Fragmenti hrvatske zbilje – D. Dijanović: Opreza nikad dosta u odnosu na Srbiju

Republika Hrvatska na mnogim je područjima zapuštena država, a to se jasno može vidjeti i na planu odnosa prema područjima međunarodnih odnosa, vanjske politike i geopolitike. Ne oskudijeva Hrvatska stručnjacima na ovim područjima, no njihov je glas u javnosti marginaliziran. U hrvatskome medijskom prostoru ne postoji niti jedna televizijska ili radijska emisija koja bi se, sudjelovanjem eminentnih stručnjaka, sustavno bavila promišljanjem hrvatske pozicije u kontekstu aktualnih međunarodnih procesa. Onda kad se u okviru pojedinih emisija i razmatraju vanjskopolitičke teme, dojam je da su sve ponuđene analize strogo u okviru kanona „političke korektnosti“. Hrvatsko geopolitičko i sigurnosno okruženje, pri čemu poglavito mislimo na ono balkansko, pri tom je i dalje vrlo problematično.

Tzv. Zapadni Balkan vrvi kriznim žarištima

Područje tzv. Zapadnoga Balkana, kao neposredno hrvatsko susjedstvo, ima nekoliko kriznih žarišta koji u kratkome roku mogu eksplodirati. Neriješeni odnosi Srbije i Kosova, muslimansko pitanje u Sandžaku, albansko pitanje u Makedoniji, marginalizacija i institucionalno obespravljivanje Hrvata u Federaciji Bosne i Hercegovine, prijetnje Milorada Dodika odcjepljenjem tzv. Republike Srpske, nazočnost radikalnih selefijsko-vehabijskih pristaša u BiH… Ova i druga pitanja, kao i umiješanost SAD-a, Rusije, Turske, Saudijske Arabije i dr. država u zbivanja u ovim državama, područje tzv. Zapadnog Balkana i dalje čine buretom baruta.

Za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske, ako govorimo o međudržavnim odnosima, uz održavanje dobrih odnosa sa svim velikim silama, od ključne je važnosti: 1.) održavati dobre odnose sa svojim nebalkanskim okruženjem, pri čemu bi bilo ključno relaksirati odnose sa Slovenijom; 2.) poduzeti sav mogući raspon diplomatskih i političkih akcija kako bi se riješilo hrvatsko pitanje u BiH; 3.) pomno pratiti što se događa u Republici Srbiji.

Službeni Beograd nikada se nije odrekao aspiracija prema Hrvatskoj

Iako Republika Srbija formalno priznaje Republiku Hrvatsku, svaka i površna analiza lako dokazuje kako se službeni Beograd nikada nije odrekao aspiracija prema Hrvatskoj i prema drugim teritorijima (BiH). Nema dana da se u medijima kod kontrolom režima Aleksandra Vučića ne demoniziraju svi okolni narodi, a Srbi prikazuju kao žrtve bjelosvjetske urote. Medijsko stanje u Srbiji nije baš kao devedesetih godina, no u nekim trenutcima opasno podsjeća na to vrijeme.

Za Srbe svi su okolni narodi podrijetlom Srbi, a da su dijelovi Republike Hrvatske „srpske zemlje“, ne tvrdi samo srpsko-pravoslavni patrijarh Irinej u svojim božićnim poslanicama, nego je to mainstream stajalište čitave političke i intelektualne elite. Srpski novinar Teša Tešanović svojedobno je izjavio kako nije upoznao dva Srbina koji smatraju da Hrvati nisu podrijetlom Srbi.

U skladu s takvim razmišljanjima vodi se i srpska kulturna politika pa smo neki dan doznali da je Marin Držić dobio svoju knjigu u biblioteci „Deset vekova srpske književnosti“ koju je izdala Matica srpska iz Novoga Sada. Knjiga je objavljena na ćirilici, a biblioteku je uredila povjesničarka književnosti Zlata Bojović. Najavljeno je kako će u korpus srpske književnosti biti uključena i književnost Boke kotorske.

Nastavak velikosrpske politike Vuka Karadžića

Dubrovačka se književnost baš ni prema jednome kriteriju ne može smatrati srpskom književnošću. Pravoslavci u razdobljima kad je nastajala ova književnost nisu imali pravo prespavati unutar zidina Dubrovnika. Radi se, zapravo, o nastavku velikosrpske politike Vuka Karadžića koji je sve štokavce proglasio Srbima. Naravno, isti taj Karadžić, koji je u svojim radovima pokrao hrvatsko leksičko blago, potpuno je „zaboravio“ na činjenicu da je novoštokavština uvedena u hrvatski jezik nekoliko desetljeća ranije nego u srpski. Akademik Mirko Tomasović u svojoj knjizi Raspre i rasprave podsjeća kako Gajeva Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja (1830.) i njezina primjena u Danici (1835.) prethode primjeni Vukove reforme i njezinu manifestu Rat za srpski jezik i pravopis (1847.) Đure Daničića.

Kako su Srbi mogli naslijediti jezičnu baštinu Marina Držića – pita se Tomasović u spomenutoj knjizi – kad su toga najvećega hrvatskog komediografa stoljećima ignorirali. U Srbiji je Držić postavljen na pozornicu tek 1946., kad ga je predstavilo Hrvatsko narodno kazalište iz Subotice. Hrvatska se poezija četrdesetih i pedesetih godina 19. stoljeća dobrano gundulizira, metrički i leksički, a ta je pojava u srpskoj istodobnoj poeziji potpuno izostala. Marin Držić i Ivan Gundulić nikada nisu živjeli u Srbiji, niti su poznavali tamošnji jezik, pisali su na latinici i bili katolici, pa ne mogu ni po čemu biti dvojni pisci, zaključuje Tomasović. U nastavku Tomasović citira srbijanskoga književnog povjesničara Jovana Skerlića, koji je zapisao: „Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost bila je od velikog uticaja za stvaranje hrvatske književnosti (…) Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao svojom.“

Pojava Srba katolika u Dubrovniku posljedica je propagandističkoga djelovanja Vuka Karadžića. On je boravio u Dubrovniku od prosinca 1934. do travnja 1835. (Karadžić je propagandistički djelovao i u Boki kotorskoj.) Nakon Karadžićeva boravka u Dubrovniku rodio se pokret Srba katolika, a prvi katolik koji je prihvatio srpsko nacionalno ime bio je Medo Pucić u čijoj je kući Karadžić boravio. Srpski nacionalist Laza Kostić u knjizi „Katolički Srbi“ to je i priznao: „Tek od druge polovine XIX. veka počinju da se pojavljuju i Srbi koji nisu pravoslavni: i Srbi katolici i Srbi muslimani.“

Dakako, kulturna agresija kojoj svjedočimo ovih dana samo je jedan od aspekata velikosrpskoga projekta koji očito i dalje živi. Danas se taj projekt teško može ostvariti ratnim putem. Ako nije uspjelo od 1991. do 1995., onda će teško danas kad Hrvatska ima izgrađenu vojsku. No velikosrpska ideologija vrlo je žilava, uporna i temelji se na etapnome širenju prema Zapadu. Najistaknutiji srpski geopolitičari apostrofiraju da se nikada ne smije odustati od propale tzv. republike srpske krajine.

Vodeći srpski geopolitičar: „Ne smije se odustati od tzv. republike srpske krajine!“

Pred nekoliko dana tako je u emisiji Dijalog, koja se emitira na YouTube kanalu geopolitičkoga portala Novi Standard, gostovao dr. sc. Milomir Stepić. Stepić je znanstveni savjetnik u Institutu za političke studije i srpski geopolitičar. U emisiji je analizirao geopolitički položaj Srbije u svijetu i regionalnome okruženju, a osvrnuo se i na odnose s Republikom Hrvatskom. Promišljanja vodećega srpskog geopolitičara Stepića jasno ukazuju da je i uvrštavanje Držića u srpsku književnost samo jedan od izraza velikosrpskoga projekta.

Za Stepića su Hrvati u Dalmaciji i zapadnoj Hercegovini „uglavnom pokatoličeni Srbi“, između Banovine (on kaže Banije) i Bosanske krajine ne bi trebala postojati granica (pisac ovih redaka već je nekoliko puta upozorio da je osim hrvatskoga Podunavlja koje graniči sa Srbijom područje Banovine najugroženije jer se naslanja na tzv. Republiku Srpsku), Hrvatska je vještački stvorena, sadašnja Hrvatska je već velika Hrvatska…

Voditelj emisije, mladi urednik Novoga Standarda, u emisiji se zapitao je li zbog demografskoga pražnjenja područje Slavonije dugoročno neobranjivo pa bi za 20 godina neka država to mogla iskoristiti. Stepić smatra da su mnogi Srbi, posebno „krajišnici“, usred rezignacije nakon 1995. odustali od tzv. krajine, ali da Srbi kao narod i kao pojedinci nemaju moralno pravo odustati od te paradržave jer bi taj odustanak značio da se „srbocid isplati“.

Posebno im smeta Ivo Pilar

Zanimljivo, Stepić je u emisiji upozorio na to da rijetko tko u Srbiji poznaje djelo dr. Ive Pilara (Pilara često spominje i drugi velikosrpski udarnik, dr. sc. Aleksandar Raković) kao rodonačelnika hrvatske geopolitike. Stepić izravno dovodi Pilara u vezi s razdobljem od 1941. do 1945. koje smatra vremenom hrvatske borbe za teritorij „eliminiranjem Srba“. Stepić je oblik hrvatske države opisao kao čeljust, s donjom vilicom koja je Dalmacija i zapadna Hercegovina i gornjom vilicom koja je Slavonija. Zglob tih dviju vilica je Karlovac. Zato su Hrvati, dodaje istinoljubivi Stepić, 1992. „napali“ s jedne strane Sijekovac, Derventu i Bosanski Brod, a s druge strane Kupres, kao dvije vilice, s ciljem da se odsiječe Bosanska krajina. Stepić se osvrnuo i na neobični položaj i oblik Republike Srpske koji je po njemu tako namjerno kreiran kako bi RS bila neodrživa i kako bi se utopila u jedinstvenu BiH.

Nisu navedena laprdanja Jovana Deretića koji uživa ugled kod dijela srpske javnosti iako tvrdi da je Isus po majci Srbin, a i Spartanci i Irci su srpskoga podrijetla! Stepić je vodeći srpski geopolitičar čiji su stavovi iznimno cijenjeni i de facto predstavljao glavnu struju mišljenja u srpskim geopolitičkim krugovima. A to su krugovi koji planovima i informacija kapacitiraju i srpske političke strukture. Matica srpska je, s druge strane, vodeća srpska kulturna institucija.

Zbog svega navedenoga Hrvati bi trebali biti jako na oprezu kad je u pitanju Srbija. Ne zato što će već sutra Srbija napasti Hrvatsku, nego zato što bi nas ona napala kada bi se za to ostvarile povoljnije okolnosti koje je Stepić u emisiji također spominjao. Oprez je majka mudrosti, stara je narodna koju bismo u odnosu prema Srbiji uvijek trebali imati na umu.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo