Ivica Ursić: ROBOVI STRAHA

Ako postoji zajednički nazivnik koji određuje psihološko stanje modernog zapadnjaka onda je to riječ strah.

Neuroze, napadaji tjeskobe, visoki tlak, sve je to usko povezano sa svakodnevnim životom u ovoj našoj kulturi.

Danonoćno nas bombardiraju izvješćima o novim brigama oko naše sigurnosti i sigurnosti naše djece te nas se neprestano potiče na sve veće mjere opreza i zaštite.

Drži nas se u strahu.

Hrvatska uredno slijedi sve te trendove.

Slom burzi, kriza energenata, rastuća inflacija, nasilje i smrt u „po bijela dana“, zagađena pitka voda u gradovima, kancerogeni sastojci u hrani, epidemija tumorskih bolesti … hoćete još?

Nema smisla.

A strah nije ništa drugo nego gubitak vjere i pomanjkanje povjerenja.
Kako u ljude tako i u institucije.

Kada se izgubi vjera u Boga, kada se izgubi povjerenje u ljude i u institucije društva, onda zavlada nesigurnost i zbunjenost.

Ljudi se osjećaju ugroženi, nezaštićeni, a iznad svega ustrašeni.
Sve te bezbrojne „istine“ koje nam servira naša kultura, putem sluganskih medija, svi ti aksiomi ove moderne ere, jednostavno ne funkcioniraju. Sve više sliče jeftinim trikovima razno raznih putujućih alkemičara i iscjelitelja.

Ljudi očajnički pokušavaju pronaći nekakvu čvrstu točku za koju bi se uhvatili, jer institucije ne djeluju ili djeluju selektivno i jednostrano, autoriteta nema i ljudi se osjećaju uhvaćeni u klopku.

Strah vlada među ljudima.

Strah i nepovjerenje, a to onda sve skupa rezultira sebičnošću.

Po sjećanju navodim riječi prof. dr. sc. Gorana Dodiga, izgovorene u TV emisiji „Vidljivi tragovi“: „Ustrašeni pojedinac zatvara se u svoj mali svijet, postaje nezainteresiran za probleme svojih bližnjih, biva sebičan i tako nastaje društvo koje sačinjavaju sebični ljudi koji nikada ne mogu stvoriti kritičnu masu potrebnu za radikalne promjene.“

Međutim, upoređujući s prošlošću, ljudi u današnjem, suvremenom zapadnom društvu, manje osjećaju bol, patnju, bolest i smrt nego ikada u povijesti čovječanstva. Mi u biti uživamo do sada najvišu razinu osobne sigurnosti, ali se namjerno stvara psihoza kao da živimo u najnesigurnijim vremenima ikada.

Zašto se želi stvoriti ozračje da živimo u „kulturi straha“?

Je li na sceni namjerno stvaranje takvog stanja?

Želi li netko, uprkos proklamiranoj demokraciji, vladati ljudima kao s robovima?

Ovakve teze zastupaju imena kao Noam Chomsky, Barry Glassner, Tony Benn, Michael Moore, Judith Miller. Po njima, želja za što većom društvenom kontrolom dovodi do manipulacije riječima, vijestima, izvorima podataka, a sve kako bi se potaklo određeno osobno ponašanje, opravdali postupci vlada i političara, natjeralo ljude na što veću potrošnju, izabralo političare demagoge ili odvuklo pozornost javnosti od urgentnih i bitnih tema kao što su siromaštvo, društvena sigurnost, nezaposlenost, zločin i zagađenje okoliša, izostanak morala i etike.

Jedan je političar izjavio: “Ljudi reagiraju na strah, ne na ljubav.“

Ova, nažalost, sve prisutnija logika, postala je logika potrošačkog društva, logika ove naše kulture, naša logika. Temeljem ove logike suvremeni robovlasnici igraju na kartu ljudske moralne nesigurnosti i temeljem te logike nude nam simboličke nadomjestke.

Zato su šoping centri puni, a naše duše prazne.

I nije smrt ono čega bi se, po nekoj logici, čovjek ponajviše trebao bojati.

Postoje, vjerujte mi, puno gore stvari od smrti.

Kada vam gaze dostojanstvo i kada vam odriču pravo na vašu osobnost.

Sve je to gore od smrti.

Zato nam je potrebna radikalna promjena ukoliko ne želimo robovati strahu.
Radikalna promjena naših životnih ciljeva.

Imamo li snage skinuti okove straha i ne tražiti „istine“ koje nam servira ova kultura putem svojih medija?

Ili nas je strah radikalnih promjena, jer mi duboko u sebi znamo da je druga strana svakog straha – sloboda, a nje se, čini se, ponajviše bojimo.

Reče netko: „Mi se zato toliko puno bojimo ljudi, jer se toliko malo bojimo Boga!“.

Bojim se da je ovo istina.

Ivica Ursić za GLAS DALMACIJE
objavljeno 21. listopad 2008.

Hrvatsko nebo