Šiljo: Snažno pomorstvo – nedostižan ideal?

Zagreb – Vidikovac, 25. svibnja 2020.

Ljubljansko Delo objavilo je danas da Splošna plovba, jedini veći slovenski brodar, ima u vlasništvu još samo jedan brod! Imala je ona u vlasništvu 20 brodova prije prodaje državnog udjela njemačkom brodaru Petru Döhleu g. 2007. On je kao strateški partner jamčio da će ojačati taj slovenski ponos. I pobrinuo se tako da je Plovba u vlasništvu zadržala jedan brod, u najmu još nekoliko. Slovenski pomorci posao nalaze u stranim tvrtkama, pod stranim zastavama.

Pomorska orijentacija Slovenije, glavni razlog za višedesetljetni granični prijepor s Hrvatskom radi „dostopa do odprtega morja“, doživjela je u doba emancipacije dežele – samoporicanje!

Kako stoji Hrvatska? Na svu sreću, ne toliko loše. Na Silvestrovo 2019. deset brodarskih poduzeća okupljenih u Mare nostrum imalo je 127 plovila. Tankerska plovidba i Atlantska plovidba raspolažu dvjema trećinama ukupne nosivosti. Jadrolinija kraljuje trajektima.

Svjetsko brodarstvo dugo je u krizi. Ta je nepovoljna okolnost pod ruku s mutnom rasprodajom hrvatskog brodovlja u doba Domovinskog rata i s višedesetljetnim lošim upravljanjem tim sektorom bitno oslabila hrvatsku trgovačku flotu. Ona je svjetskim razmjerima (grčka je najjača!) postala gotovo zanemariva. A predviđa se da će u svijetu i dalje jačati pomorski transport. Nije li to izazov?

Hrvatske vlade neusporedivo su više činile za dotiranje rasipnih brodogradilišta negoli za održavanje (potencijalno) dobitnih brodoprijevoznika. Predsjednici vlada, saborski mudraci i režimski eksperti praktički više i ne govore o Hrvatskoj kao sredozemnoj pomorskoj zemlji (uglavnom se talambasa o Hrvatskoj kao turističkoj meki s ’najlipšim morem na svitu’).

Umjesto u morske (i riječne, i kombinirane) putove, sve uči uprte su već dva desetljeća u skupe autoceste, mostove, tunele i vijadukte. I u strane kruzere, jahte, marine i „vezove“.

I službena i privatna Hrvatska nojevski se ponaša kao kopnena zemlja: uglavnom joj se ne isplati brodove proizvoditi ni na vlastitim brodovima ploviti, a ni pomoću njih braniti se. I nemarom si hrvatska država puca u jednu od dviju nogu na kojima geoekonomski, a i geopolitički, stoji. Ili bi morala stajati.

Hrvatska ratna mornarica iz doba Petra Krešimira IV. ili Austro-Ugarske i trgovačka flota iz vijeka procvata dubrovačkog, splitskog, zadarskog, kotorskog, pelješkog, senjskog, lošinjskog, riječkog i drugog brodarstva ostadoše nam za leđima, kao nedostižan ideal. Zar ne bismo i danas mogli imati snažnu flotu? Ili se samo „ne želimo vraćati u  prošlost“?

Šiljo/https://hrvatskonebo.org/Hrvatsko nebo