BLEIBURŠKA TRAGEDIJA – 75. OBLJETNICA

Pandemija koronavirusa je ne samo odnijela (i nosi) velik broj ljudskih života, nego nam je poremetila planove i “normalan” život. Cijeli svijet je iznenada zastao. Izgleda da nam Vječni poručuje “ohanite malo”, ne može biti sve kako vi želite i planirati. Korona krizu svijet će prebroditi i nadam se da ćemo iz nje nešto o životu naučiti!

I središnja komemoracija 75. obljetnice najveće tragedije u povijesti Hrvata, što nazivamo “Bleiburškom”, ne će biti održana kod Bleiburga kako je bilo planirano. I ona je žrtva koronavirusa. Radi toga ćemo se sjetiti žrtava Drugog svjetskog rata i poraća u Zagrebu, Sarajevu i lokalnim zajednicama diljem Hrvatske, Bosne i Heregovine i u svijetu gdje obitavaju Hrvati.

Ovom prigodom želim mlađoj generaciji napomenuti da žive – “dišu punim plućima” – u sadašnjosti i stvaraju (nadajmo se) bolju budućnost. Ali, nek ne zaboravljaju da je povijest uvijek blizu, s nama je, kao što je i naša sjena. Sadržava sve nijanse života, dobre i loše. Kao što naš život ima svoj kontinuitet, nije isjeckan od dana do dana; imamo svoju prošlost, svoj osobni povijesni hod, tako ima i život jedne zajednice i nacije. Povijest nam treba biti pratiteljica i učiteljica, a ne progoniteljica. Njom se ne trebamo opterećivati, s njom se hrvati ili ju proklinjati, nego je treba upoznati, s njom živjeti i od nje učiti.

I sjećanje na Bleiburšku tragediju je prigoda ne samo da se pomolimo za poginule i pobijene očeve, djedove, susjede, sunarodnjake i sve žrtve, nego da se prisjetimo tih tragičnih događanja, da ih ne zaboravimo i da nam budu pouka. Poželjno je i upitati se zašto se ta strašna hrvatska tragedija dogodila?

Bleiburg bio je samo početak

Da podsjetimo. Manje od tjedan dana nakon završetka Drugog svjetskog rata, vojska NDH i velik broj civila, probijali su se kroz Sloveniju prema Austriji, u namjeri predati se britanskim vojnim snagama koje su tamo bile. Dok su jedni stigli samo do Celja, Maribora i Dravograda, većina je, uz velike napore i borbe s partizanima koji su kolonu napadali, stigla blizu austrijskog gradića Bleiburga. Mislili su da su na sigurnu utočištu, da će ih Britanci tretirati kao vojne zarobljenike, odnosno ratne izbjeglice, i zaštiti od komunističke ruke. Ali Britanci su ih odmah predali, a mnoge druge malo kasnije izručili, Titovim partizanima.

Tu, na Bleiburškom polju je početak (15. svibnja, 1945.) masovnih ubijanja koja će slijediti tijekom cijelog Križnog puta (ili puteva), marševa smrti, koji su vodili do rumunjske granice na istoku i grčke na jugu, te do Rijeke, Knina, Šibenika, Mostara, Sarajeva, Tuzle, Banja Luke, Zvornika i drugih mjesta do na jesen 1945. Do sad je otkriveno preko 1700 masovnih grobnica. U Hercegovini poznata masovna stratišta i grobišta iz poraća su u Mostaru, okolici Čapljine i Stoca, te u jamama oko Ljubinja, Trbinja, Nevesinja, Bileća….

 Pravci kretanja kolona smrti na Križnom putu nakon 15. svibnja 1945.

Teško je reći koliko je bilo hrvatskih vojnika i civila u kolonama koje su se probijale kroz Sloveniju prema Austriji u svibnju 1945. Ali može se zasigurno reći da je bilo više stotina tisuća izbjeglica. Britanski vojni arhivi iz tog vremena kažu da se dvije stotine tisuća hrvatskih vojnika i oko pet stotina tisuća civilnog pučanstva približavalo njihovoj zoni u Austriji i željelo staviti pod britansku zaštitu. Neki smatraju da su ovi brojevi preveliki, pa se pretpostavlja da je ukupno bilo oko 350 tisuća ljudi u egzodusu prema Austriji. Radi opstrukcije vladajućeg s(l)oja u Republici Hrvatskoj, još nije ni približno utvrđeno koliki je broj hrvatskih poratnih žrtava.

Ako moje istraživanje žrtava rata i poraća u općini Ljubuški posluži kao uzorak, možemo zaključiti da je polovica onih koji su bili na Križnom putu pobijeno ili nastradalo na marševima smrti. Naime, u toj općini koliko se moglo (do sada) saznati, na Križnom putu bile su (najmanje) 2.173 osobe. Od toga broja njih 1.250 je smrtno nastradalo, a barem 17 ih je umrlo od posljedica Križnog puta uskoro nakon povratka kući. Ukupan broj žrtve rata i poraća u ljubuškoj općini bio je 2,469 ili 10% njezinih tadašnjih stanovnika. Također se iz navedenog vidi da je malo više od polovice nastradalih Ljubušaka izgubilo život na Križnom putu.* Nadalje, u ljubuškom kraju u poraću je ostalo (najmanje) 758 udovica i 2.227 djece bez očeva. A slično je bilo i u drugim hrvatskim krajevima. Danas je potrebno znanstvenicima omogućiti slobodno istraživati ovu i druge tragedije, a mi se trebamo sjetiti da iza svakog broja stoji lice mladića, muža, oca, žene, djeteta, sina, djeda… Svaki broj je jedan prerano pokošeni život.

Bleiburg se nastavio…

Prisjetimo se da je Bleiburška tragedija puno šira nego ukupan broj pobijenih i nastradalih na Križnom putu. Naime, zarobljeni i izručeni ne samo da su pobijeni bez suda i presude, nego su svi proglašeni zločincima ― ubili su im čast i ime. Potom su ubijeni i po treći put ― bili su zatajeni, moralo se o njima šutjeti, kao da nisu ni postojali. Prisjetimo se također koliko je roditelja ostalo bez sinova i kćeriju, žena udovica i djece bez očeva. Nebrojne djevojke ostariše i umriješe čekajući svog dragoga kojeg su komunisti ubili i ostavili negdje kraj ceste ili je završio u jednoj od masovnih grobišta. Dugotrajni intelektualni i demografski gubici bili su nenadoknadivi.

Sjetimo se junakinja žena i djevojaka koje su riskirajući svoje živote i primajući batine davale komad kruha zarobljenicima koji su gladni, žedni i bosi prolazili kroz hrvatska sela Podravine i Slavonije, te onog starca koji je ubijen dok je “svojoj djeci” preko žice u Požegi bacao kruh da ne umru od gladi, kojeg spominju preživjeli. Neki su imali sreću pa su se nakon Bleiburga našli na Zapadu, ali žena i djeca ostadoše doma i desetljećima se ne vidješe. Ili su žena i djeca izbjegli Bleiburg i dospjeli u tuđinu, a očevi bijahu pobijeni. Nadalje, mnogi nakon što su preživjeli marševe smrti i pušteni iz radnih logora, ponovo su zatvarani, više puta osuđivani i progonjeni cijeli život kao “neprijatelji naroda”. Moralo se šutjeti, trpjeti ili bježati u svijet. Sve je to dio Bleiburške tragedije.

Sjetimo se u ime čega

Bleiburg, Križni put(evi) i zlodjela u poraću nas trebaju podsjetiti ne samo na žrtve, nego i na one koji su pokolje napravili i u ime čega su to izvršili. Ubijanja, masovni grobovi, marševi smrti, zatvaranja, batinanja, glad, žeđ, mučenja, suđenja, “Staklara” u zeničkom zatvoru, “Žica” i “gasiranje” na Golom otoku, Lepoglava, Stara Gradiška, Sv. Grgur, Foča, Ćelovina u Mostaru… ili “podrumi” lokalne OZNE/UDBE, “revizija stavova”, “ispovijedi”, “nogometanja” i “obrađivanja” u rukama okorjelih kriminalaca, nametnuti strah i 45-godišnja šutnja… Sve je rađeno u ime jedne krvave ideologije i državne tvorevine, te i u ime voljene “Ljubičice Bijele”.

Crvena revolucija “legitimizirala” je sva njihova zlodjela i dala im neograničenu moć. Vladali su, gospodarili, odlučivali o životu i smrti! I na kraju sve se raspalo. Nakon pada komunističkog režima i propasti jugo-države očekivalo se da ćemo konačno moći istražiti i reći istinu o ratu i poraću, te da ćemo pronaći i pokopati mrtve. Ali nažalost Bleiburg je još otvorena rana u koju sipaju sol ideološki sljedbenici totalitarizma.

Oni konačno priznaju da se “nešto” dogodilo, jer se ne može jednostavno zanijekati na tisuće imena pobijenih i toliki broj prepoznatih masovnih grobišta, ali žilavo nastavljaju umanjivati broj žrtava i opravdavati djela svojih ideoloških (a i krvnih) predaka koji su odgovorni za najveći zločin u hrvatskoj povijesti i jedan od najvećih u Europi. Neki od visoko pozicioniranih u hrvatskoj politici čak i danas izjavljuju da nije dovoljno Hrvata u poraću pobijeno! Oni ne žele čuti istinu koja obara sve bogove u ruševinama njihova krvavog panteona.

Ali, ostalo je ono što ni bleiburški krvnici i njihovi naredbodavci nisu mogli i ne mogu sakriti niti uništiti. Ostala je istina, na jednoj strani o krvavoj ideologiji i državnoj tvorevini, a na drugoj, da su Hrvati htjeli svoju slobodu i državu, da su je konačno izborili i da bleiburške žrtve nisu ipak pale uzalud!

Ante Čuvalo

*Vidi moju knjigu, Od Bleiburga do Ljubuškog – Svjedočenja preživjelih. Chicago-Ljubuški: CroLibertas i Općina Ljubuški, 2014.

**Priložene karte preuzete su iz knjige Anđelka Mijatovića, Bleiburška tragedija i Križni put Hrvatskog naroda godine 1945. New York – Zagreb: Hrvatski svjetski kongres, 2007., st. 16 i 37.

Troplet/http://www.troplet.ba/?p=34337 /Hrvatsko nebo