M. Jović: Istina je kako će dugove EU vraćati i Hrvatska

EU fond za oporavak od epidemije

Europska je komisija iznijela plan oporavka od korona krize putem osnivanja fonda u iznosu od 750 milijarda eura iz kojega će se dijeliti sredstva državama članicama, u sljedećim omjerima: dvije trećine bespovratno, a jedna trećina putem jeftinoga zajma. S obzirom na to da je ključ raspodjele temeljen na stopi pada BDP-a i rastu nezaposlenosti pojedine članice, Hrvatska se promiče u jednu od “slavodobitnica” jer smo po oba kriterija izgledno među vodećim zemljama. Konkurencija su nam Grčka, Španjolska i Italija (nadajmo se da ne će biti u težoj poziciji od Lijepe Naše). Trenutačno se barata ukupnim iznosom od deset milijarda eura koje bismo trebali primati tijekom četiriju godina, što bi potencijalno BDP-u pridonijelo oko pet posto godišnje. Usput, vrijedno je spomenuti kako se Hrvatsku proglašava najvećom dobitnicom, iako će Italija i Španjolska po glavi stanovnika vjerojatno primiti veće iznose – navodno Italija 173, a Španjolska 140 milijarda eura.

“Dragocjenosti“ Europske unije

Iako se radi tek o prijedlogu koji trebaju prihvatiti sve države članice, što je još uvijek neizvjesno, to nije zasmetalo predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću da sazove medijsku konferenciju na kojoj se de facto proglasio zaslužnim za ovaj uspjeh. Štoviše, sigurnim najavljuje još više sredstava iz novoga sedmogodišnjeg proračuna Unije, oko kojega inače mjesecima traju neslaganja između zemalja primateljica i davateljica. Ipak, konačno i nevjerne Tome sada moraju shvatiti svrhu i dragocjenost hrvatskoga članstva u Europskoj uniji. Naš narod ne će morati raditi niti stvarati, a na dar će iz zajedničkoga proračuna dobivati milijarde eura za ugodan život. Poruka je to koju ovih dana primamo iz hrvatske Vlade, koja će im možda priskrbiti pokoji dodatan glas na predstojećim izborima. Prava je istina, naravno, posve drukčija, i tragičnija.

Umjesto da iskoristimo pouku trenutačnih ekonomskih problema, ponajviše nedostatnoga stvaranja vrijednosti u svim gospodarskim granama, trebamo se, dakle, radovati nečijoj bačenoj kosti, tek da preživimo. Deset milijarda eura sitniš je u usporedbi s potencijalima hrvatske ekonomije. Samo za dvije do tri godine moguće je povećati poljoprivrednu proizvodnju za dvije milijarde eura godišnje, a o drugim područjima da i ne govorimo. U nedostatku inozemnih prihoda od turizma zadovoljit ćemo se dotacijama iz proračuna Unije, dok će realna ekonomija i dalje slabjeti. Jedan je od najvećih problema hrvatske ekonomije upravo prevelika državna potrošnja i umiješanost u ekonomske procese. S ovim milijardama, koje će biti na raspolaganju politici, udjel države u ekonomiji jedino se može dodatno povećati. Ta famozna dotacija čini nam medvjeđu uslugu i čini nas zadovoljnima u našemu beznađu te onemogućuje donošenje racionalnih odluka. Ona je samo medikament zbog kojega se trebamo osjećati bolje. Kada dobijemo ova sredstva, možemo zaboraviti na provođenje toliko potrebnih reformi – bit će novca za brojne načelnike, tajnike, gospodarske komore, tražitelje pečata itd. Istodobno nikako da osvijestimo kako smo dio Europske unije te da dijelimo i proračune, ali i zaduženja sa svim ostalim zemljama.

Hrvatska danas kao Kosovo nekad

Nejasno je zašto se naprednije članice Unije uopće toliko protive zajedničkim proračunima kada je jasno da njima više koriste jer održavaju nejednaku razvijenost među zemljama. One transferom novca u siromašnije zemlje članice omogućuju plasman vlastitih proizvoda bez straha od zatvaranja granica ili razvoja konkurencije. Kad se Hrvatska i slične zemlje koriste novcem iz europskih fondova, to rade pod strogom kontrolom, često ne u svoju korist. Primanje novca kao spasonosnoga rješenja za svakoga bi ponosnoga građanina ove zemlje trebalo biti poniženje. Hrvatska je danas unutar Europske unije ono što je nekad bilo Kosovo u Jugoslaviji, koje je ovisilo o republičkoj pomoći. Nadajmo se da će doći dan kada će predsjednik Vlade pozvati na rad umjesto na prosidbu.

Ako se vratimo na krizni Corona fond, njegova je glavna namjena sprječavanje daljnje konvergencije u ekonomskome razvoju između južnih i sjevernih zemalja Unije. Italija, Portugal i Španjolska, da nisu u eurozoni, mogle bi devalvirati svoju valutu, što sada ne mogu, pa im Unija želi pomoći na ovaj način. Hrvatska, iako formalno nije u eurozoni, također nema valutu koju može devalvirati i povećati konkurentnost. Sam bi fond trebao biti financiran temeljem zaduženja Europske unije kao cjeline pa postoji ozbiljan otpor Austrije, Nizozemske, Danske i Švedske, koje ne podržavaju dijeljenje novca već isključivo davanje zajmova pojedinim državama članicama. Ipak će taj otpor biti svladan s obzirom na to da su plan potaknule Njemačka i Francuska. Kada se Europska unija zaduži, pa bilo to i na stotinu godina, kredite će morati vraćati. Prostor gdje jedna zajednica poput Unije uopće može posuđivati novac za svoje financiranje, u internacionalnim je bankama koje su snažnije od svih ovih država zajedno. Suludo je da do zaduženja uopće mora doći kada postoji Europska središnja banka koja stvaranjem novca i transferom može ugroženim članicama izravnavati ekonomske neravnoteže na sličan način. I jedan i drugi način loš je i bez dugoročne održivosti, ali financiranje preko vlastite banke svakako je bolje od zaduživanja.

Dugove će trebati vraćati

Nove će dugove plaćanjem u zajednički proračun, dakako, vraćati i Hrvatska, sigurno ne u manjoj mjeri od Njemačke, tako da famozni dar od deset milijarda nije nikakav dar – možda tek nešto povoljniji zajam koji sa sobom nosi dodatna ograničenja i smanjenje suverenosti. Ovaj fond pomoći izvrsna je prilika za jačanje utjecaja Unije, koja već najavljuje nove zajedničke poreze iz kojih će se krediti vraćati i to na plastične proizvode, emisiju CO2, digitalne usluge, korporativne poreze i slično. Moramo shvatiti kako u međunarodnim odnosima ne postoji besplatan ručak te kako se jedino vlastitim radom možemo uzdići sa samog dna Europske unije na kojemu se trenutačno nalazimo.

Marijan Jović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo