M. Dubravac: Ne zaboravimo komunističko krvoproliće i kobnu BURIĆA ŠTALU U GAREVCU (Bosna, 23 – 28. svibnja 1945.)

BURIĆA ŠTALA

U Bosni našoj kod Modriče, selo Garevac – lijepa slika.

Tu ‘‘Hvaljen Isus” svatko kliče, tu živalj čistih katolika

Ljubomorno čuva rodni prag.

Dvjesto godina korijen klij’o, dvjesto proljeća život cvao.

Kršni Bosanac ko hrast bio i mnogi rod selu dao,

I nik’vi ga ne smrvi vrag.

Šargije sveđ žice tanke, svirale sitno, zanosito,

Igrale mlade Garevljanke, momci pjevali ponosito –

Seljaku život bio, drag.

Po muci, znoju, skrbnom trudu, po svetoj vjeri časnih pređa,

Garevljan čuvo rodnu grudu i pamtio granice međa,

I nikad ne htje stranca trun.

Bi umiljatih slatkih riječi i  ruku što no kruha daju,

I svega što ti dušu liječi; vladala ljubav ko u raju,

Blagoslova Božjeg život pun.

U slozi ‘vakat’ sporo teko, Garevljan s malim sretan bio.

”Hvala ti Bože,” skrušen reko i ništa nije poželio

Osim slobodu i svoj mir.

Al’ vrijeme nosi breme vijekom, noću pjesma, ujutro tuga.

Život je igra sa čovjekom, kapljica meda, patnja duga,

Osmijeh sakriva suza vir.

Ko treptaj oka mira nesta, planuo Bosnom vatren boj.

Milozvuk šargije selom presta, a junaka, ko mravi roj

Skoči za rođenog praga spas.

Iz groba viknuše oci mrtvi: ”O djeco, vi ste naša dika!

Sloboda stječe se sveđ na žrtvi tisuć’ hrvatskih mučenika,

Stog’ dižite za pravdu glas.

Domoljubi ste ko i djedo, a što drugo možete bit?

Starac unuku ime predo, čemu naslijeđe časno krit?

Ne krije ga ni mali crv.

Domobran jesi, slavan borac, koj’ vjekovima pošten bio.

Ime je tvoje mirotvorac, za Hrvatsku si rado mrio,

Dragocjenu joj dao krv.”

Zaurla rat, strašna neman, iz vražjih ralja rido plamen.

Garevljan kliknu: ”Za Dom spreman!” Junačka grud, tvrdi kamen

Odolje mnogi napad ljut.

Kroz vihor, vatru i kroz vodu, branio stoljetnu svetu među.

Za svoj Garevac, za slobodu, grobak čuvao dragom pređu,

Volio sela svaki kut.

Gle, grabežljivi orli suri zalijetaju se mnogim danom.

Divlji lešinar vrišti, juri, da tuđi dom mu bude stanom,

Da katolički jede kruh.

Toj bijesnoj četi Lucifera, toj divljoj hordi sa Balkana

Mržnje prevrši svaka mjera. S njima Hrvata, partizana,

Josipa Broza zao duh.

Kućom Dubravac, u Kladarima, nejačad drhti, plače mati:

”O smilujte se anđelima! Nemojte mi dječicu klati,

Stignuti će vas Božji prst.”

Uzalud suze. Nož je sjev’o, četnik mahnito. Usred smijeha

Veselio se, urlo, pjevo… Bilo izobilj smrtnih grijeha,

Čizma gazila sveti Krst.

U skromnom domu Banovića i opet četnik pije, kolje.

Strašnoga li krvoprolića! Uživa Srb do mile volje,

Smeta mu susjed, Hrvat brat.

Plakalo Nebo; bila strava, ubijalo se, tuklo, sjeklo…

Pa da si manji i od mrava, dušman ti mrzi svo porijeklo,

Rado bi ti slomio vrat.

Prohuja rata groznog vrijeme i ništa dobrog ne donese,

Tek trnovitih jada breme nad hrvatsku nam Zemlju strese –

Ratnih nevolja gorak plod.

Slavom se kite ‘pobjednici’ u nevinoj se peruć krvi,

Lukavih Engleza saveznici, u vražjim spletkama ‘vijek prvi,

Čerčila hladnog, hladan rod.

Taj ‘dobri’ Englez mirno gledo na Blajburgu gdje krv se puši.

Stotine tisuća, sve Hrvata, u vlastitom se hropcu guši,

Od straha drht’o neba svod.

I bi jauka sa svih strana; zalud što ratno minu doba,

Bratstvo-jedinstvo partizana kopa Hrvatskom grob do groba

Skrivajuć gnjusnog djela sram.

Harao znak crven’ zvijezde, na tron zasjede jugoklika.

Bijesni orli šire se, gnijezde u svetom domu pravednika

Gdje jučer bio Božji hram.

U Garevcu je kulak čovjek, Pero Burić, ‘Perendom’ zvani.

Poštenje ga resilo odvijek, po dobrom djelu vazda znani,

A tko je dobar, tome čast.

Imanja je u njega finog: Ovaca, krava, pustog blaga,

Kruha, žita i svega inog i vel’ka štala, braćo draga,

A na nju glednu jugovlast.

Ta štala neka zatvor bude za protivnike crvenjaša,

Za one koji Tita kude i viču: ‘‘Živjela lijepa naša!”

Ustaška banda mora past!

Nastala hajka, ajme, jao, hapšenje, tuča, užas, klanje…

Grozan bijaše svud pakao; nemoćnih žena preklinjanje

Orilo se do Neba gor.

Dvjesto pedeset Garevljana, muževa krasnih mirnog sela

U Burić štalu jednog dana partizanska zapovijed svela –

Hrvatskih vojnika tužan zbor.

Svak’ se slobodi miloj nado, krivice ne bi baš pri njima.

Što branili su prag svoj rado, što zvali su se Hrvatima,

Zar će im itko kaznu dat?

Srbopartizan, sluga Tita, taj čovjek što no prezr’o Boga,

Ko’m dušu uze vraga svita, osta izrodom kraja svoga,

Ne pozna tko mu jučer brat.

Dvjesto pedeset pravednika u Burić štali čami, moli,

Dvjesto pedeset nevoljnika spasit bi rado život goli,

Jedini život, Božji dar.

Na domak štale glasi bruje, dječica teže milom tati.

Svud žena plač odjekuje, htjele bi roblju kruha dati

Il’ ruku mu taknuti bar.

Uzalud djeva molbe reda, uzalud dukat mati nudi,

Zmijsko srce smekšat se ne da. Bezbožnicim’ su krute ćudi,

Hrvate čeka loša kob.

Oruđa zveket selom zveči, lopate, pijuke, vrazi kupe,

Garevac kroz noć bolno ječi… Iz Burić štale kreću grupe

Da kopaju si vlastit grob.

I čuješ usna tiho broji: ‘‘Zbogom, o Bosno, zbogom rode!

Nek u povijesti vječno stoji, da trnov put je do slobode,

Da Hrvat sveđ će žrtva bit.”

Na Pašincu, a izvan sela, osvanula krvava zora.

Gdje svježe zemlje hrpa cijela, tuj noćas strašne smrti mora

Uništi Bosne hrabri štit.

‘Disala’ zemlja mnoge dane, zemljica dobra Božjem stvoru.

Grleći sinke Garevljane, suzom upisa svibnja zoru,

Vrijeme joj zapis neće skrit.

Žure zlikovci k Burić štali, još u njoj patnik živi, diše.

Tek sveti bi u raju znali što se hrvatskom roblju piše,

Što im donosi crna noć?

Kroz tame mrklu pomrčinu pred štalom hukte kamioni.

Ruke svezane tužnom sinu, na selo pade pogled bo’ni,

Kolone moraju brzo poć.

Isuse, reci kud’ ih voze, gdje će ih banda kleta sprtit?

Kakvim li se mukama groze, hoće l’ im živim kosti krtit?

Smiluj se, Kriste, roblju tom.

Mjesec s visina tužno gledo u kobno mjesto smrtne strave,

Crvenjaš bijedne ljude red’o na bajeru Šamca, kraj Save,

Da im zatare ime, spom.

Potekla krv do koljena, bilo vapaja, uzdisanja,

Nesretnoga Blajburga scena i pravednoga proklinjanja:

‘‘Ubojico, klet ti rod i dom!”

Međ’ osuđenim, gledaj diva, Jakov Perković, reć bi, stijena,

Stasom muškarce nadvisiva, momčina snažna, neviđena,

Perkovićevog doma kras.

Bosanac – Samson hrabrost skupi, odižuć u zrak jugovraga

I grdno ga o zemlju lupi i bjegnu momak do bestraga,

A bjegnuo u sretan čas.

Za njim pohrli Andrić Niko, ko zrakom da mu noge lete,

Kroz kišu metaka hrabro kliko: ”Oj partizanske hulje klete,

Od Boga mi je stigo spas.”

Crvenila se krvlju Sava, tjelesa plivala kraj bajera,

Kom viri lice, noga, glava, kog u dubinu voda stjera

Nek na dnu čeka sudnji dan.

Gle, Garevljanka Savi hrli, suzama topi bajer zelen,

Zemljicu tvrdu rukam’ grli gdje mirisni joj svenu neven,

Sava joj slušala tužan poj:

”O mili dragi, zlato moje, zašto mi tebe zlotvor ubi?

Otvori blage oči svoje, voljena te ženica ljubi

I ljubit će te život sav.

Prestani teći vodo, Savo, da nađem kosti draganove.

Valovlje mutno, a krvavo, odnese duša naših snove,

Uvenuo mi zumbul plav.

Dušmanine, sveđ proklet bio, u crninu me jadnu vrže;

Suzom mi poli život cio, s glave mi vijenac cvjetni strže,

Ah, nek i meni bude kraj.”

Godinam’ gorke suze teku, majčin vrisak se i sad čuje.

Na bajeru, uz suznu rijeku starica bolna jadikuje

Od žalosti plače i raj:

‘‘Ivane, sine plemeniti, ružmarin za te cvjetat neće.

Majčica će ga sveđ saditi; u jesen, zimu il’ proljeće,

Čekati ću Ivana svog.

Izdajnici hrvatskog roda, Judinoga ste soja, sjeme,

Svita koj’ vragu dušu proda, krvlju okalja ruke, tjeme,

Sluge režima paklenog.”

Dvjesto pedeset udovica posrću, puze, njive rade,

Dvjesto pedeset Hrvatica dižu na noge sinke mlade,

U praznoj kući bijeda, glad.

Stenjući oru plitku brazdu, u znoju, suzi, sjeme pliva.

Zovu sirote mrtvog gazdu, dušu razgara vjera živa –

Bog će pogledat njihov jad.

Vrela suza i dalje tekla, trpjela majka Garevljanka.

‘‘Nek vječno pati” vlast je rekla. ‘‘Nesalomljiva ta Bosanka

Na koljena morat će past.”

Al’ pala nije. Osta čvrsta ko baba njena što no bila,

Jer žuljnoga je preko prsta krunicu svetu vijek nosila;

Plamtjela gnjevom jugovlast.

Čovječe hrvatski, gdje god bio, nanesu l’ te Garevcom puti,

Nemoj zaobić spomen mio, o kojem zlotvor sramno šuti

I podlo skriva krvav dlan.

Pogledaj kobnu Burić štalu, slušaj što hladni zid ti zbori;

Kreni u povijest prohujalu gdje crven zvijezda zakon tvori,

Kad Garevac stiže crni dan.

Moli nek ne bude više rata, dosta je klanja, suza, krvi,

I dosta smrti u Hrvata; pobjednik, zadnji ili prvi,

Morat će platit duga svog,

Jer – pravedan je stari Bog.

Marija Dubravac

Hrvatsko nebo