Damir Pešorda: Kratki komentari

Povlači se korona, primiču se izbori. Odmah življe na domaćoj političkoj sceni. HDZ i SDP izvlače otrcane asove iz rukava, prvi malo hrvatuju, drugi se kao odmeću u partizane. Cijeli taj dramolet trajat će do izbora u sedmomu mjesecu, a onda sve po starom: vladat će HDZ ili SDP sa satelitima, a možda uđu i u koaliciju, no jedno se neće promijeniti: položaj Milorada Pupovca.  Bez njegova amenovanja u Hrvatskoj se ni dalje neće ništa bitno događati. Određeni uspjeh polučit će i Škorina skupina, ali ne dostatno da donese stvarne promjene. No promjene ne donose samo političari, naprotiv promjene se najčešće događaju mimo volje političara. A pred suvremenim su svijetom promjene, kakve – to ćemo tek vidjeti. 

   Umjesto umne kolumne o stanju u svijetu ili u zemlji, ovaj ću se put ograničiti na kratke opaske o događajima i ljudima koji su na ovaj ili onaj način privukli pozornost javnosti posljednjih dana. U padu školskog vojnog zrakoplova poginula su dva mlada pripadnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Ministar dao je ostavku. Nažalost, berem godinu-dvije prekasno. Onoga trenutka kada je postao svjestan da od kupnje vojnih zrakoplova neće biti ništa, morao je dati ostavku. Kako bi sačuvao ugled i prestao biti Plenkovićev mamac za ”desničare”. Ovako je došao u poziciju da je za njegova mandata hrvatsko vojno zrakoplovstvo pretrpjelo veće gubitke nego u ratu! Četiri mlada života u nekoliko mjeseci. I dvije letjelice pride! Iako Krstičević nije izravno ništa kriv, on je formacijski odgovoran, i sigurno već žali što nije dao ostavku ranije. 

   Milanović opet zaratio s braniteljima. Kad je na obilježavanju Bljeska ugledao dvojicu branitelja u majicama s HOS-ovim znakovljem, okrenuo se i bijesno napustio tu ceremoniju. Neki portali javljaju da je na odlasku iz Okučana HOS-ovcu Damiru Markušu, koji ga je pitao je li ga sram toga što čini, odgovorio: Marš! Što se može, to je taj partizanski odgoj. U HDZ-u trljaju ruke, svojim antihosovskim krkanlukom Milanović im je nabacio sjajnu loptu na njihov domoljubni volej. Ali i Milanović ima svoju računicu: sve što srdi  takozvane ”desne”, veseli takozvane ”lijeve”. Tako da su na dobitku i Plenković i Milanović. Tko je na gubitku, neću ni govoriti. Nikada nisam podcjenjivao inteligenciju svojih čitatelja, kao što, na žalost, vjerojatno precjenjujem njihovu brojnost. 

   U posljednje vrijeme probio se iz opskurnog rječnika internetskih komentara u javnopolitički diskurs izraz ”rektalni alpinizam”. Za to je zaslužan predsjednik SDP-a koji je Gordana Jandrokovića nazvao rektalnim alpinistom. Premda mi se logičnijim čine izrazi ‘rektalna speleologija’ i ‘rektalni speleolog’, neću cjepidlačiti oko pogođenosti rečenih metafora, samo me rastužuje spoznaja kako politika kvari ljude. Bernardić je izgledao kao pristojan dečko koji obećava, čak se na trenutak činilo da bi mogao kroatizirati SDP do razine podnošljivosti. A vidi ga sada, prostači kao uporni, no nedaroviti đak Stipe Mesića i Zorana Milanovića. A rektalnog alpinizma što se tiče, predlažem da se stolica predsjednika Sabora prozove Njonjin vrh. Uz napomenu da je ‘njonja’ u hrvatskoj politici mnogo. Samo nisu svi podjednako uspješni.

   Radiotelevizija Crne Gore, javljaju mediji, pustila je svojim gledateljima pjesmu Marka Perkovića Thompsona Ne boj se. Srpska je reakcija očekivana: ”Ustaški pjevač čestitao Crnogorcima Dan pobjede”. Srbima je sve hrvatsko ionako ustaško, međutim veseli me da Crnogorci napreduju i prepoznaju vrijednost Thompsonove glazbe. Još kada bi HRT krenula njihovim stopama… No, jugoslavenskom duhu Thompson je još mrži nego Srbima. Inače, zanimljivo je kako je to, kako se naši naprednjaci rugaju, Thompsonovo krezubo zavijanje ljudima i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske kudikamo zanimljivije i inspirativnije nego pjesme njihovih razvikanih favorita.  Thomsonove Čavoglave doživjele su možda više obrada i prepjeva nego ijedna druga pjesma nekoga hrvatskog autora. 

   Za kraj riječ-dvije i o Restart koaliciji. Prvo o imenu. Riječ dolazi iz računalne terminologije, znači ‘ponovni početak’, ‘ponovno pokretanje’. Trebalo je valjda zvučati napredno, privlačno, cool, a zapravo zvuči neinventivno, hladno, bezlično. Još kad čovjek vidi nasmiješena lica Silvana Hrelje, Anke Mrak Taritaš i onog samoborskog ljubitelja autoradija, smrkne mu se pred očima. Čak i da nema tog biljega jugoslavenstva u svemu što govore i čine, djelovali bi odbojno. Ne složi li Škoro nešto pametno i biračima prihvatljivo, Plenkoviću se smiješi još jedna pobjeda. Utješno je jedino to što bi već pomalo dosadnog cirkusanta Pernara mogla zamijeniti Ava Karabatić. Naime, ni nakon neuspješnog skupljanja potpisa za kandidaturu na izborima za predsjednika Hrvatske Ava ne odustaje od politike, nego najavljuje sudjelovanje na predstojećim parlamentarnim izborima. Srčana Ava kaže:”Borit ću se za ljudska prava pa makar me iznosili iz sabornice”. Ne znam za ljudska prava, ali drago mi je zbog saborskih redara. Kudikamo je ljepše iznositi Avu nego Pernara.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo