Z. Miliša: Hodamo kroz život zatvorenih očiju i zbog trauma iz djetinjstva

Hodamo kroz život zatvorenih očiju i zbog trauma iz djetinjstva

Oni koji kažu “i mene su tukli, pa što mi fali” ne shvaćaju da im nedostaje upravo to što ne znaju što im “fali”, pa često nasilne interakcije i obrasce ponašanja prenose u odnose s djecom i drugim ljudima. Neki kažu “osobno sam morao izabrati vrstu kazne ili ubrati šibu i to me očvrsnulo i dovelo na pravi put”, a ne vide da se samokažnjavaju na sve ono što percipiraju kao vlastitu pogrešku. Teći kažu “kad bih dobila lošu ocjenu roditelji su me zaključavali u kupaonu i gasili mi svjetlo i zato sam danas poslovno uspješna”, a cijeli život se boje mraka i/ ili zatvorenih, (malih) prostora, i/ ili se boje da će ih partner ostaviti. Četvrti primjer predstavljaju oni koji se ne sjećaju prvih 10 ili čak 15 godina života, a istovremeno pričaju kako im je djetinjstvo bilo ispunjeno ljubavlju, pažnjom i brigom. No, kad ih se upita da to potkrijepe nekim konkretnim događajima i iskustvima ne mogu se sjetiti niti jednog takvog momenta. Životno provjerena je misao da vjerujemo (samo) u ono što želimo vidjeti. Zadnji primjer navodim riječi jednog srednjovječnog gospodina: “Zahvalan sam mami i tati za svaki udarac i kaznu, jer da to nisu radili tko zna što bi sa mnom bilo.” Taj čovjek nije mogao uspostaviti zdrave partnerske odnose, a sin jedinac laže jer ga se boji. I tako slušamo one “koji tvrde da su dobri ljudi bez trauma, a paradoksalno, živimo u svijetu punom nasilja i ranjenih ljudi. (Joshua Shrum)

Svatko od nas zasigurno poznaje barem nekoga koji iznosi neku od navedenih tvrdnji i živi u nekoj od ovih zabluda. Često se pitam zašto ljudi žele cijeli život sebe i druge obmanjivati pričama o svom “sretnom djetinjstvu”, bez trauma i bilo kakvog štetnog ponašanja roditelja prema njima. Time misle da štite svoje roditelje ili sebe od suočavanja sa, za njih, bolnim i teškim iskustvima. Štite idealiziranu sliku savršenih roditelja, koju su stvorili u djetinjstvu kako bi emocionalno preživjeli! U nekim situacijama pred drugim(a) pokazujemo jednu emociju, “premda u sebi doživljavamo drugu. Takve stvari činimo…. da bismo održali pozitivne odnose s ljudima koji su nam važni” (Keith Qatley i Jennifer Jenkins u knjizi Razumijevanje emocija).

Važnost kvalitete komuniciranja

Mi koji se bavimo djecom i mladima znamo da je prvi odnos tj. psihosocijalna veza između skrbnika i djeteta baza na kojoj počivaju svi kasniji međuljudski odnosi. Ukoliko su nam skrbnici bili emocionalno dostupni, reagirali na naše emocionalne i razvojne potrebe mi smo razvili dobru sliku o sebi, kao o djeci vrijednoj ljubavi i pažnje te i o svijetu kao sigurnom mjestu. Obrnuto, ako nam roditelji nisu bili emocionalno dostupni, ako su zanemarivali naše potrebe, stalno nas kritizirali i nisu nas prihvaćali upravo onakvima kakvi jesmo, razvit ćemo lošu sliku o sebi, kao onima koji ne zaslužuju bolje i sliku svijeta kao nesigurnog mjesta. Taj životni skript ćemo ponijeti i u kasniji život i odnose s ljudima. Npr. kad nismo sigurni u postupke vlastitog roditeljstva tada postajemo frustrirani, a neki i nasilni.

U takvim situacijama ponavljamo obrasce ponašanja vlastitih roditelja, posebno ako nismo svjesni koje pogubne utjecaje su ta ponašanja imala na nas, ne samo u djetinjstvu, nego i u odrasloj dobi. Da su se suočili, ne potiskujući ožiljke, što zaista može biti bolno, ne bi dolazilo, ili bi bilo u znatno manjoj mjeri transgeneracijskog prenošenja nasilja. S druge strane, djeca koja su sve dobivala, kojima “helikopter” roditelji kruže oko njih kako bi uočili i ispunili baš svaku njihovu želju, kojima roditelji ne postavljaju nikakve granice, niti ih discipliniraju kroz odgoj (pri tome ne mislim na batine, nego vodstvo kroz odgoj) postaju neempatični, nezadovoljni ako im se ne ispuni svaka želja ovdje i sada, te su i oni rizični za nasilna ponašanja u kasnijoj dobi.

No, djetinjstvo nikako ne trebamo shvatiti kao usud života. Oni koji su se željeli suočiti sa svojim traumama, separacijskim strahovima, svojim osjećajima manje vrijednost, neprihvaćenosti…postali su ljudi, ne samo uspješni u karijerama, nego i emocionalno zreli, emocionalno kompetentni, promijenili su svoj životni skript te nisu prenosili nasilje na svoju djecu.. Nemojmo zaboraviti (i) činjenicu da postoje brojni ljudi koji su emocionalno “prohodali” u zrelim godinama života. Svakako, misli i emocije su krojači naših života.

Za razvoj emocionalnih kompetencija važno je sagledati pitanja što ja želim, što drugi očekuju od mene te što ja od drugih. U školskim odnosima docent pedagogije Ante Kolak razlikuje četiri pozicije. Prva je “najpoželjniji odnos: ja vrijedim – ti vrijediš”. Važnost ovog odnosa objašnjava teorija privrženosti, jer se od ranog djetinjstva stvara povjerenje, što je važno u socioemocionalnom razvoju. U drugoj poziciji “subjekt umanjuje svoju vrijednost i preuveličava tuđu”. U trećoj poziciji, konstatira Kolak, jedna strana sebe precjenjuje a drugu podcjenjuje. I taj odnos je jednako štetan kao i posljednji – “ja ne vrijedim – ti ne vrijediš” (u knjizi Vesne Bilić sa suradnicima Odnosi u školi). Brojna istraživanja su pokazala da su međuljudski odnosi najveći problem ne samo na radnim mjestima nego i školama, (Poplin i Weeres u svojoj studiji Voice s from inside: A report on schooling from inside the classrom).

Ovdje aktualiziram citat priznate kliničke psihologinje Alice Miller: “Istina o našem djetinjstvu pohranjena je u našim tijelima i dubinama naše duše…. Depresivne i nadmene osobe potpuno negiraju stvarnost svog djetinjstva. Prve to postižu kroz iluziju uspjeha, a druge kroz stalni strah zbog gubitka navodne ljubavi”. Milerova u knjizi Drama djetinjstva objašnjava kao posljedicu odsutnosti emocionalne topline ili privrženosti iz vremena djetinjstva: “Nepoštivanje manjih i slabijih je obrana od provale osjećaja bespomoćnosti”. Osjećaj neprivrženosti u djetinjstvu ostavlja traumatska iskustva tijekom čitava života. Naši doživljaji sadašnjosti i/ili naša ponašanja su određena i transgeneracijski. Ona su najčešće skrivena u nama, a ostavljaju traga na naše izbore i aktivnosti. Millerova upozorava: ” Naš intelekt se da obmanuti, naša osjećanja se daju umrtviti i izmanipulirati, naša percepcija zbuniti, naša tijela prevariti lijekovima, ali naša duša ne zaboravlja, nikad. I jednog dana naše tijelo će nam ispostaviti račun. Konačno, naše najdublje sebstvo ne prihvaća nikakav kompromis i nikakav izgovor, i neće nas prestati tištiti – sve dok ne prestanemo izbjegavati suočavanje sa istinom”. Naša loša iskustva iz djetinjstva transgeneracijski utječu na sadašnjost, određujući našu svakodnevnicu i/ili raspoloženja. Ne samo naši roditelji, nego i naši preci žive u i/ili s nama, a negativne posljedice su najuočljivije sa traumatskim iskustvima. “Potomci ispaštaju krivicu predaka” (Caritus).

Od djetinjstva odrasli nam usađuju uvjerenja koja ne moraju djeci biti pedagoški korisna, ali su (samo) odraslima prihvatljiva. Nemali ljudi su trajno obilježeni bolnim sjećanjima i osjećajima iz prošlosti. Jedan od najcitiranijih psihologa Rusije, Mihail Labkovski konstatira: “Većina ljudi su odrastali u obiteljima, koje prakticiraju neuživanje u životu i gdje članovi nemaju naviku govoriti da im je dobro i da su sretni. Nesposobnost roditelja radovati se i smijati se prenosi se i na djecu, koja počinju misliti da tako funkcionira ovaj svijet.” Potisnute neugodne emocije i/ili traume izazivaju nove. Slične su korovu koji izrasta i iz betona, samo da bi izašao na površinu. S druge strane, nereagiranje na tuđe patnje stvara emocionalne bogalje. Izostanak osjećaja krivnje i empatije za tuđe emocije stvaraju različite poremećaje ličnosti, na primjer kod sociopata ili psihopata.

Pri kraju ovog priloga napominjem još jednu važnu spoznaju. Naime, naši odnosi prema starijima pa tako i roditeljima se mijenjaju. Evo kako se to slikovito opisuje u knjizi skupine autora Lijepo je biti roditelj… “4. godine: Moja mama može sve! 8. godina: Moja mama zna puno toga! 12. godina: Moja mama zapravo i ne zna baš sve. 14 godina: Naravno, mama o tome nema pojma. 16. godina: Beznadno je staromodna. 18. godina: Vrijeme ju je pregazilo! 25 godina: Zapravo, mogla bi o tome nešto znati. 35 godina: Prije nego što odlučim, pitam mamu. 45 godina: Pitam se što mama misli o tome… 65 godina. kad bih barem mogla o tome razgovarati s mamom…” Odnosi između djece i roditelja zahtijevaju brojna snalaženja i vještine od ranog djetinjstva, puberteta i kasnijih faza odrastanja.

Zaključno: poučna priča

Ljudi odustaju od onoga što je najvažnije, a teže za nečim od drugotne važnosti. O ovome svjedoči priča koju sam pronašao na www.nadbiskupija –Split … Jedan vrlo imućan čovjek popeo se na tavan svoje kuće u potrazi za nagradom koju je dobio kao poslovni čovjek godine. Kopajući po kutijama, naiđe na malenu bilježnicu svoga sada već odraslog sina. Bio je to njegov dnevnik. Čitajući dnevnik, postajao je sve ozbiljniji. Uočio je da je u djetinjstvu njegova sina bilo i tužnih razdoblja, kojih se on kao otac nije sjećao. „Ali kako je to moguće?“ upitao se. „Pa ja na to nisam tako gledao“. Tada se sjetio da je i on vodio dnevnik, doduše poslovni, pa je otišao po njega. Otvorio je svoj dnevnik na mjestu gdje je pisalo:„Protratio cijeli dan. Bio s Jimmyjem u ribolovu, ništa nisam upecao!“ Potom je, listajući sinovljev dnevnik, potražio isti taj datum i pročitao:„Bio s tatom u ribolovu. Najljepši dan u mom životu!“

prof. dr. sc. Zlatko Miliša