Šiljo: Pupovčeva „točka na ’i’“

Zagreb – Trg žrtava fašizma, 9. lipnja 2020.

Danas je dr. Milorad Pupovac stavio svoju predizbornu „točku na ’i’“. Ona je doduše stavljena u ponešto iskrivljenom liku, u obliku „palca (okrenutog) nadolje“. I ta „točka na ’i’“ u obliku „palca nadolje“ nije zapravo ni stavljena nad „i“, pa ni nad epentetsko „j“ (sad ga ima, sad ga nema!), nego je stavljena nad ime „Miroslav Škoro“. Valjda zato što se upravo u njemu skriva i jedno „i“. Na koje je trebalo staviti točku. I time nad čitavo ime. I nad „Domovinski pokret“. – Ali ne ga ne bude, nego da bude što slabiji!

Ni srpska sirotinja, ni manjinska srpska starčad, mladčad i „nejačad“, ni srpski bogataški, etnobiznismeni ili intelektualci, ni povratak izbjeglih Srba, još manje srpska ćirilica sa čak četiri „C“, ni srpski intelektualci, ni Vlasi, Karavlasi i Morlaci, ni Davor Bernardić, ni ljubavnički obračuni na muški način u SDP-u, ni ’bidni’ HNS ili njemu formalno oporbeni i drski GLAS, ni potres i njegovi beskućnici, ni Milan Bandić ili oni što se bore za Zagreb kao „naš“, tj. „njihov“, grad, ne ni Stevo Culej, ni skori dan tzv. ustanka u Brezovici, pa ni Srb i Donji Lapac i četnici i partizani, ni agresija ili obrana od agresije u Domovinskom ratu, pogotovu ne žrtve agresije, nestali ili ratna odšteta, ne ni oporbeni mu ljubimci Stazić i Beljak, ni Božinovićevi migranti (pod naletom kojih bi taj trudbenik mogao i izdahnuti), ni Marić-Plenkovićeve obećane velike plaće, dječji doplatci i druge poslastice iz zemlje Nedojdije, ni Vjetroelektrane i sudbina ucviljene mu koalicijske uhićenice iz krajinskoga mu glavnog grada Knina, ni muljaža u HEP-u ili HP-u, ni europeizacija, ni „Europski zeleni plan“, ni energetska tranzicija i dekarbonizacija, ni Rusi, Ameri, Turci ili Kinezi, još manje predsjedanje „ove zemlje“ Europskoj uniji, digitalizacija ili deglobalizacija. Ma ne, ništa od svega toga – jedini stvarni problem u „ovoj državi“ za Pupovca je onaj koji tjera „konje vrane“ i kojem, za to, upravo „sude“.

Takav zaključak o bitnomu proizlazi iz Pupovčeva podužeg razgovora u političkoj emisiji N1.

Da je Hrvatska „normalna zemlja“, Pupovac ne bi bio zanimljiv nikomu osim svojim studentima i možda nekima od svega desetak posto srpskih manjinaca koji njega  i njegovu stranku s maksimalno tri zastupnika (od 151!) biraju u Hrvatski sabor.

Da je Hrvatska „normalna zemlja“, mediji bi ga uglavnom ignorirali, a ne svaku njegovu izjavu – ma gdje ju dao – prenosili i citirali gotovo kao višnje „otkrovenje“. Kao pravorijek. Kao „točku na i“. Tako kao da je Pupovac neupitni i neosporni vrhovni arbitar hrvatske politike i istine o Hrvatima i stanju u Hrvatskoj. O stanju zbog kojega dotičnik ima vječito ucviljenu grimasu à la žalosna sova i melankolično pravdoljubiv i „ugrožen“ glas à la najplačljiviji pjevači.

Da je Hrvatska „normalna zemlja“, tom manjinskom političaru ne bi nikada palo napamet postavljati se iznad hrvatskoga naroda i njegovih stranaka kao sveznajući i arogantni arbitar, kao vrhovni sudac onoga što valja i onoga što ne valja, kao prosuditelj i presuditelj o svemu o čemu po definiciji nije ovlašten suditi, a osobito ne tako da određuje čega u toj nevolj(e)noj Hrvatskoj nipošto ne smije (a ima, ima tog ’ustašluka’, i tog ’fašizma’, o-ho-ho, ima ga sve više nego na početcima državotvornih aktivnosti Franje Tuđmana i njegova već davno ’prevladanog’ i ’preživljenog’ HDZ-a), a čega mora mnogo više biti (tj. „antifašizma“, ljevičarenja, licemjerstva i velesrpstva).

Eh, da je Hrvatska „normalna zemlja“…, ali ona to očito nije. Pupovac je samo „krunski dokaz“ da nije. On je samo pokazatelj stanja. Nešto kao već zahrđali pevec što škripi dok se okreće na vjetru, na vrhu već rasklimane hiže što se naginje na jačem vjetru. Ono što je od tog hrđavog vjetrokaza neusporedivo važnije, u ovom trenutku, a čega je on vrhovna potvrda, jest da su se gotovo sve stranke koje su do jučer bile zastupljene u Saboru, skupa s „vrhovnim arbitrom“ koji stavlja „točku na ’i’, složile kako je glavni problem u ovoj državi Miroslav Škoro i njegov Domovinski pokret (neka oproste neki s Mostove liste na nepravednom zanemarenju!). Čitava režimska ergela pruža žestok otpor jednom slavonskom lipicancu, pa makar taj možda i ne bio lipicanac (nego možda samo obično kljuse). On je glavni problem ove države, ove rasklimane hiže, klike koja njome upravlja… i samog zahrđalog vjetrokaza.

One starije takva će situacija podsjetiti na unisonost s kojom su g. 1989.-1990. sve tada režimske stranke, organizacije i mediji u nastajućem HDZ-u vidjeli jedinu „stranku opasnih namjera“. Nijedna druga nije bila „problem“. Svaka sličnost možda je u svemu skupa i slučajna. No matrica je ista. Ako tako misli i za takvu procjenu jamči i sam doktor Pupovac, tada naime nemamo više pravo u to sumnjati!

Samo, tada se na izborima „stranka opasnih namjera“ pokazala jačom od združene fronte režimskih i kvazioporbenih stranaka, koalicija i medija.

I ovaj put bila bi to, ako ništa drugo, a ono vrlo uzbudljiva „točka na ’i’“.

Šiljo, Hrvatsko nebo