RAZGOVOR: Noć užasa, 4. na 5. lipnja 1945., kad su serijski ubijani svećenici

Veliki razgovor Mladena Pavkovića s Damirom Borovčakom, povodom 75. obljetnice tzv. “antifašizma” u Maceljskoj šumi, najvećoj klaonici Hrvata

 Noć užasa, 4. Na 5. Lipnja 1945., kad su serijski ubijani svećenici

Damir BOROVČAK, publicist, povijesni istraživač, dopredsjednik, idejni začetnik, poticatelj i jedan od osnivača Udruge Macelj 1945. govori o promicanju istine i činjenicama o prešućivanju i prikrivanju partizansko-komunističkih zločina u Maceljskoj šumi nad hrvatskim svećenstvom, razvojačenim zarobljenicima i civilima, poslije završetka Drugog svjetskog rata. Naime, ova šuma najveća je klaonica Hrvata, a zasad je još uvijek nepoznat točan broj ubijenih, od kojih su mnogi i živi zakopani. Dosad je tek iz malog broja tamošnjih masovnih grobnica ekshumirano 1.163 žrtava, a još treba istražiti najmanje 130 takvih i sličnih grobnih mjesta. Ovih dana, nakon dužeg vremena, Ministarstvo hrvatskih branitelja samo iz jedne masovne grobnice ekshumiralo je više od 80 žrtava, a pretpostavlja se da ih na ovom području ima još najmanje 13 tisuća, a neki kažu čak i 15.000.

U nedjelju, 7. lipnja u Maceljskoj šumi, u poslijepodnevnim satima, ponovno će se okupiti iznimno veliki broj ljudi, jer će se obilježavati 75. obljetnica od partizansko-komunističkih pokolja, bez suda i suđenja, za koje nažalost još nitko nije odgovarao.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Gospodine Borovčak, dokle će se šutjeti o žrtvama partizanskog zločina u Maceljskoj šumi? Naime, ove godine je već 75-ta tužna i nesnošljiva obljetnica…

Čini se da smo predodređeni na šutnju, ali ne i zaborav… Šutjeti će se dok doista vlast ne bude istinski hrvatska, bez zadrške i kalkulacija. Da bi se mentalitet vlasti promijenio potrebna je i promjena mentaliteta nas pojedinaca, kao naroda… Naime, sve polazi od istine, od nas samih, želimo li se s istinom suočiti ili ne… Nije ona biblijska “istina će vas osloboditi”, neka isprazna doskočica.  Od istine zapravo treba krenuti. Ne postoje dvije istine, uvijek je samo jedna.

A kakva je ta istina u slučaju 75. obljetnice maceljskih zločina?

Ona je tragična, prestrašna, karijerističkim političarima nebitna, medijski zapuštena, još uvijek društveno nedovoljno istaknuta, po svima nama…, po lokalnim mještanima, hodočasnicima, po političarima, medijima, lokalnim vlastima, posebice državnim vlastima, ali i djelovima svećenstva. Svi smo mi mogli i trebali učiniti više u posljednjih 30-tak godina da se maceljska istina društveno rasvijetli, istakne, proširi i proslavi. Svatko bi se iz ovih nabrojenih struktura trebao duboko zamisliti i upitati što je i kako je trebao djelovati, učiniti više, da se maceljske žrtve shvate i ukaže na njih kao nedužne mučeničke žrtve, kao posljedice jedne krvavove apokalipse boljševističko-komunističkog režima nad hrvatskim narodom. Zapravo nitko od nabrojenih struktura, ne bi nakon 30-tak godina od kad je maceljska istina provirila na svijetlo dana, trebao imati mirnu i spokojnu savjest. Radi se jednostavno o dugogodišnjem grijehu struktura, i višeslojnom grijehu propusta, dok god žrtve nisu dobile zasluženu društvenu i moralnu satisfakciju, verifikaciju i trajno sjećanje u hrvatskoj javnosti. Ako se sjećamo holokausta, logora Jasenovac, kako to da se ne sjećamo Macelja, najvećeg komunističkog stratišta na tlu današnje Hrvatske, skupnog brutalnog ubojstva svećenstva, njih 21-nog, u jednoj noći u jednoj jami. Konačno i maceljskih okolnosti onoga što se tamo događalo tjednima u svibnju i lipnju 1945. nad zarobljenim, dakle nemoćnim ljudima poslije završetka Drugog svjetskog rata.

Kakvi dokazi postoje…

U kronici Franjevačkog samostana u Krapini, ostao je nepobitan dokaz iz tog  vremena apokalipse u maceljskim šumama. Tadašnji je gvardijan fra Ostijan Ostrognaj, uz rizik vlastitog života, o tom krvavom vremenu svojeručno posvjedočio istinu za poubijano svećenstvo, popisao imena i prezimena, godine i mjesta rođenja i crkvenu pripadnost, kao i okolnosti odvođenja u smrt, te jasno istaknuo: “XXI. veri martyres pro fide et patria”, odnosno 21 pravih mučenika za vjeru i domovinu. Noć 4. na 5. lipnja 1945. je maceljska noć strave kad su serijski ubijeni svećenici. Kako to, gospodine  Pavkoviću, možemo zaboraviti?

Trebali bi se  zapitati, kako to da je kardinal Franjo Kuharić, već 7. lipnja 1991., prije ikakvih iskapanja odlučio služiti svetu misu zadušnicu na lokaciji Lepa Bukva, kako to da nije promašio mjesto gdje su kasnije iskopani zemni ostaci 21 svećenika, redovnika i bogoslova. Dakle imao je vrlo pouzdane podatke o lokaciji ubojstva svećenstva. Kao zagrebački nadbiskup i kardinal rimokatoličke crkve, nedvojbeno je i bez zadrške svjedočio istinu, iako bez čvrstih materijalnih dokaza. Zašto je podario vjeru svjedoku događanja Franu Živičnjaku koji je često u to doba početkom 1991. dolazio na Kaptol i u Hrvatski državni sabor, kako bi pokrenuo odgovorne vlasti? Očito je iz dva čvrsta izvora istina bila nepobitna. Godinu dana kasnije u ljeto 1992. iskapanja su pokazala i dokazala da je Fran Živičnjak bio u pravu i imao vjerodostojne podatke. Danas mi imamo čvrste materijalne dokaze, a 30 godina poslije mise kardinala Kuharića nismo se pomaknuli s mrtve točke. Zašto?

U vremenu poslije otkrivanja zemnih ostataka, zašto Crkva u tih posljednjih 30-tak godina nije pokrenula postupak mučeništva? Zašto naš krik boli “XXI. veri martyres…” katoličkih vjernika i laika nije Hrvatskom pa i svijetom odjeknuo najglasnije što je moguće, a to bi po nama katoličkim laicima iz Udruge Macelj 1945. bilo osnivanje Postulature Maceljskih mučenika? Kakav dokaz tražimo pored onog značajnog, zapisanog iz ruke svjedoka fra Ostijana iz tih krvavih vremena: “XXI. veri martyres pro fide et patria”.

Kakva je situacija bila kasnije, poslije tih egzekucija…

Lokacija Lepa Bukva i Freudenreichova kuća prozvana je Titovim lovištem. Gotovo je nepoznato da je Tito u Macelj dolazio najmanje tri puta u lov. Dakle, u lov na mjesto zločina, na mjesto egzekucija… Zašto? Pa logično je, zbog provjere stanja, jeli sve pod partijskom kontrolom. Poznata je ona da se zločinci vraćaju na mjesto zločina, upravo zbog toga kako bi provjerili, jesu li još uvijek tragovi zameteni, jesu li zločini još uvijek neotkriveni… Fotografije su zabilježile da je u lov dolazio i Stevo Krajačić, šef OZNE i nadređeni krapinskom zapovjedniku OZNE i organizatoru likvidacija Stjepanu Hršaku. Dakle partijska kontrola je bila višerazinska i stalna.

A pristup tim lokacijama u Maceljskoj šumi bio je strogo kontroliran i pod stalnim nadzorom. Freudenreichova šumarska kuća je u vremenu egzekucija služila kao logističko mjesto. U vremenu vladavine partije služila je kao utočište u vrijeme lova, bila je solidno opremljena. Imala je i stalnu stražu. Na zidu kraj ulaza postavljena je i spomen-ploča. Za sada ostaje nepoznat sadržaj teksta na njoj, ali je posve logično veličala herojsku borbu protiv fašizma, inače ne bi ni postojala.

Zašto se ubijalo svećenstvo? Jesu li bili nešto krivi? Jeli im se sudilo kao Stepincu?

Nedavno je na internet portalima objavljen dokument zapovijedi Službe sigurnosti u Sloveniji iz 1943., koji daje partijske upute da se bespogovorno moraju likvidirati skupine ljudi, koje su bile boljševističkoj partiji nepoželjne, odnosno u svom sastavu imaju makar jednoga izrazitog antikomunista. U tom dokumentu stoji zapovijed likvidacije pod točkom 2.): Svi svećenici, članovi raznih katoličkih redova kao i njihovi najbliži suradnici.

Činjenice zapisane u Kronici Franjevačkog samostana ukazuju da su svećenici u Krapini, u svibnju i lipnju 1945. bili više dana u kućnom pritvoru. Može se pretpostaviti da se čekalo naređenje što s njima učiniti, s neke više razine. Nije bilo nikakvog suđenja, nije pronađen nikakav dokument o pogubljenju, poput naknadnog proglasa ubojstva svećenika na Daksi u listopadu 1944. ili poput namještenog suđenja Stepincu. Za maceljska ubojstva ne postoji partizanski dokument o ikakvom suđenju, pa ni montirana presuda! Jednostavno su žrtve odvedene u Maceljsku šumu, u noći 4. na 5. lipnja i bez milosti poubijane. Pojedinačno, klekni… i metak u glavu. To je zločin vapijući do neba, zločin poput onog na Kalvariji, zločin kojeg nije moguće ničim opravdati. To nikakvi današnji kvazi “antifašisti” ne mogu opravdati ili ikog moralnog uvjeriti u ispravnost takve osvete i sadističke mržnje, poput serijskog ubojstava svećenstva.

U vrijeme komunizma na ovu se lokaciju nije smjelo ni dolaziti, a kamoli nešto istraživati…

Naravno poslije Drugog svjetskog rata, kretnje lokalnog stanovništva bilo nadzirano, a kamoli nepoznatih došljaka. Bila su to vremena straha, kad je noć lako progutala svakog tko bi šušnuo ili pisnuo… Toliko je straha bilo posijano, da su neki svjedoci i poslije 90′-tih o tim strašnim događanjima, čak i u praznoj šumi, okrećući se i šaptom govorili. Tako je dugo strah ostao u kostima domaćih ljudi. Dakle, o nikakvim istraživanjima nije moglo biti ni riječi do 1990. Tek s uspostavom samostalne Hrvatske, preživjeli svjedok događaja 1945. u Macelju, Fran Živičnjak započinje svoja privatna istraživanja. O tome je 1998. objavio knjigu ‘U vječni spomen…’, drugi vjerodostojni dokaz i dokument vremena. To je knjižica autentične istine s puno podataka i imena, zapravo drugi krucijalni dokaz o zločinima u maceljskim šumama, uz već spomenutu Kroniku Franjevačkog samostana u Krapini.

Udruga Macelj 1945., čiji sam idejni začetnik i jedan od utemeljitelja, njegovo je izdanje dopunila, s kasnijim događajima ekshumacija, pokopa žrtava i izgradnje crkve Muke Isusove te tako dopunjeno još tri puta izdanje ponovila.  Naime, zahvaljujući Franu Živičnjaku otkriveno je mjesto smaknuća 21 svećenika, redovnika i bogoslova. Tako je i kardinal Franjo Kuharić 7. lipnja 1991.g. održao prvu svetu misu zadušnicu na Lepoj Bukvi, neposredno uz mjesto gdje su godinu dana kasnije, 1992.g. i posmrtni ostaci svećenstva pronađeni i ekshumirani.

A kako je danas? Je li se sada istražuje?

Dakle, najprije bi kratko spomenuo da je u lipnju 1992. saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava započela ekshumacije u Macelju, potaknuta podnescima Frana Živičnjaka. Otvorene su ukupno 23 jame i iskopano je 1.163 posmrtnih ostataka žrtava. Krajem 1992. Komisija je naprasno prekinula svoj rad i istraživanja na Macelju, nikada nisu više ponovno nastavljena, niti je obrazloženo zašto se to dogodilo. Posmrtni ostaci ostavljeni su u crnim vrećama na tavanu i podrumu Patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu na Šalati i tamo su zapuštene, prekrivene golubljim izmetom ostale punih 12 godina. Bio je to zločin, poslije zločina. Godine 2004. bivši domobranski časnik HOS-a, Stjepan Brajdić, kasnije prvi predsjednik udruge Macelj 1945., započinje inicijativu da se ostaci žrtava vrate i dostojno pokopaju na Macelju. Uz tadašnjeg župnika fra Dragu Brgleza i uz pomoć drugih članova Udruge Macelj 1945. to je i ostvareno 22. listopada 2005. Tada se dogodio najveći skupni pokop u Hrvata, ikada zabilježen u povijesti. Pokapane su 1.163 maceljske žrtve, u zajedničku grobnicu. Pokop je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić uz prvog varaždinskog biskupa Marka Culeja. Poslije toga slijedi izgradnja crkve Muke Isusove, uređenje postaja Križnog puta i druge aktivnosti.

Od tada, Udruga Macelj 1945. je pokretala inicijative daljnjih istraživanja i pozivala na nova iskapanja na Macelju. Međutim, to se sve do ovih dana nije ostvarilo. Tek su razgovori sa dužnosnicima Ministarstva hrvatskih branitelja u ovom sazivu vlade, u tom smislu nešto pomaknuli. Tako su terenska istraživanja na području Općine Đurmanec započela u ponedjeljak 18. svibnja ove godine. Ministarstvo hrvatskih branitelja, uz sudjelovanje drugih nadležnih institucija, započelo je s probnim iskapanjima na području općine Đurmanec, neposredno iza bivšeg logora u Đurmancu i lokalnog groblja. Navodno će istraživanje uključivati i složenu obradu više lokacija na širem području Općine, odnosno Maceljske gore te se prema toj obavijesti aktivnosti planiraju kroz duže razdoblje. Već na početku pojavili  su se i prvi rezultati, pronađeni su prvi nalazi. Ministarstvo hrvatskih branitelja je na svojim stranicama u petak 29. svibnja objavilo da je pronašlo najmanje 82 zemna ostatka žrtava. Nažalost nema preciznijih podataka o žrtvama, kako su ubijene, starosna dob, jesu li to ostaci razvojačenih zarobljenika ili su to civili… S obzirom da je u Đurmancu postojao sabirni logor i da su svjedoci koji su pomrli govorili o većem broju egzekucija u području iza logora, posve je jasno da takvih jama ima još u tom području Križanovog jareka. No, Ministarstvo najavljuje preseljenje na drugu lokaciju.

Sve se to događa na kraju mandata sadašnje vlade, pa zabrinuto strahujemo da i ovo istraživanje, iz razloga prestanka rada vlade i izbornih promjena, ne će biti uskoro ponovno prekinuto.

Koliko je nevinih žrtava završilo u jamama u ovoj šumi, odnosno na ovoj lokaciji?

Prije svega treba reći da je lokacija likvidacija na većem području Macelja i okolice i seže sve do Mirkovca pored mjesta Sv. Križ Začretje.

Prema iskazu svjedoka pretpostavlja se da je na tom području, kolokvijalno zvanom Maceljska šuma, sveukupno stradalo oko 13 tisuća žrtava. Partizanski stražar, pokajnik Mladen Šafranko, naveo je tu brojku na izravan upit o broju stradalih Franu Živičnjaku 1994. Preživjeli Živičnjak je trebao također biti ubijen u Macelju, no iz kolone smrti ga je potajice pustio upravo partizanski stražar Šafranko. Početkom 90-tih Živičnjak je potražio svog spasitelja i zajedno su krenuli ponovno u Macelj. Tada je u dva navrata bivši partizanski stražar Šafranko preživjelom Živičnjaku ispričao detalje i pokazao više mjesta likvidacija. Cijelo svjedočanstvo Živičnjak je objavio u knjižici “U vječni spomen”, izdane u vlastitoj nakladi 1998. Sve što je Živičnjak doznao i objavio, doista se i potvrdilo, pa se okvirno  može pretpostaviti i ta brojka žrtava. No gotovo je nemoguće da će sva stratišta ikada biti otkrivena, jer protok vremena i biološki gubitak svjedoka čini svoje.

Znaju li se krivci? Naime, ratni zločin ne zastarijeva…

Mladen Šafranko je detaljno opisao događaj ubojstva te imenovao Stjepana Hršaka, oficira OZN-e za Krapinu, kao partizanskog kolovođu i ubojicu svećenika, te naveo i neke druge ubojice. Neka imena su navedena u toj Živičnjakovoj knjižici svjedočanstava, a nekima se zbog protoka vremena pokajnik Šafranko nije mogao sjetiti imena.

Stjepan Hršak poslije ubojstava u Macelju seli u Zagreb, za nagradu dobiva nečiju iseljenu vilu na Tuškancu 61. U Jutarnjem listu, 9. veljače 2008., povodom pokrenute istrage protiv bivšeg partizanskog komandanta, tada 89-godišnjeg Stjepana Hršaka, odlučno je negirao da je 1945. likvidirao 25 svećenika i bogoslova na Macelju. Kako to da partizanski komandant “Zagorskog odreda” govori o 25 svećenika, kad ih je na Macelju bilo ukupno svega 21? Međutim u cijelom Hrvatskom zagorju sveukupno je doista pobijeno 25 svećenika. Izrečena brojka je dakle točna, a kako je to Hršak znao, zaključak je jasan sam po sebi. No, u srpnju 2009., poslije pokrenute istrage protiv Hršaka, tadašnji predsjednik Stjepan Mesić osobno ga je posjetio, zaštitio i svojim izjavama zaustavio svaku daljnju istragu o ubojstvima na Macelju.

Nekoliko puta odlikovani partizan i kapetan prve klase Hršak, nakon rata radio je u MUP-u  u Sekretarijatu za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske, gdje je bio pomoćnik načelnika za opću upravu. Umro je 2013. u 94. godini života u Zagrebu. Jeli Hršak baš slučajno dobio preotetu vilu na adresi u Tuškancu? U rujnu 2018. utvrdilo se ono što se je dugo znalo. Svega nekoliko desetaka metara od Hršakove adrese, na Tuškancu u elitnom kvartu Zagreba, ekshumiranjem je nepobitno potvrđeno stratište zvano “Rasadnik Pepeljarka”. Tu se ubijalo poslije tzv. “oslobođenja” Zagreba. Nije li Hršak poslije preseljenja u Zagreb, kao prokušani partijski kadar i OZN-aš, imao među inim i zadatak ‘post mortem’ nadziranja stratišta na Tuškancu?

Ivica Fizir, bio je civilni istražitelj OZN-e u Krapini 1945. U “Nacionalu” od 24. svibnja 1996. tvrdi da nije imao pojma o pogubljenju svećenika i franjevaca te da je o tome naknadno saznao od ljudi u Macelju. Fran Živičnjak u svojim zapisima navodi cijeli niz podataka o Fiziru i njegovom mnogobrojnom preslušavanju zarobljenika 1945. u Krapini, te ukazuje na njegove laži. Najveću drskost i cinizam pokazao je Ivica Fizir kada je 1993., na sveopću sramotu, biran za gradonačelnika grada Krapine, piše Fran Živičnjak te nastavlja kako je vrlo indikativno “da on kao bivši gradonačelnik Krapine nije niti jedanput prisustvovao sv. misi koja se od 1991. svake godine održava u Lepoj Bukvi u spomen na pogubljenje svećenika i franjevaca”…

Fran Živičnjak u svojim zapisima popisao je cijeli niz imena i funkcije onih koji su sudjelovali u zločinima na Macelju: Leopold “Leo” Horvat, zapovjednik civilne OZN-e u Krapini, Branko Löw i Valent Katalenić, istražitelji civilne OZN-a u Krapini, Petar Bezjak “Perica”, komesar koncentracijskog logora u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja, kasnije istražitelj UDB-e u Zagrebu, Milan Kunštek, prvi zapovjednik koncentracijskih logora kod Krapine, Branko V(i)dović, komandant komunističkog koncentracijskog logora u Oroslavju, Josip Frankol i Ivan Đurkin, isljednici vojne OZN-e u Krapini, zatim Mladen Šafranko “Marijan”, partizanski podoficir, svjedok-pokajnik, Dragutin Rafaj, partizanski oficir, partizan Živko Vujčić… i još  Ivan Valjavec, doušnik UDB-e, Rudolf Krivak, Josip Koret, Dragutin Koret, Stjepan Vinceljak, Šimek Leljak “Šinter”, Florijan Šerek, funkcioner UDB-e nakon rata, Ivan Strmečki “Stanko”, Slavko Kovačec “Štefunjak”, Dragutin Draganić “Radobojec”, Josip Kovačec, Alojz Brodar, Zvon Smrečki, Miško Grobotek, August Herceg… i još 45 drugih partizana-ubojica u Maceljskoj šumi, čijih se svih imena svjedok-pokajnik Mladen Šafranko nije mogao sjetiti, pa ih Živičnjak nije ni mogao zapisati.

Nitko od njih nije procesuiran, danas su najvjerojatnije svi već završili na sudu Božjem, u kojeg nisu vjerovali. Ovaj popis ostaje kako bi se shvatilo da ubojice nisu izmišljeni ili neki imaginarni likovi, već su doista postojali…, kako bi se prestalo komunističke zločine Titovog režima negirati, banalizirati i marginalizirati. Inače, mi članovi Udruge Macelj 1945. služimo se s poukom Historia est magistra vitae – Povijest je učiteljica života, a zalažemo se za ostvarenje hrvatskog pomirenja po načelu: mržnja NE, osveta NE – želimo samo ISTINU dostupnu javnosti!

Tko su bili svi ti stradali ljudi? Na koji su način ubijeni. Jel bilo staraca, žene, djece…?

Nažalost, imena tisuća žrtava ostati će nepoznata, 1992. ekshumirani su posmrtni ostaci 1.163 žrtava. Osim popisanih svećenika i zrakoplovnog časnika HOS-a Leopolda Hegera koji je identificiran poslije ekshumacije 1992. po vjenčanom prstenu, za ostale su imena i podaci nepoznati. Žrtve su naime, prije egzekucija bile u većini lišene svojih privatnih stvari. Ostale su tako samo bezimene lubanje s rupama od metaka, većinom razbijene šumarskim sjekirama, i kosti vezane žicom… kao trag odvratnih zločina. No, nešto ipak doznajemo, ponovno iz svjedočanstava Frana Živičnjaka, o tim jadnim ljudima, koji su svi imali svoje ime i prezime, datum i mjesto rođenja, svoje roditelje, neki supruge i djecu, braću i sestre… one koji su ih očekivali da se vrate svojoj kući. Nažalost, nisu to nikada dočekali, pa ni doznali gdje su im njihovi dragi završili.

Jadnici koji su preživjeli Hudu Jamu i Tezno, kretali su se prema Macelju ili su dovoženi vlakovima u Đurmanec. Zbog velikog mnoštva nadolazećih zarobljenika, osim u Đurmancu i Krapini, formirana su tri sabirna logora u Mirkovcu pored Sv. Križa Začretja, kao i veliki logor u Oroslavju. Dva logora u Mirkovcu bila su smještena ispred samog dvorca Mirkovec, a dijelila ih je prilazna cesta. S lijeve strane ceste bili su smješteni domobrani i civili, a s desne strane ustaške postrojbe i njemački vojnici. U lijevom logoru gdje su bili domobrani i civili, dopušteno je zarobljenicima primati hranu i vodu koju su donosili okolni seljaci. U lijevom logoru bilo i žena i djece. Po Živičnjakovom dolasku u taj logor, 22. svibnja 1945. poslije podne, jedna se trudna žena porađala uz pomoć zatočenica u baraci bez pružene stručne pomoći i vode. Umrla je zajedno s djetetom i bačena je u jamu pokraj jezera.

Šafranko je ispričao, a Živičnjak zapisao, kako su u Maceljskoj šumi pobijeni slavonski radnici, njih oko 650, zajedno s djecom. Oni su se nakon rata vraćali s rada u Francuskoj, gdje su bili od 1941. do kraja rata 1945. godine. Došli su iz pravca Maribora i zadržani u Krapini, gdje su im opljačkali sve što su nosili sa sobom.  Prije nego su ih zatvorili, oduzeli su im putovnice i opljačkali cipele, posteljinu, posteljno platno, kožu za cipele, ušteđeni novac, prstenje, satove, lančiće, toaletne sapune, ručnike i sve ostalo što je imalo bilo kakvu vrijednost.

Kod iskopa jama u Maceljskoj šumi u mjesecu kolovozu 1992. godine pronađeni su osim kostura i muški šeširi što se tumačilo da su pripadali ljudima koje su partizani pohvatali po poljima. To ne odgovara istini, piše Živičnjak, jer su to bili šeširi spomenutih pobijenih slavonskih radnika, povratnika iz Francuske. U jednoj iskopanoj jami pronađena su i dva dječja kostura od 7 i 15 godina koja su bila vezana žicom. To je dokaz da su te nevine ljude bez ikakve krivnje i suđenja, kao i malu nedužnu djecu hametice pobili, kako bi se pljački i zločinu pokušao zametnuti svaki trag.

Što je sa svjedocima, konkretno iz Maceljske šume. Ima li ih?

S prisilnom šutnjom, prijetnjama i represijom nad onima koji su previše govorili partija se rješavala nekih svjedoka. U današnja vremena, zbog 30-tak godina učmalosti u nazovimo ‘slobodnoj’ Hrvatskoj, dolazi do zaborava, odnosno svjedoci su, kao što već rekoh, zbog starosti poumirali.

No, nešto smo kao Udruga Macelj 1945. ipak uspjeli prikupiti ranijih godina, još za života svjedoka. To smo i objavili u filmu Gora zločina. U živom prikazu svjedok Stjepan Brajdić opisao svoje stradanje od Zagreba do Bleiburga i natrag, kako bi predočio vrijeme i okolnosti stradanja. A maceljske pokolje opisali su i Vid Guntner, Štefanija Lamot i Leopoldina Pavić. Svi su dali vjerodostojne iskaze, odnosno opisali svoja viđenja i sjećanja. Kasnije smo to u tiskanom obliku prenijeli u monografiji MACELJ 1945. koja je izašla povodom 70. obljetnice komunističkih zločina u Macelju. Vid Guntner posvjedočio dolaske zarobljenika vlakom u Đurmanec, njihovo vezanje žicom i tjeranje u koloni prema stratištima. Štefanija Lamot je opisala susret s kolonom zarobljenika koja je išla na smaknuće, kasnije je čula rafale strojnica, te je opisala i ubijanje nekih domaćih ljudi. Leopoldina Pavić je kao djevojčica doživjela ubijanja na Ilovcu, skidanje i strijeljanje ženske osobe, ubačene u jamu, već popunjenu s 25 leševa.

O zločinima u Maceljskoj šumi objavili ste i monografiju svjedočanstava. Jeste li zadovoljni na koji je način knjiga primljena, jeli je otkupilo i Ministarstvo kulture za knjižnice?

Ne, Ministarstvo kulture nije otkupilo ni jedan primjerak te knjige. No ima vremena, možda otkupi poslije objave ovog intervjua… (smijeh)… Imamo još uvijek dovoljno primjeraka za gospođu ministricu, i njezine marne suradnike… (smijeh).  Davno sam odustao nuditi svoja izdanja Ministarstvu kulture… Uzaludan je to posao, dok je takva struktura onih, koji s velikim poteškoćama (ne)prihvaćaju EU-rezolucije o totalitarnim režimima od kojih je bio najpogubniji, u svijetu i u Hrvatskoj, boljševičko-komunistički režim.

No zato je Udruga Macelj 1945. gratis poslala po primjerak svim relevantnim osobama u hrvatskoj politici, tek toliko da znaju, da ih nismo zaboravili…(smijeh). Tako su obavezno dobili primjerak predsjednik Vlade, predsjednik Hrvatskog sabora i bivša predsjednica RH. Dobili su monografiju i svi nad/biskupi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Poslali smo i svim hrvatskim EU-parlamentarcima.

Nedavno smo slali englesko izdanje koje je izdano povodom 75. obljetnice. Dobili su ga relevantni strani veleposlanici u RH. Poslali smo prošle godine i svim biskupima u Austriji, svim najvažnijim političarima u Austriji, gradonačelniku Bleiburga i onom uvaženom biskupijskom tajniku u Klagenfurt dr. Engelbertu Guggenbergeru, koji se založio za zabranu služenja svete mise na Bleiburgu. Sve su monografije imale uljudno prateće pismo na njemačkom jeziku. Zanimljivo je da je austrijski veleposlanik u Zagrebu dva puta monografiju vratio nazad na adresu Udruge, odbio ju je primiti, dok to austrijski dužnosnici nisu učinili, već smo dobili i neka pisma zahvale. Posebno nas je obradovalo vrlo poticajno pismo Željezanskog biskupa dr. Egidija Živkovića.

Upravo smo u pripremi da pošaljemo nekoliko primjeraka na engleskom jeziku i u Vatikan, papi Franji i nekim kardinalima, kako bi se barem malo upoznali sa strahotama komunističkog pokolja svećenstva u Hrvatskoj. Dakle izdanja monografije Macelj 1945., hrvatsko izdanje 2015. i englesko izdanje krajem 2018., nisu bila uzaludna. Englesko izdanje je razaslano u svijet, na dosta važnih političkih adresa, hrvatsko je u institucijama vlasti u RH. Toliko da ne mogu reći, nismo znali… Ako nisu pogledali, pročitali, a dobili su, to je njihov veliki politički propust i pogreška. No, nikada više ne mogu reči, nismo znali… Mogli su znati, da su htjeli…

Učinili smo ono što su trebale ustvari činiti institucije Republike Hrvatske, kako bi se ukazalo na prestrašne Titove komunističke zločine i osporavanu hrvatsku istinu.

Mnogi vjerujte ne znaju ništa o ovom zločinu, kao i o nizu drugih partizanskih zločina… Nu, još je strašnije što se stječe dojam da većinu to i ne zanima…

Naravno… A tko bi ih informirao ili podučio. Živio sam u vremenu komunizma i znam kakvo je to vrijeme bilo… odmah poslije rata…, prije, za vrijeme i poslije Hrvatskog proljeća. Teško je danas prihvatiti, takve morbidne represije kao istinite događaje… No zato bi to trebalo učiti u školama. No tko će to učiti, kad su i profesorima isprani mozgovi… od “onih koji su iz šume došli”, kako su međusobno šaptom govorili malobrojni preživjeli Zagrepčani. Struktura stanovništva u Zagrebu se poslije prevrata (izr. purgerski) dramatično promijenila. U otete gradske stanove u centru Zagreba, doslovno su uletjeli naoružani partizani iz šume. Zatečeni vlasnici najčešće su dobili metak. Partija je raspoređivala tuđu imovinu, zaslužni borci su prisvajali stanove, u njima tuđe  krevete i posteljinu, ormare i posuđe, odjeću i umjetnine…,  U kadama su čuvali koze i kokoši, a WC-školjke su im dugo bile enigma, čemu to služi. Takvi su promijenili gradsku strukturu stanovništva Zagreba, a danas nam njihova djeca tumače što je to “antifašizam”.

Također, ne shvaćam da stasaju mladi svećenici, a da nisu u bogosloviji učili o stradanju naroda i svećenika u komunizmu. Jeli im itko progovara o maceljskim svećeničkim žrtvama? Ne moramo valjda i tu zatajiti? Svećenici bi trebali biti potencijal za empatiju društva, za poticaj i moralnu poduku novim naraštajima, u spoznaji istine i moralnoj osudi svakog zločina. Oni bi trebali pronalaziti sebe u preispitivanju, upravo nad grobnicom u Macelju, gdje počivaju njihova subraća u Kristu. I dovoditi svoje župljane na suočavanje s maceljskom Kalvarijom.

Još je 2007. godine, don Anto Baković objavio svoje životno djelo “Hrvatski martirologij XX. stoljeća”, u kojem navodi 664 žrtve katoličkog klera iz doba komunizma. Od toga je 430 katoličkih svećenika poubijano tijekom i poslije Drugog svjetskog rata, kao posljedica boljševičkog komunizma. Danas, 30 godina u samostalnoj Hrvatskoj, od 430 katoličkih svećenika, imenom, prezimenom, datumom rođenja i službom, u Bakovićevom Martirologiju uredno popisanih svećeničkih žrtava Titove partije, imamo samo dvoje uzdignutih na čast oltara – blaženog Alojzija Stepinca i blaženog Miroslava Bulešića. Pazite, od 430 samo dvoje(!) mučenika…?! Ma, jeli to moguće? Tko je zakazao? S kojim se pravom onda čuditi, da narod ne zna ili premalo zna, o nizu gnjusnih poslijeratnih partizansko-komunističkih zločina.

Zbog čega se i danas malo ili ništa ne objavljuje o ovakvim i sličnim temama, zašto o tome nema tv serije ili igranog filma?

To je pitanje za sadašnju ministricu kulture i njezine marne suradnike… (opet smijeh). No, ne bi bili pošteni ako to pitanje ne bi proširili na sve one ministre kulture koji su imali mandat dulji od godine dana, dakle od Vuića, Biškupića, Zlatar Violić, do aktualne Obuljen Koržinek. Dakle, posve jasno da je posljednja ministrica imala gotovo 4 godine da svoj mandat obilježi nekim izuzetnim domoljubnim filmskim projektom. Čak i više njih. Međutim, nije…, zapravo ona na domoljubnom polju hrvatske istine, nije ostavila nikakv trag, osim ispražnjenih platnih vrećica.

A da se nešto ipak može, jest dokumentarni film “Macelj – Titovo stratište” ostvaren u kooperaciji Laudato Tv i Udruge Macelj 1945. Film je na premijeri napunio Cinestar dvoranu, dvije godine za redom 2018. i 2019. prikazan je u udarnim terminima na HTV 1.programu, pa još i dodatno repriziran…

Dakle, i na tom polju Udruga Macelj 1945. je opravdala svoje postojanje. Film sadrži jednu igranu scenu, kako bi se gledateljstvu na najblaži način dočaralo pogubljenje svećenstva. No svakako sama tema istrebljenja politički nepodobnih, zaslužuje snažan istinit scenarij, kvalitetnu režiju i kvalitetne glumce…, bila bi to izvrsna povijesna antikomunistička priča, koja bi najbolje dočarala svu dramatiku tih apokaliptičnih vremena.

Trenutačni predsjednik države bi bacio spomen ploču na ubijene HOS-ovce, hrvatske branitelje iz Domovinskog rata, jer ga „to“ podsjeća na NDH. A na čega vas podsjeća zločin u Maceljskoj šumi?

Trenutačni predsjednik države je izdanak onih koji slijepo, fanatično, vjeruju da su “oni koji su iz šume došli” bili ispravniji od onih koji su se borili za Hrvatsku državu. Neka takvima za razmišljanje posluži direktiva iz slovenskog partizanskog dokumenta, koga sve treba likvidirati: …”poznate vođe antikomunističkog pokreta, sve svećenike i članove raznih katoličkih redova, inteligenciju koja nije 100% vezana za KPS (op.a. KPJ), sve pripadnike buržoazije, trgovce, krupnije zanatlije, sitne poduzetnike, sve rentijere, bogataše i industrijalce, sve predstavnike vladajuće klase, npr. oficire, dočasnike, vojnike, policajce, činovnike financija, poubijati sve bogate zemljoposjednike, tzv. kulake i njihove obitelji…” U tom dokumentu zaključno stoji i ovo: “Što se tiče onih bogataša, trgovaca i industrijalaca koji su novčano podržavali OF (oslobodilačka fronta) prema njima provesti isto načelo gore navedeno. Oni su time htjeli samo spasiti svoju kožu … “ Dakle, čak i simpatizere je trebalo poubijati, samo kako bi se osigurala morbidna vlast komunističke partije. I takvi partizanski indoktrinirani gojenci bi danas tumačili demokraciju, što je ispravno a što nije… Čista politička perverzija.

Teško je da će on i njemu slični, poput bivšeg predsjednika Josipovića, koji posvuda vidi ustaške zmije, a slijep je na partijske i komunističke udave, ikada išta drugo htjeti pojmiti, jer su mu partizanski odgoj i Titova garda mozak zatrovali i savjest preparirali.

Dakle pitanje je bilo, “na što podsjeća zločin u Maceljskoj šumi”? Odgovor je jednostavan: Ono što za Poljsku i svijet predstavlja Katynska šuma, to za Hrvatsku predstavlja Maceljska šuma. Velika je sličnost. Poljacima su to učinili sovjeti, a Hrvatima Titova boljševička partija. U Katynskoj šumi su stradali poljski časnici, u Maceljskoj šumi stradali su svećenici, hrvatski časnici i narod.

Je li vam poznato, na koji su se način pozdravljali zločinci iz ove šume?

Naravno… Pozdravljali su s pozdravom “Smrt fašizmu, sloboda narodu”.  Po primjeru iz Maceljske šume taj bi pozdrav trebao glasiti ” Smrt narodu, sloboda fašizmu”. Jer to što se događalo u Macelju bio je najgori oblik crvenog fašizma (komunizma), koji je nadmašio u svojoj zloći svaki oblik stradavanja zbog ideologije i bešćutne odmazde nad nemoćnim zarobljenicima. To je pored toga bio zločin i nad vlastitim narodom. U Macelju su Hrvati ubijali Hrvate. Naime, tu se vidi sva ideološka zaslijepljenost i ludilo, primitivizam i partijski sadizam. Upravo bi zato Macelj trebao postati sveto mjesto gdje bi Hrvati trebali učiti svoju povijest, da se tako nešto više nikada ne smije ponoviti.

Isto tako bi u Zagrebu već nekoliko puta preimenovan Trg žrtava fašizma, trebao ponovno preimenovati u Trg žrtava komunizma. To bi mu bio jedini ispravni naziv. Naime, na tom su trgu partizani po “oslobođenju” Zagreba, 29. lipnja 1945. objesili zagrebačkog muftiju Ismeta ef. Muftića ispred tadašnje džamije, a prethodno mu odrezali jezik. Džamija u kojoj su “antifašisti” počinili taj “herojski čin” iz mržnje, stajala je na mjestu današnjeg Trga žrtava fašizma. I to je jedna od perverzija partije i partizana koji su “oslobodili” Zagreb. Njihova djeca se danas na tom trgu ponovno kite crvenim zvijezdama petokrakama i  prodaju svoju maglu, poput Zorana Pusića, Vesne Teršelić, Rade Borić i njima sličnih. Oni se u stvari sadistički rugaju, na tom trgu počinjenja partizanskih zločina. Umjesto redovite spektakularne medijske pozornosti nedoučenih izvjestitelja, zaslužuju najveći moralni i društveni prezir i osudu.

Dolaze li i političari u obilazak na Macelj i Lepu Bukvu?

Dakle mijenjali su se predsjednici države, predsjednici Hrvatskog sabora, predsjednici Hrvatske vlade i svi su oni u svim mandatima redovito dobivali pozive na sve značajne događaje, posebice na godišnje spomen mise u Macelju. Međutim, do sada se u Macelju na godišnjoj spomen-misi nikada nije pojavio ni jedan predsjednik RH, ni jedan predsjednik Vlade RH, ni jedan predsjednik Hrvatskog sabora. Cijeli niz godina sve se događalo na razini izaslanika, koji pak nemaju onu političku i medijsku težinu, koju imaju prvi ljudi na vlasti u RH. Tako se ta forma ponavljala iz godine u godinu.

Prije godinu dana marno smo započeli pripreme za 75. obljetnicu komunističkih zločina u Macelju. U tom smislu zaključili smo da bi bilo savjesno od strane naše Udruge Macelj 1945. zatražiti pokroviteljstvo Hrvatskog sabora. To smo učinili službenim dopisom Predsjedništvu Hrvatskog sabora prošle godine sredinom prosinca. Kako nije bilo odgovora u očekivanom vremenu od nekoliko tjedana, ponovili smo isti elektroničkom poštom. Nažalost, do danas nismo primili ni pozitivan ni negativan odgovor.

No, u petak 15. svibnja nenadano su na Macelj stigli predsjednik Vlade i predsjednik Hrvatskog sabora u pratnji Ministra hrvatskih branitelja i još nekih predstavnika vlasti. Nisu smatrali potrebnim pozvali i sastati se s predstavnicima Udruge Macelj 1945.!? Naime, ne radi se ovdje o nekakvom povrijeđenom ponosu, već o onome što jedino članovi Udruge mogu relevantno tumačiti i pokazati na samom stratištu Lepa Bukva ili udaljenijem Ilovcu. Potrebno je bilo pokazati sadašnji izgled i stanje samog stratišta, logističkog mjesta zločina u Lepoj Bukvi koje je prozvano “Titovo lovište”, rastumačiti i pokazati važne detalje na samom terenu. Utoliko bi taj posjet bio kvalitetniji i svrsishodniji.

Ovakav pristup podsjetio nas je na dolaske bivše predsjednice RH Grabar Kitarović koja je dva puta posjetila Macelj, ali oba puta potpuno inkognito i koliko nam je znano bez odlaska u Lepu Bukvu. A doista je neobično kad čelni ljudi države dolaze ispuniti neku formu, a nemaju zanimanje pogledati primjerice jamu IV.D iz kojih su izvađeni posmrtni ostaci svećenstva na lokalitetu Lepa Bukva ili stanje Freudenreichove kuće. To doista rastužuje i postavlja se pitanje kad će jednom hrvatska vlast osjećati bilo svog napaćenog i pogaženog naroda.

Postoji li mogućnost da se osnuje i muzej s radnim nazivom “Maceljska šuma“?

Kad se izgradila crkva Muke Isusove na Macelju, sa tadašnjim župnikom fra Dragom Brglezom dogovoreno je da se u jednom manjem bočnom dijelu uredi spomen-soba u kojem bi se prikazala muka jadnika koji su završili svoj život na Macelju. To je i učinjeno, kao privremeno riješenje. Članovi Udruge Macelj 1945. svjesni su da bi se ta soba u doglednom budućem vremenu trebala upotpuniti s eksponatima i premjestiti u puno veći i prikladniji prostor. Međutim za sada to ostaje tako kako je…

Međutim Udruga Macelj 1945. predložila je ovoj Vladi donošenje Zakona o spomen-području Macelj, koji bi regulirao više toga, pa i znatniji prostor sa sadržajem koji bi se mogao nazvati spomen-muzejom. Iako je prijedlog Zakona na vrijeme i marno pripremljen te je još na polovici mandata poslan predsjedniku Vlade na postupak usvajanja, nažalost, taj Zakon u ovom mandatu Vlade i Sabora nije ugledao svijetlo dana. Okolnosti i procedura su potrošili  vrijeme… Šteta, pitanje je sada idućih izbora i novog sastava vlade, idućih prilika  ukoliko će ih uopće biti…

Znamo da uvijek nešto radite, pripremate…

Za ovu 75. obljetnicu maceljskih zločina, pripremili smo englesko izdanje svjedočanstava, Fran Živičnjak “In eternal remembrance”. Smatrali smo to potrebnim, jer se hrvatska istina treba čitati u svijetu, a engleski je univerzalni jezik. Da su okolnosti normalne, bez straha od zaraze, ovih bi dana imali i javno predstavljanje tog izdanja. Nažalost ovako će to ostati za neku bolju priliku, ali ćemo u međuvremenu započeti slanje tog izdanja na već rečene adrese, u Europi i svijetu. Samo tako možemo raskrinkati taj (na)opaki “antifašizam”.

Vjerujem da ćemo na jesen na prijedlog naše Udruge Macelj 1945., ostvariti i Stručno-znanstveni skup na temu 75. obljetnice maceljskih žrtava, a u suradnji sa povjesničarima koji bi trebali po prvi puta znanstveno progovoriti o događajima u svibnju i lipnju 1945. na Macelju.

Zaključno…?

…zaključno, zahvaljujem Vam gospodine Pavkoviću, neumorni publicistički stvaratelju, što ste mi dali priliku ovako se opsežno osvrnuti na prebolnu temu maceljskih stradanja i žrtava… Naime, neraščišćena povijest stradanja iz Drugog svjetskog rata ima izravnu poveznicu sa hrvatskim obrambenim Domovinskim ratom, kada su naši branitelji također ginuli od agresije onih pod znakom petokrake. Naime, u oba ta rata Hrvatska je kao samosvojna država bila nepoželjna ideologiji Titovog boljševizma, kasnije komunizma i njegovim današnjim gojencima tzv. “antifašistima”.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Hrvatsko nebo