Šiljo: Združena haranga establišmenta protiv „omladinca“ Škore

Zagreb – Vidikovac, 7. lipnja 2020.

Medijska akcija difamiranja moralnog integriteta osobe Miroslava Škore koju je jučer pokrenuo, a danas ju do vrhunca doveo Jutarnji list (JuL) toliko je isforsirana, kričava i drečeća da ju se ne može vidjeti i razumjeti drukčije doli kao dio strategije ubijanja „crnog labuda“. (Ubojica  je zacijelo inovator „crnog labuda“.) Analitički stožer duboke države, a napose sada vladajuće stranke, očito je procijenio da treba svim sredstvima krenuti u dezavuiranje čovjeka kojega je – kao čelnika razmjerno uspješnoga „Domovinskog pokreta“ – prepoznao kao preveliku prijetnju održanju postojećeg „duopola“, tj. postojećeg reda i poretka, točnije: nereda i uneretka.

„Usredsređenim“ djelovanjem svih (neopartijsko-neokosovsko-neoudbaških) ešalona duboke države uspjelo se nakon dosta vremena otkriti čak to da je M. Škoro kao mladac bio možda nešto kao „predsjednik Komisije za kulturu Općinskog komiteta [ili konferencije] Saveza socijalističke omladine Osijeka“. Ma zamislite samo kojeg li velikog i neoprostivog „krimena“! Dok su tisuće groznih zločinaca iz 1945. i 1995., a i onih između tih godina, zaštićene debelim zidinama pravosuđa, zabranama uvida u arhive, zataškavanjima, neprocesuiranjima i rehabilitiranjima, Škoru se hoće prokazati i moralno-politički ubiti kao (tobožnjega) svojedobnog „omladinca“. Kao jednoga od onih kakvih je bilo na milijune, i kakvi sami po sebi često nisu nikomu nikakvo zlo nanijeli.

JuL je raspirio je vatru, likujući što je napokon pronašao „biografsku crticu koju je [Škoro] dosad prešućivao“. A koja bi ga, očito je to cilj, trebala stajati gubitka statusa „lidera desnice“. I za posljedicu imati veliku pomutnju u redovima ukupnoga domovinskog gibanja, a konkretno koalicije koja je po svemu sudeći postala ozbiljan izazivač i suparnik HDZ-u među hrvatski svjesnijim i moralno čestitijim dijelom biračkoga tijela.

Ono što udara u oči jest to da akciju izvodi moćni medij koji baštini čitav vrijednosni sustav propaloga jugoslavenskog boljševizma, zaodjenut po potrebi u novo, demokratsko, liberalno ruho. Da se na tom efemernom prokazivanju Škore kao nekog socijalističkog tobožnjeg „režimlije“ ne bi stalo, JuL je na svom portalu izvijestio kako „stižu i prve političke reakcije na ovaj detalj iz životopisa čovjeka koji želi postati lider hrvatske desnice“. Nakon što je protiv Škore i sada i pred predsjedničke izbore harangirao Krunislav Olujić, još jedan od nebrojenih „vjerodostojnih“ iz bazena ljevičarskog muteža i klateža, sada je JuL otvorio vrata i drugima.

I tako, na „otkriće“ JuL-a reagirali su i neki drugi „poštenjaci“, a njihove izjave JuL je naslovio vrlo sugestivno: „Pljušte reakcije na otkriće Škorine biografske crtice koju je prešutio“. Prva je reakcija još nekanoniziranoga nacionalnog sveca dr. Andrije Hebranga: „Škoro je nova zvijezda na hrvatskoj političkoj sceni, ali je njezin sjaj zatamnjen skrivanjem vlastite prošlosti.“ Druga je ona lustratora Ante Đapića: „Njega se percipira kao vođu desnice, no sada ispada da on s time nema veze. Ja, primjerice, tada nisam ni znao gdje je Savez omladine, niti me je to zanimalo, a on je na neki način bio povlaštenik tog sustava i da je prošao moj Zakon o lustraciji on bi tada, realno, bio lustriran.“ Treća je Bruna Esih (koju je teško i kvalificirati): „Za njega je ovo još samo jedna poslovna gaža. Okupio je oko sebe poslovnu kliku s lovom, ljude sa sredstvima kojima, mi, ni u snu ne možemo konkurirati, pa se oni i vode poslovnom logikom. A ideologija odnosno priča o okupljanju desnice im je tek ukras…“ SDP-ov kvisko Davorko Vidović: „S obzirom da sam i sam bio omladinski rukovodioc, a toga se ne stidim, nego sam ponosan na to što sam radio, bilo bi mi drago ako se Škoro kao što piše u novinskom članku, zauzimao za kvalitetniji život mladih u Osijeku i da to uzme kao pozitivno, a ne da se stidi.“ Hadezeov novovjerac Ivan Anušić i konkurent na 4. izbornoj jedinici: „Pokazuje se ono što sam od početka kampanje govorio, da Miroslav Škoro nije ono za što se predstavlja. Niti je vjerodostojan političar, niti je vjerodostojan u onome što propagira. Pitanje je koliko je još stvari ostalo neotkriveno, koliko je toga još ostalo.“ SDP-ov nositelj liste u 4. izbornoj jedinici Domagoj Hajduković: „Bio je u partiji [to čak ni JuL nije ni pokušao ustvrditi, a kamoli to dokazati!, Šiljina zamjedba], za vrijeme Domovinskog rata nije bio u Hrvatskoj, bio je u HDZ-u, a veći je katolik od pape. Tko se srami svoje prošlosti, ne može gledati u budućnost.“

Poseban članak u JuL-u zaslužio je „vitez“ Željko Reiner, koji je kao i obično principijelan: „Meni se ne čini da je problem u tome što je Miroslav Škoro bio predsjednik nekakve komisije Općinskog komiteta, ali čini mi se da je problem u dvoličnosti i neiskrenosti [prstom od sebe! Šiljo]. Vidim problem u tome da se Škoro izdaje za nekakvog vođu desnice, dapače, čak ekstremnije [po čemu „ekstremnije“, viteže?! – Šiljo] desnice, a očito je u duhu ostao komitetlija, desetar JNA, čovjek koji nije došao braniti svoj Osijek, svoj Vukovar, svoje Vinkovce, svoju Slavoniju, nego je to prepustio svojim školskim kolegama, kolegama iz djetinjstva koji tamo žive i svima onima koji su došli iz drugih krajeva Zagreba, Varaždina, Dalmacije, i to da brane njegovu Slavoniju. On je tada bio u Americi i to lijepo s udaljenosti promatrao. Čini mi se da je to problem. Također mi se čini da je problem što je izravno na vlast doveo Zorana Milanovića…“

Nakon svega toga objektivan promatrač mora primijetiti da se očito sva mehanizacija ovog odurnog establišmenta pokrenula kako bi na bilo koji način otklonila jedinu, makar i minimalnu opasnost koja se za nj pojavila s Domovinskim pokretom. Združene snage traže dlaku u jajetu tobožnjem „komitetliji“, „desetaru [uh, kojeg li čina! –Šiljo] JNA“…, a pritom im nimalo ne smetaju nelustrirane vladajuće i razgranate strukture sastavljene od bivših šefova Partije i visokih oficira JNA, KOS-a i Udbe koje je establišment reintegrirao u svoje redove nakon što su se Jugoslaveni podijelili po republičkim državama. Formalno neovisni mediji svrstavaju se bez imalo kritičkog odmaka i bez imalo profesionalnog ukusa uz partijsko-političke aktiviste u obrani nelustriranog establišmenta. U tome rame uz rame sudjeluju i hadezeovski i esdepeovci i ostali njima srodni pojedinci, mediji i druge moćne strukture.

Nadalje, umjesto da se ovaj put otvori doista kvalitetna rasprava o bitnim nacionalnim pitanjima, o programima za hrvatsku budućnost, o kvaliteti i kompetentnosti kandidata koji se stavljaju na izazivačke liste, medijski prostor postao zagušuje se odvratnim prekopavanjima po pojedinim – i samo pojedinim – osobama, po njihovim privatnim životima, po njihovoj mladosti, a ako se tako nastavi, doći će se i do njihovih prenatalnih slabih točaka.

Na ovaj način Hrvatska se još više pretvara u veliku smrdljivu kloaku u kojoj establišment svim sredstvima brani stečene pozicije od onih za koje procijeni da bi mu ih mogli ugroziti.

Svime rečenim ne brani se Škorin moralni integritet ni njegova vjerodostojnost. To je u ovom bespoštednoj bitci na njemu i onima koji su uza nj. Neka oni to provjeravaju i opovrgavaju. A protivnici nekad se bave samima sobom i svojim ponudama! Možda je g. Škoro doista tanak i prijeporan, možda je lažno napuhan, možda je i fake. Njegovi potencijalni pristaše to će sami procijeniti. No javni linč prema njemu na temelju gotovo ničega osobitoga grozomoran je zato što se isti takav „linč“ (tj. lustracija, politička i kaznena sankcioniranja) ne provode protiv onih koji su to po svemu i svačemu svakako i odavno zaslužili.

I još nešto: desničari kao što su Đapić ili Esih gotovo nikada ne dobivaju prostor u JuL-u i sličnim medijima kada požele raskrinkati „bandu crvenu (dakle valjda i plavu i žutu)“. No dobili su ga isključivo onda kada je trebalo raskrinkati čelnika „Domovinskog pokreta“, u kojemu sve više ljudi (makar bili i u krivu) vide neku šansu da se stane na rep snagama koje su hrvatskom narodu otele njegovu pobjedu u Domovinskom ratu i ratu za slobodu, državnost, samostalnost i cjelovitost teritorija. Snagama koje su zasluženu i veličanstvenu pobjedu pretvorile – kako napisa Nenad Piskač – u „neoproštenu pobjedu“. I samostalnu Hrvatsku opet učinile vazalom Beograda… a i nekih drugih metropola koje počinju na „B“.

Šiljo, Hrvatsko nebo