Laslo Torma: Analiza lutanja po bespućima hrvatske političke zbilje (dio 4./5.)

SAMODESTRUKCIJA I DEVASTACIJA (1991.-2020.)

Radi svega rečenog u dijelovima 1. 2. i 3.ove Analize, Hrvatska se radi hrvatskog političkog lutanja po bespućima naše političko-društveno-gospodarske zbiljnosti, nalazi u situaciji da se nalazi među najmanje uspješnim članicama EU, s političkom „elitom“ koja niti želi, niti zna riješiti niti jedan problem koji ozbiljno muči ovu zemlju i njene građane. No krivac za loše gospodarsko stanje u Hrvatskoj, uz lošu kadrovsku politiku i kriminalnu pretvorbenu privatizaciju, također je i zaostajanje u razvoju i primjeni ekonomskih i gospodarstvenih znanosti od strane političke „elite“ nastale negativnom kadrovskom selekcijom.

Pokazalo je to novo istraživanje skupine hrvatskih znanstvenika dr. sc. Dejana Kovača, postdoktoranda s uglednog sveučilišta Princeton i znanstvenog istraživača sa Škole političke ekonomije prestižnog američkog sveučilišta “Woodrow Wilson”, i dr. sc. Borisa Podobnika, profesora na Sveučilištu u Rijeci i prodekana za znanost na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, čija mišljenja uz mišljenja nekih poznatih imena svjetske ekonomije, i podataka o ovoj temi iz iskustva stranih država, vrijedi prikazati.

Oni su istražili povezanost između kvalitete istraživanja u ekonomskim znanostima i ekonomskih pokazatelja poput rasta BDP-a u Hrvatskoj i drugim tranzicijskim zemljama. Neka njihove razmišljanja valja posebno istaći, a to su:

-„Standardna hipoteza o kriminalnoj privatizaciji i sustavnom stranačkom uhljebljivanju stoji.

– Kroz privatizaciju smo postigli da je kapital dopao u krive ruke, a kroz stranačko zapošljavanje da su nekompetentni dospjeli na pozicije sa zahtjevima iznad osobnih kvalitete. U teoriji upravljanja to se smatra najvećim grijehom kada nekoga raspoređujete na funkcije koje su iznad onoga što se kolokvijalno naziva njegovim ‘pragom osobne nesposobnosti’!

– Kada imate ovakvu drastičnu dislokaciju dva osnovna resursa u proizvodnji, četvrt stoljeća kasnije kreirali ste tempiranu bombu koja vam može svaki svaki čas da eksplodira ‘u lice’.

– Postoji još jedan dublji problem koji se dogodio nakon raspada Jugoslavije na koji nismo obraćali pozornost i sada smo njegovi zarobljenici, a to je odgovor na pitanje – imamo li lošu ekonomiju jer imamo loše ekonomiste i loše političare, ili imamo loše ekonomiste i političare zato što imamo lošu ekonomiju? U znanstvenoj metodologiji, ovako postavljen problem zove se problem obrnute kauzalnosti i nešto je slično pitanju je li prije bila kokoš ili jaje. Na hipotetska pitanja postavljena na ovakav način gotovo je nemoguće odgovoriti kauzalno jer postoji tzv. “simultaneity bias”, to jest međusobni uzročni utjecaj.

– Analizirajući 34 europske zemlje (uključujući RH) od 1985. do 2015.  i njihove ekonomske pokazatelje poput BDP-a, rasta BDP-a, potrošnje i sl., te pokazatelje znanstvenog ishoda za glavna znanstvena polja poput medicine, fizike, ekonomije, strojarstva itd. Uvažili su također jedinstvenu političku situaciju 90-ih, tj. pad Istočnog bloka kao šok koji je deprecirao ljudski kapital u nas, ali u samo dva područja, na području politike, i na polju znanosti, i to u ekonomiji.

– Dok je medicina ostala medicina, a fizika ostala fizika, ekonomija je doživjela totalnu promjenu paradigmi – prelazak s planske na tržišnu ekonomiju, što je politička i ekonomska „elita“ iskoristila za vlastite probitke i totalnu destrukciju gospodarstva.

– Druge zemlje reagirale su adekvatno i doškolovale svoje ‘stare’ ekonomiste na prestižnim fakultetima te slale nove naraštaje na magisterije i doktorate na iste. No u Hrvatskoj se dogodio potpuno drugačiji proces. Došlo je do toga da je politika ‘koristila’ samo njima ‘odane’ i takve ‘uhljebljivala’ kao svoje savjetnike i ‘pouzdane’ kadrove.

– HDZ i SDP su na ekonomske fakultete i institute zapošljavali politički podobne kadrove i omogućavali im napredovanje u zvanju u cilju da im čuvaju leđa svaki put kad su radili krive ekonomske politike. Ne samo to, mahom su ti ljudi postavljani za dekane, direktore instituta i pročelnike katedri te odbacivali pametnije od sebe ili neistomišljenike. Tako je i ono malo kvalitetnih ljudi koji su postojali na tim institucijama sustav doslovno progutao.

– Ti isti ljudi umjesto da su se bavili znanošću, dan danas preko svojih  političkih veza rade doslovno na ‘junk analizama’ za ministarstva i jedinice lokalne samouprave ne bi li opravdali novac koji primaju, a da pritom nije stvorena nikakva vrijednost.

– Pokušajmo se prisjetiti kada je neki hrvatski ekonomist, znanstvenik s javnog fakulteta ili instituta pisao znanstvene radove o korupciji u Hrvatskoj ili javno kritizirao poteze
ministara. Skoro nikada. Prije svega ne žele rezati granu na kojoj sjede, a i oni koji su pokušali, bili su utišani.

-Kada i jesu nešto proizveli, bila je to masa iskrivljenih analiza bez znanstvenih temelja koje su pogodovale trenutnim političkim elitama na vlasti.

– Ovakva situacija, dovela nas je do toga da smo četvrt stoljeća kasnije pali na dno po svim ekonomskim pokazateljima uz bok Rumunjske i Bugarske. Dvije zemlje koje smo nekada gledali s visoka uskoro će nas prestići ako ne napravimo snažne reforme.

– Isto tako postoji i relativni efekt: post-komunističke zemlje koje su najviše investirale u ekonomske znanosti u tranzicijskom razdoblju, i 25 godina kasnije imale su i najveći ekonomski rast. Razumljivo, jer ekonomija je globalna bitka što znači da znanstvenici, odnosno stručnjaci u tom području, trebaju biti globalno konkurentni jer oni ne samo da kreiraju ekonomske politike, već su centri znanja i školuju buduće ekonomiste koji trebaju pokretati ekonomiju. Hrvatska stoji jako loše u tome.

„Ekonomija se također bavi procjenom ekonomskih politika. Postoje dva pristupa: pozitivistički i normativni. Pozitivizam nam govori o stvarnom stanju ekonomije ili ekonomske politike dok normativni pristup daje sliku kakva bi ekonomija ili ekonomska politika trebala biti, ili još gore od toga, kavu sliku politika traži da se ‘komunicira’ javnosti. Što je veći jaz između ta dva pristupa, tim gore za nas. To znači da je ekonomija konstantna kritika – kontemplacija između normativno političkog i pozitivističkog.

– U Hrvatskoj prije svega uopće nema analiza ekonomskih politika, jer zašto bi netko analizirao nešto kad će mu stranački rođo srediti nekakvu analizu za grad, napravit će dvije tablice u Excelu i uzeti lovu za to.

– Drugo, ako analiza i ima – medijski obruč probijaju samo one politički podobni tako da se kasnije sve analize uzimaju sa skepsom.

– Treće, treba definirati normativno stanje, a to je upravo ono u čemu smo prevareni u zadnjih 25 godina. Svatko si je uzimao za pravo da se proglasi ekonomskim ili bilo kakvim stručnjakom. Imali ste priliku gledati doktore medicine, fizičare, pravnike, čak i ljude bez škole da daju kritičke osvrte i sudjeluju u donošenju političkih, ekonomskih i gospodarskih odluka. Za to su upravo krivi ekonomisti u „milosti“ politike, koji su uspjeli spustiti nivo ekonomske znanosti na najniže razine. Ako usporedite broj citata hrvatskih znanstvenih radova po godinama za medicinu, fiziku i ekonomiju, vidjet ćete da ekonomija ima izuzetno mali broj znanstvenih citata.

Osim mišljenja naših navedenih znanstvenika, treba navesti i neka mišljenja poznatih imena svjetske ekonomske znanosti kao što su Milton Friedman i njegovi „dečki iz Čikaga“, Karl Popper, George Stiegler, i John Maynard Keynes, jer se radi o dva sasma različita pristupa vođenju ekonomsko-gospodarstvenih politika, koju naša politička „elita“ ili ne razumije, ili ako i možda razumije, pogrešno primjenjuje u praksi.

Naime Fridman, Popper i Stiegler su takozvani neoliberali (Friedman) i klasični liberali (Popper i Stiegler), a Keynesova se teorija zasniva na potrebi državnog intervencionizma, kao jedinog način da države odgovore na siromaštvo i druge socijalne probleme.

„Prevedeno“ na svakodnevni,svima razumljivi jezik, to znači sljedeće: liberalisti i neoliberalisti su za privatnu inicijativu (kapitalizam), slobodno tržišno natjecanje i nemiješanja države u gospodarstvo, dok Keynes nije protiv kapitalizma, ali je za državni intervencionizam, zadavanje okvira u kojima se slobodno tržišno natjecanje treba odvijati, uz kontrolu da li se to tako i odvija.

Nažalost je ipak prevladala teorija „dečki iz Čikaga“ pa se globalizacija svjetske ekonomije odvija po toj teoriji da je ostvarivanje što većeg profita „condicio sine qua non (prijeko potreban uvjet bez kojega se ne može), koja je ‘uzdignuta’ do maltene neke ekonomske dogme, a u koju sve više uglednih svjetskih ekonomista, političara i sociologa počinje sumnjati.

Teorija „dečki iz Čikaga“ se izrodila u, danas je to već svim jasno, takozvani ‘divlji’ globalistički kapitalizam , koji ne odgovara ni građanima, ni državi, već samo malom broju
ljudi. Podsjetimo se pri tome da je čak autor Kraja povijesti, Francis Fukuyama, u frenetičnom ‘zanosu’ da je neoliberalni kapitalizam slobodnog tržišta „kraj povijesti“ u ekonomiji i politici, na osnovi zbivanja u svijetu, pokajnički priznao da nije bio u pravu. A na osnovi toga da do sada NI JEDNO istraživanje NIJE pokazalo i POTVRDILO da uspješnost tvrtke ovisi o obliku vlasništva, vraćamo se na ono što je prof. Pertot tvrdio,a to je da na uspješnost u poslovanju bilo koje tvrtke, organizacije ili institucije NE UTJEČE presudno oblik vlasništva, već način na kojim se istima upravlja i rukovodi.

To vrijedi i za zemlje kao cjeline, što je čak i statistički dokazivo, budući da među 181 zemalja članica MMF-a, pretežnu većinu onih zemalja čiji je BDP/per capita (po glavi stanovnika) manji od 9000 $/p,c., čine zemlje u čijim društvima vladaju sustavi privatnog vlasništva(kapitalizma), a ne sustavi društvenog vlasništva, ili ne daj Bože socijalizma ili komunizma.

Svatko tko nije ideološki „zaražen“ i zna nešto o gospodarstvu priznati će da će tvrtka biti uspješna ako je vodi „dobar gazda“ bez obzira da li je tvrtka u osobnom vlasništvu, da li je dioničko društvo, ili je u društvenom vlasništvu, ali vođena od stručne, poslu predane i poštene uprave.

Primjera dobro vođenih privatnih i neprivatnih tvrtki, te loše vođenih privatnih i neprivatnih tvrtki, ima u svim zemljama, i u svim sektorima gospodarstva. Stručni, poslu predani, pošteni upravljačko-rukovodeći MENADŽMENT je alfa i omega uspješnog poslovanja, a ne vlasništvo.

Laslo Torma,d.e.i./Hrvatsko nebo