N. Nekić: Čapajevi i čapajevice

Čapajevi i čapajevice i ponešto turcizama

Vjerojatno nitko od onih oslobođenih država iz zagrljaja komunizma ne održava vatricu slavnih komunističkih vremena kao naši oporbenjaci (a i dio vlasti) u Hrvatskoj. I nije tu sada u pitanju samo, kako neki tumače, vaj za jugovinom. Ne, znaju oni da je ona propala, ali muči ih izgubljena apsolutna vlast koju su imali po partijskoj liniji u tom vilajetu! Bez pitanja o njihovim samilosti vrijednim obrazovnim profilima, (jedan postolar Mika mogao je biti ministar za sve i svašta!, jedan naš? šloser vrhovnik svega, a susjedni rumunjski stolar Nikolaj još i više! Itd…), bez pitanja znaju li uopće ikakav posao i kolika im je plaća, vladali su od vrha planine do podnožja, zauzimali položaje, otimali tuđu imovinu i rađali male, a sada odrasle, čapajeve i čapajevice koji nam opet sole pamet. Tako se u Hrvatskom državnom saboru digne jučer jedan čapajev i krikne: hoću vlast! Ne ću izbore baš sada! On je poznat po tom uskliku. On je stručnjak za sve – on proziva vrsne doktore znanosti za viruse koji da su navodno tim stožerom preuzeli vlast i to u korist toga nemiloga hadezeja, a on bi, taj veliki čapajev koji miriši na neku južnu višnju, bolje obavio sve te poslove.

Tu bi ga podržao i jedan obrijani dragi čovjek koji je skinuo kninsku bradu i redenike, napustio kninđe, ali ne i njihove tragove i sada se isto panično čudi: kako netko drugi ima pravo uzurpirati vlast!? Najbolji dio eskadrile čapajeva (pervi raz samajoti a djevuške patom!) predstavljaju pravednice i snažne osobnosti iza kojih korača 0, 00001 % nesretnoga naroda, e, moj narode, koje bi sazvale stručnjake i počistile pa i obnovile glavni grad nemilih Hrvata trećega dana iza potresa! A to nije nitko učinio! Počistila bi grad onako kako je to netko marno učinio 1945. U red čapajeva spada i dirljivo dragocjeno intelektualno biće koje ne može pregorjeti dane slavne razbarušenosti po tuđim automobilima, dragi čovjekoljubac tehničarske struke koji je uspio srozati nekada najveću stranku ikada u povijesti Hrvata na gotovu nulu, i tim nulama popločati puteljak koji vodi u potpunu propast mnogo čestitih ljudi.

Noć pada već dugo

Ljudi se čude i spominju davno preminuloga pjesnika „…noć me stigla u tuđini…“ Pa ta noć pada već dugo i polako opet na zemlju kroatana koji izbezumljeno biraju mrakonositelje po četvrti puta, stjegonošu silovite osobnosti koji na čelu kolone M-M-J-M (mila majko, jadna majko!) odlučno baca i čisti sve oko sebe. Konačno. Tako i treba! Što su Turci koji su na konjima ulazili u naše crkve? Gadili i razbijali! Ništa! Pa ulazili su s puškama u sakristiju Sv. Marka nedavno pajdaši ove posljednje crvene „zvezde“, nasrtali na invalide u kolicima, branitelje naše, a tamo u dalekom i sve daljem Vukovaru, Masadi našoj, udarali cokulama prijatelja Pajičića do smrti. Pa što? Je li se narod kroatana probudio i pobunio? Jok! Što su zatajeni grobovi koji sarkastična bratska država ne otkriva? Pa nismo riješili ni ovu puno stariju zagonetku: godine 1931. provedeno je popisivanje stanovništva u tadašnjoj Kraljevini. Ovako izgleda matematika – Srba 6.785.501, Hrvata 5.217.847. Onda su u ponovnom popisu stanovništva u novoj jugovini brojke ovakve: Srba 6.547117, a Hrvata 3.784.353. Dakle, nestalo je 2.433.494 Hrvata. Srba je nestalo 238.384. Eto, podatci iz Statistika u provjerljivim knjigama. Pit*o bi neki bubuleja: kamo bre nestadoše? A kažu Mirko i Slavko: pa kaldrmisali drumove od Klagenfurta do Gevgelije!

O, gorke li riječi, izgovaraš ustima, a ljutica pali sve u tebi. Mračne li šale, pretužne li matere Hrvatske koja hrani te bubuleje, a u tamnici drži Tomislava Merčepa, drži i druge, držala je i Praljka, Bušića, Kordića i tisuće i tisuće kroatana. Pa što? Ništa. Mi opet po formuli M-M-J-M kao vizionari za svijetlu budućnost, a ne s pogledom na prošlost.

Jadni moj Šenoa

Kome treba prošlost? Neki dan na HRT mila emisija da srednjoškolci kažu što misle o lektiri. Oni bi trebali birati, kažu. Jedna umiljata djev ojka decidira: najmrža lektira mi je bila Zlatarevo zlato! O, jadni moj Šenoa! Ne samo što si se priklonio duhom i dušom ovom narodu u kojem si od slastičareva sina stranoga podrijetla postao stjegonoša kulture i čestitosti, po čijim bi se djelima mogli danas snimati filmovi puno bolji od mušketira i njihovih tema, nego si i doslovno život dao poslije potresa onda prije 140 godina radeći za ovaj grad. Tada mali grad, drhtavi i još ne svoj, (pisao si zato „Budi svoj“!) pa si prije smrti napisao djela s kojima smo rasli i učili voljeti upravo taj nesavršeni Zagreb, pun njemštine, blatnih ulica i nakošenih krovova, s jednim velikim junakom u središtu- banom Jelačićem, koji spada u red prkosnih i časnih koji su taj moj narod kroatana iznijeli na svojim krhkim leđima kao da su divovi. A mala kaže – gadi joj se Zlatarevo zlato! Tužno moje dijete! I ona se pretvara u čapajevicu?

Onda se čapajevi stalno pitaju: zašto ne ćete na izbore, vi koji vladate? Pitaju tako, pitaju godinama, a kada je pitanje našlo odgovor – idemo na izbore uskoro, udri u kuknjavu – zašto baš sada, zašto ne ad calendas graecas? Sada kad ste tako loše odradili stožerne medicinske odluke za spas stanovnika? Taj stožer u očima nekih saborskih pauka izgleda okićen kukastim križevima, ispisan geslom za dom spremni, sav nikakav, nestručan, a k tome hadezejovski! Da je bar azerbejđanski (dž nije hrvatski glas!), kurdski ili tamo neki bestraga. Nego četiri Hrvata, neki vjernici i to ne poskrivečki, to je to- oni ne mogu biti dobri, nikako! Pa nema tu nacionalnih manjina i njihovih posebnih prava, nekih para i milijuna za diobu! Jednostavno ljudi završili šest godina studija na medicinskom fakultetu, stažirali, specijalizirali, magistrirali, doktorirali na nekom užem području, pratili sve vrsnije novosti u prestižnim časopisima i dodatno studirali po inozemnim središtima, godinama radili, postali profesori na Medicinskom fakultetu i nakon svega (a sigurno ima toga još) – vrlo sumnjivi! I što se tiče znanja i čestitosti, a osobito im je falinga što nisu čapajevi. Tko im je uopće dozvolio da vode neki stožer za zdravstvo?! Samo hijenski (ili higijenski?) zov iz čopora čapajeva treba voditi i upravljati ovom zemljicom. Samo crvena zvijezda koja kao zli demon lebdi iznad Hrvatske. Ona je vodilja čapajeva. Iz nje će se opet kao nekada, sanjaju oni, roditi dijamant budućnosti i sjati i cvasti. Zaboravljaju da se iz dijamanta ništa ne rađa, cvijeće raste iz zemlje pa bila i blatna.

Krvnik uvijek više mrzi žrtvu, nego ona njega

Ponekad se u neuglednom poljskom šatoru može obraniti sav dostojanstveni napor za spas domovine, u onom Šatoru gdje sam imala čast predstaviti svoju monodramu u tišini i tuzi koja nas je obuzimala. Najviše sam se uzdala u one noge i ruke kojih nije bilo, u crne rupce mojih Vukovarki i suzne oči umornih ratnika. Isto tako i u one kosti koje su ležale preko puta ceste pod zemljom, kosti od 1945. o kojima smo pisali i pitali kada ćemo ih otkopati. Rekli su da tamo nema ničega, a ipak se našlo, pa stalo. Sprdali su se s našim zatrpanim grobištima, s nama nepomirenim tvrdoglavim aedima koji opjevavaju prošlost, a koju čapajevi mrze kao što krvnik uvijek više mrzi žrtvu, nego ona njega.

Neš ti srbijanske književnosti u 16. stoljeću

Nemamo idealnu vlast. Nema je ni jedna zemlja na kugli zemaljskoj. Tko brani suverenistima i iskrenim domoljubima da se ujedine i istaknu vrsne ljude na glasačke liste? Zašto se nije nitko od domoljuba ili vlasti, to znači iz resornoga ministarstva, očitovao prilikom objavljivanja srbijanskoga Marina Držića tamo preko Dunava? On pa njihov! U Splitu bi rekli: Neš ti srbijanske književnosti u 16. stoljeću! Pa ni jedan Srbijanac ne razumije ni riječ toga jezika, ni daška te atmosfere, ni truna korijena riječi „na hvao“! Jedva se u nas nađe vrsnih profesora koji mogu dobro podučiti studente Akademije tomu hrvatskom jezičnom tezoru. U njihovom prekodunavskom lažljivom svijetu trajna je odsutnost ove stvarnosti, a kamoli one 16. stoljeća kad su ih gazili turski hati i gnjele age i begovi. Koje je to njihovo kazalište za koje je Držić pisao svoje drame, koje kulturološke veze sa Zapadom?

Zaboravljaju da nisu smjeli prenoćiti u Dubrovniku ako su došli prodati kože ili kakvu drugu robu. U laži su kratke noge, komšije! Te laži i krađe njihova je kap prokletstva što sve češće kapa u nadi da će jednoga dana moći reći: Delenda est Croatia! Ubirati lovor vijence u mraku i tražiti slavne korijene onovremene kulture i civilizacije turske provincije je paradoks u kojem pokušava živjeti lažljivi duh SANU u stanju lapsus memoriae. A kako slučaj ne postoji…

Sada u doba korone, kako će se ovo naše doba zvati kroz nekih stotinjak godina, ako uopće bude Hrvata, natjeralo nas na ironiju i sarkazam. Opraštam svima i molim da mi svi oproste što pišem ponekad u tom stilu. Biva mi lakše. A piše mi jedan od najvećih uglednika iz Bosne: Kod nas se kaže – bolje izolacija nego uzemljenje. I to pomaže, bolan.

Nevenka Nekić

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo