S. Kutleša: Potpišimo peticiju za opoziv Zorana Milanovića

Peticija za opoziv Zorana Milanovića

O nezrelom i skandaloznom ponašanju, to je rečeno najblaže što se može reći, predsjednika RH Zorana Milanovića na nedavnim skupovima u Jasenovcu i prigodom obilježavanja akcije iz Domovinskog rata „Bljeska“ pisalo se dosta. Namjera ovoga teksta nije ponavljanje svega rečenoga nego samo podsjetiti one Hrvate koji brzo zaboravljaju i pamte, kako reče jedna poznata novinarka, samo od dnevnika do dnevnika (jedva 24 sata). Ako to i nije doslovno istina, to je samo metafora, velikim dijelom je, nažalost, istina koja nas je kao narod koštala, košta sada i koštat će i u budućnosti.

U kontekstu Zorana Milanovića i njegovih ispada pokazuje se ne samo da ga Bog nije obdario inteligencijom, pogotovo socijalnom inteligencijom nego ni moralom ni savjesnošću potrebnom za funkciju koju obavlja. Odmah recimo da nije samo njegova „zasluga“ da je tu gdje jest. Stjecaj slučajnih okolnosti doveo ga je na položaj „slučajnog predsjednika“ „slučajne države“ po kojoj „slučajno“ pljuje. Nije to rezultat samo njegova mediokritetstva nego više rezultat nas samih. Mi kao narod, barem većina, nismo željeli i sada ne želimo promjene, jer bolje je po starom, bez obveza i odgovornosti, a ipak kako-tako dobro živjeti na odprije „ugrabljenim“ pozicijama.

Novost donosi rizike i bolje je proživotariti u nekoj sigurnosti pa makar i lošije nego u riziku pa bilo to i malo bolje. U skladu s tim nismo htjeli nikoga „nepoznatoga“ nego upravo one koji već desetljećima čine štetu ovom narodu i državi. Ne želim podsjećati na sve što je Milanović izrekao kao premijer i sada kao predsjednik, što je učinio zlo ili što je propustio dobroga učiniti. Neka svatko, koga to zanima i ako ga uopće zanima, prizove sebi u sjećanje sve što učinjeno u zločinjeno ovom narodu.

Ne treba ipak sve svaliti na njegovu mediokritetsku nesposobnost i karakter. To je samo dio priče. Ostalo je sustavni, „ne-slučajni“ program. Nije on slučajno napravio to što je napravio. Nije to išlo bez znanja, „blagoslova“ pa i zajedničke suradnje njegovog istomišljenika. To je zajednički cilj koji se provodi na sofisticiran i perfidan način, tj. za većinu puka na „nevidljiv“ način.

Ono što je ovdje sada važno jest da u Hrvatskoj i izvan nje postoje ljudi koji ipak pamte i koji ovoliku količinu bezobrazluka ne mogu prešutjeti. Oni su reagirali na razne načine. Jedan od njih je i pokretanje peticije o opozivu Zorana Milanovića s funkcije predsjednika RH koju su pokrenuli Miroslav Papić i Zorica Gregurić uz podporu nekoliko uglednih osoba iz javnoga života. Što je normalnije od takve akcije u jednom demokratskom društvu? Rezultati će pokazati jesmo li doista i „demokratsko“ i „društvo“ ili nešto drugo. Opoziv u hrvatskoj političkoj teoriji i praksi je nepoznat institut. Onaj tko je dobio u nazovi „demokratskoj“ utrci (pitanje je ima li tu uopće i trunka od prave demokracije?), taj može faraonski i nekažnjeno terorizirati narod u vrijeme svog mandata. Ako je većina za to, onda neka bude.

Peticija koja traži opoziv predsjednika RH Milanovića prikupila je već preko pet tisuća (5000) podpisa. Je li to puno ili malo? Ovisi kako se gleda. Neki saborski zastupnici s osvojenih svega nekoliko stotina glasova teroriziraju ovaj narod i državu. U tom kontekstu 5000 podpisa nije malo. No za ovakav predsjednikov bezobrazluk to je vrlo malo. Opoziv nema smisla ako ne prikupi više podpisa nego je predsjednik dobio glasova za predsjedničku funkciju. Ovo je vrijeme odluke i istine. Ne okrivljavajmo nikoga drugoga.

Peticija se može potražiti na Googleu: „M. Papić i Z. Gregurić pozivaju: ‘potpišimo peticiju, tražimo odgovornost Milanovića’“.

Stipe Kutleša

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo