Mile Prpa: Galaksija Vihor orhideja(4)

Za čitatelje našeg portala, donosimo nekoliko pjesama u prozi iz neizdane knjige, autora gospodina Mile Prpe (br.4)
(Knjiga sadrži 110 pjesama u prozi)

Galaksija
VIHOR ORHIDEJA

Otkosi

O kako nas kose kroz duga vremena,
naša mladost pada kao klasje žita,
kao trava u proljetnoj kosidbi.
Mi smo urod pšenice
koja se nedozrela kosi,
mi smo urod raži koja se zelena kosi,
mi smo urod ječma kom se mlado klasje kosi
Htjeli su da budemo crveni makovi u žitu
da budemo kao naši kosci krvavih ruku
ali mi se ne damo. Želimo izrasti visoko kao sirak,
na čijim granama će se ljuljati vrapci i ptice pjevice
i pjevati najljepše melodije o slobodi.
O slobodi življenja,
da nas ne bi kosili
iz naraštaja u naraštaj.
Želimo izrastati
visoko kao stabljike sirka,
da nas ne bi mogle
dohvatiti njihove krvave ruke,
krvlju ogrezle njihove
oštre kose.

Uspomena iz djetinjstva

Poslao gazda svog slugu da mu na tržnici kupi –
uspomenu iz njegova djetinjstva.
Sluga dođe na tržnicu, i neznajući sam što da kupi,
upita jednog trgovca da li se kod njega prodaje
uspomena iz djetinjstva njegovog gazde.
Trgovac reče – Ja prodajem orahe.
Sluga ode kod drugog trgovca, a ovaj mu reče –
Ja prodajem jabuke
Ode i kod trećeg trgovca, i on mu reče –
Ja prodajem trešnje.
Sluga više nije znao što bi učinio.
Kod prvog trgovca kupi kilogram oraha,
kod drugog trgovca kupi kilogram jabuka,
a kod trećeg kupi kilogram trešanja.
Sve to pomiješa zajedno u jednu torbu.
Sluga krenu kući u strahu što će reći gazda?!
Usput susretne jednog starca i njemu se povjeri.
Starac ga upita – Kako se zove tvoj gazda, sluga mu reče.
Na to će starac – Sjećam ga se iz djetinjstva,
taj je kao dječak uvijek krao orahe, jabuke i trešnje
iz susjednih vrtova.
Znali su ga uloviti i dati mu batina.
Starac doda – Dobro si sinko sve kupio,
evo ti i jednu debelu šibu i stavi je u torbu.
Kad sluga dođe kući upita ga gazda – Je si li kupio
uspomenu iz mog djetinjstva?
Sluga reče –Jesam, i sve istrese na prazan stol.
Tog momenta kroz gazdinu dušu ponovno proletješe dani
kad je krao tuđe voće i za to dobivao šibe.
Potom upita slugu – Kako si znao što treba kupiti?
Sluga mu odgovori!
U mudrog gazde – mudar i sluga.!

Čovjek i njegov talent

Jedan čovjek dok je bio mlad negdje
uz put iskopa veliki zlatnik.
Jest da je bio malo zamazan i potamnio,
ali ga on ulašti i sjajio se kao da je sad
izišao iz kovnice.
A po liku i pismu izgleda da je bio star
nekoliko tisuća godina.
Brzo shvati da je to dar Božji,
da je to talent, i da je malo ljudi na svijetu
koji ga dobiju.
Čovjek pomisli kakvo li tek znanje
u sebi krije zlatnik koje je stjecao
kroz tisuće godina.
Mora da je talent pun znanja.
No, ljudi čuvši i vidjevši pričali da je on
od Boga dobio veliki talent.
A dobiti od Boga talent znači dobiti
dar stvaralaštva i mudrosti na jednom
ili više područja.
Svi su ga zbog toga smatrali sposobnim,
vrlo mudrim, talentiranim,
a on bi na njihova pitanja na koja
ne bi znao odgovor
obično kazao – ne mogu odgovoriti
jer sa sobom nisam ponio svoj talent.

Gozba u Kani Galilejskoj

I mi popismo
sve vino kojim nas domaćin pogosti.
Tada smo pričali o Kanskoj gozbi
pritom misleći
da je domaćinu ponestalo vina
jer ga pred nas više ne iznosi.
Mi smo brbljali,
nepoveznano govorili, besmisleno
maštajući o Kanskoj gozbi
ne bi li se
domaćin udostojio donijeti nam još vina
jer smo bili nezasitni.
I zbilja, gle, vidjesmo
kako domaćin prema našem
stolu nosi pun krčag.
Stavi ga na stol
i reče.
Vidim da pričate o Kanskoj gozbi
i pretvorbi vode u vino.
Evo, donio sam veliki krčag
pun čiste hladne vode,
a na vama je da izmolite
njenu pretvorbu u vino.

Vjetar i konji

Jednog dana krdo konja bilo na ispaši
na jednom proplanku,
a puhao vjetar i podizao im grivu.
Konjima to godilo,
pa se međusobno utrkivali
počesto vrteći se i u krugu.
Vjetar je i dalje puhao.
Konju predvodniku padne na pamet
i predloži vjetru da se konji utrkuju s vjetrom
da se vidi tko je brži.
Obzirom da je vjetar nevidljiv
konj predloži da vjetar
podigne lišće i u tom će pravcu i konji trčati.
Vjetar to prihvati.
Kad se poredali u vrstu, vjetar se diže,
konji potrčaše za letećim lišćem.
Vjetar nije puhao u istom smjeru,
pa se tako i konji vrtjeli i u krugu.
Utrka konja i vjetra trajala pola sata,
konji bili bijeli od pjene koja je po njima izbijala,
ali koliko god brzo trčali nisu mogli prestići lišće
koje je nosio vjetar.
Na kraju su stali, dahćući od silnog umora,
priznajući da su poraženi.
Vjetar im reče –
Pobjeđuje,
ne tko brže trči, već onaj iza koga stoji
jača sila.

Morski svjetionik

Svjetionik na moru,
i ne samo u očima mornara,
predstavlja pravo sveto mjesto.
On je usamljen, kao misaona kategorija,
kao morski pustinjak, ponekad
i slamka spasa, ponekad i pojas za spašavanje.
Morski svjetionici, na ovaj ili onaj način,
spadaju među najstarije objekte,
jer potreba za njima postoji
od pamtivijeka.
Od prvog svjetionika na Farosu.
Od vremena kad su pomorci krenuli
vodama nemirnih olujnih mora.
A svjetoničari,
oni su posebne osobe
koje vole more, a i more voli njih.
Svaki dan njihove oči beru
vizure plave pučine, kako se spaja s nebom.
Promatraju morske oluje,
udaranje valovlja o hridi.
Oni prate i zvjezdano nebo,
i ponekad cijele noći motre
utrnuće zvijezda.
I pjesnik je svjetionik duha,
poput morskog svjetionika
usamljen, zaboravljen i netko ga se sjeti
ako se potopi duhovni brod,
a on za vječnost opjeva
njegovo potonuće.

Stampedo bizona

Tamo u prekooceanskom svijetu,
u pustim savanama
vladala su nekad stampeda bizona.
Milijunska krda kad bi krenula,
čuo se topot kao huk silnih voda,
dizala se prašina, crveni oblaci,
kao kumulusi, kao stratusi.
To je bio glas i rika divlje
iskonske prirode.
Pratili su ih Indiosi,
s ptičjim perjem na glavi
i odapinjali svoje ubojite strijele.
Poneki bizon bi posrnuo i postao njihov plijen.
Ali milijunsko stado uz riku i topot
kretalo se dalje prema novim pašnjacima.
I tako se zbivalo dugih vjekova.
Ali se pojaviše bijeli ljudi,
kao strano tijelo
u tom skladu života čovjeka i prirode.
Čuli se puščani pucnji,
bizoni su padali kao klasje kad se kosi.
Nije prošlo ni nekoliko desetaka godina,
savane su preplavile bezbrojne bijele
kosti bizona.
Bio je to
spomenik bijelom čovjeku
i njegovoj bezobzirnosti
prema životu.

Beskraj svemira

Zbog beskraja svemira ništa
nije posve točno ni u znanosti,
ni u vjeri, ni u filozofiji,
ni zakonima fizike, ni smislu življenja,
ni o početku, ni o kraju,
ni o apsolutnosti, ni o relativnosti,
ni o blizini, ni o daljini
ni o rođenju, ni o umiranju.
Postoji bezdan bez dna i plafona,
bez dubine i širine, bez punine i praznine.
Postoji bezdan nedokučiv ikome,
nespoznajan ikome,
jednako bliz i jednako dalek.
Tko god spjeva pjesmu
o beskraju svemira
znajte da je lažac jer takvu pjesmu
nitko ne može spjevati
da bi bila istinita ili da bi bila mašta.
Tko god smisli fizikalnu teoriju
znajte da ništa ne zna,
jer o beskraju svemira
najveća spoznaja koju čovjek može imati
je beskrajna tišina.

Bogovi kroz povijest

Koliko je bilo bogova kroz povijest
kojima se ljudi klanjali, prinosili žrtve,
kojima su podizali spomenike, velike hramove
putili molitve, a mramor je ostajao hladan,
hramom je ječala praznina.
Nigdje boga nisu vidjeli,
kao što ne vide zrak,
a znaju da postoji jer ga udišu.
Ne može se vidjeti onoga tko je sveprisutan,
ni u njihovim poganskim hramovima
ni u ljudskim dušama.
Bog je prisutan u svemu živome,
tamo ga treba tražiti,
tamo ga treba prepoznati.
U mirisu cvijeća, u lepršanju leptira,
u pjevu ptice, kreketu žabe,
riku jelena u smješku djeteta.
U čudesnoj ljepoti flore i faune,
u svetim ljudima koji čine samo dobro.
Bog je tamo gdje ga ne tražiš,
on je tamo gdje darivaš, gdje voliš,
gdje pomažeš, gdje prezireš nepravdu a ljubiš pravdu.
Bog je tamo gdje si čovjek.
Dobar, pošten i plemenit čovjek je
najljepša i najbolja Božja kapela,
tu se i Bog skrasi, makar samo na tren.
Vjerovati u nadnaravno, dio je kulture ali i spoznaje da nismo
i da nismo mogli nastati sami od sebe, jednako tako i cijeli
život na planetu Zemlji
kao i svemiru.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo