Vladimir Jakopanec: IMATE LI I VI SVOJEGA STRADIVARIJA I DIO?

Zašto bih jadan ja pisao o Stradivariju, ili da budem točniji, o njegovim violinama? Hvala, dobro pitanje, zar ne? Pa eto, moram, jer svako malo (mislim barem 2x godišnje) mi netko javlja da je ponosni vlasnik Stradivarijeve violine. Valjda se to uredno dojavljuje meni pod pretpostavkom da ja barem nešto znadem o Stradivariju i njegovim violinama, budući da su mi sin, snaha i stariji unuk violinisti. Stariji unuk je, jer mu je sada tek 11.5 godina, zapravo na dobrom putu da uz oca i majku bude jedan od njih. Dakle ponosni vlasnici Stradivarija misle da znam o tom pojmu dovoljno da bih im se divio, ali ipak nedovoljno da im se ne bih divio. I tako jedan od njih je slučajno otkrio Stradivarija na susjedovom tavanu zataknutog za stoljetni rog od krova gdje je godinama prokišnjavalo, drugi ga je našao u Njemačkoj u kanti za smeće, treći, koji je u mladosti završio 4 razreda niže glazbene škole, slučajno je svirao nekoj gospodi u Nizozemskoj kod kojih je služio kao vrtlar Ave Mariju od Schuberta, pa je gospođa, slomljena od ushićenja, sa suzama u očima ustala, izvadila iz stare škrinje Stradivarija iz 1731. i s usklikom oduševljenja darovala ga našem vrtlaru, koji je sada veličanstveno ponovio Ave Mariju, jer drugo jadan nije imao na repertoaru, i to onako sa stajskim gnojom za noktima, na sada njegovom njegijalcitom Stradivariju. Jadan nije došao do kraja Ave Marije, jer su mu ruke drhtale od silnog uzbuđenja. Doduše, on u tom trenutku nije ni znao da se Stradivarijeve violine procjenjuju na miljune američkih dolara, jer da je to kao violinist znao, 100% bi ga strefila kap na licu mjesta.

Jednoj mladoj dami, Stradivarija je poklonio njen vlastiti djed iz Slavonije, koji je kupio originalnog Stradivarija za nekoliko desetina dinara od nekog pijanog cigana kome su se od alkoholizma toliko tresle ruke da više ionako nije mogao svirati, te je tih desetak dinara odmah u krčmi pred kojom je prodavao originalnog Stradivarija, spiskao na Jagodinsko pivo. Druga jedna gospođa pohvalila mi se kako je unuku kupila originalnog Stradivarija, a znade da je originalan po etiketi naljepljenoj iznutra na zadnju ploču violine, gdje jasno piše da je u pitanju Stradivarij, od jednog trgovca violinama koji ima pun dućan violina, pa je glupan mislio, pošto je violina stara da nema vrijednosti i prodao joj je tog Stradivarija za svega 150 eura. Kad sam ja, vjerojatno izrazom lica pokazao nevjericu, ponosno mi je rekla da znade napamet tekst sa naljepnice i da mi ga može izrecitirati samo ako hoću. Ja sam, naravno htio i onda mi je izrecitirala:

ANTONIJUS STRADIVARIJUS CREMONE SIFILIS (tu se ispričala zbog latinske riječi koja na hrvatskom zvuči malo bezobrazno i gotovo šapčući sa seksi smješkom na licu nastavila) FACI JEBAT ANNO 1716. MADE IN ČEHOSLOVAKIA.

Ja se nehotice nasmijem i skrenem joj pozornost da nije CREMONE SIFILIS, nego CREMONENFIS i da zapravo nije FACI JEBAT, nego FACIEBAT, što na latinskom znači IZRAĐENO ili PROIZVEDENO, i da mi je sumnjivo da se radi o originalu, ako na kraju piše: MADE IN CZECHOSLOVAKIA.

Gospođa se na to naljutila, jer da je već takve glupe primjedbe čula i da nikome od tih pametnjakovića nije palo na pamet da je majstor Stradivarijus najvjerojatnije putovao i držao majstorske radionice po većim gradovima Europe.

Htio sam joj skrenuti pozornost da je SCHEHOSZLOVAKIA nastala otprilike kad i Kraljevina SHS, dakle 1919, a da je majstor živio negdje 1700 i neke, te da u to doba još nije bilo „Made in“, ali sam odustao da je ne strefi kap od ljutine što tako glupo nipodaštavam njenog, zapravo sada unukovog Stradivarija… i da ne nabrajam sve bizarne okolnosti pod kojima je čitava vojska mojih prijatelja stekla svojega Stradivarija. Svi oni znaju da su Stradivarijeve violine velika rijetkost u svijetu, ali pojma nisu imali da su zapravo miljuneri dok im ja to nisam rekao. Sve sam ih pokušao nagovoriti da prodaju te svoje, ionako slučajno stečene Stradivarije, budući da ne znaju pošteno rukovati njima, pa da si kupe kuće i jahte negdje u Monacu ili na jezeru Como, ali oni ni čuti.

Čuvat će oni to za zlu ne trebalo. A istina vapi da bude otkrivena, što će se u slijedećem nastavku i desiti, bez obzira na posljedice po psihofizičko zdravlje ponosnih vlasnika Stradivarijusa u mom okruženju, jer nije li časnije s istinom umrijeti, nego u laži vječno živjeti?

Vladimir Jakopanec/Hrvatsko nebo