. Ali jednu drugu kulturu on preferira.  

„Gospođe i gospođo“, navodnim je  lapsusom Slučajni počeo svoj ‘umjetnički’ govor na obilježavanju Dana Hrvatske kopnene vojske  28. svibnja o. g.: „Čestitam. Nastavite raditi. Govorancija neće biti, jer je izborno vrijeme pa se lako kaže kriva riječ. To je to. Do sljedećeg viđenja, na kojem će vam vjerojatno, na promociji, vjerojatno čestitati neki drugi predsjednik ili predsjednica. Hvala!“ 

Kulturološki domet Slučajnoga govori da ono što je rekao nije ni malo slučajno. Svoj citat je uzeo iz srpske komedije iz 1982. ‘Tesna koža’: „Ta opaka boljka hara i razjeda privređivanje. Amerika već određeno vreme kuburi s budžeti, japanska se berza ljulja kao mala lađa na uzburkanom okeanu nemačka privreda posrće zbog ovo njihovo ujedinjenje, a bogami gospođe i gospođo… ne cveta cveće ni u naše preduzeće. Dolazi vreme reorganizacije, transformacije i sistematizacije. …Ja bih sad mog’o da iznosim određene pravce u reformu i za razvoj od naše preduzeće,  ali vidim da je Mile izneo prasiće iz furune, a zna se da prasići nisu ništa naroćito kad se olade pa neka skratimo.“ 

To je domet Slučajnog…  Što je ustvari poručio?

Na Dan državnosti je lamentirao: „Dan državnosti je bio u devetom stoljeću. Ove promjene će samo zbuniti ljude. Ovaj datum, 30. svibnja, nije zajednički datum i za njega nije glasala većina. 25. 6. je datum koji nas ne dijeli i koji je zajednički nazivnik za sve. Ovo je privatluk.“

A da je netko htio proglasiti danom državnosti 7. lipanj, kada je 879. godine papa Ivan VIII. u Rimu blagoslovio kneza Branimira i hrvatski narod, priznajući mu ‘zemaljsku vlast nad cijelom Hrvatskom’, skočili bi svi antifa revizionisti na tanašne nožice s povikom ‘ustaše, ustaše’.

Povijest se doista ponavlja. Velika hapšenja zbog  vjetroelektrana, a ‘razdjelnik’ i ‘WC četka’ pošteđeni? Gdje je nestao voditelj poljoprivredne apoteke i uništavač hrvatskih mljekara i poljoprivrednika? I ponovo sanaderovska plašenja: ‘Glas za…, glas je za SDP…’ A proganjani Sanader već desetu godinu ne zna na čemu je. Ili zna… A tek ona hapšenja ‘zločinačke organizacije dečki s Knežije’ krajem 1999.? Pravomoćna presuda donesena je 2002. godine, koja je izrekla da ‘zločinačke organizacije’ nije bilo. 

Gremiji, u liku Ninočke, imenovali su Danila Šerbedžiju povjerenikom za film i dali mu 5 milijuna eura da snimaju protuhrvatske filmove… Treba li dalje nabrajati?

Razmišljanje o demokraciji pripisuje se Sokratu (470. – 399. pr. Kr.): 

„Demokracija će platiti zato što će pokušati odgovarati svima. Siromasi će htjeti imetak bogatih. Demokracija će im to dati.

Mladi će htjeti biti uvažavani kao stari, žene će htjeti biti kao muški, stranci će htjeti prava starosjedilaca. A demokracija će im to dati.

Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije. A demokracija će im to dati.

A kad lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže za moći nastat će gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije.“

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo