Mile Prpa: Galaksija Vihor orhideja(3)

Za čitatelje našeg portala, donosimo nekoliko pjesama u prozi iz neizdane knjige, autora gospodina Mile Prpe (br..3)

Krenemo li u proljeće
cvjetnim proplancima,
osjetit ćemo njegove cvjetne mirise.
Miris smrike, miris kadifice, miris zumbula,
miris smilja, miris lavande, miris preslice
i stotine mirisa drugih biljaka.
Taj miris dolazi
u naše nosne
poput neke zračne maglene svetosti
koju ne možemo vidjeti ni rukom dotaknuti,
a osjećamo da se u njoj kupamo
u blaženstvu
palete cvjetnih mirisa.
Ćuteći te mirise
prilazimo bliže miomrisu duha.

Sve što susrećemo tijekom svog življenja
na neki način može biti slatko poput meda
ili biti gorko poput gorkog badema.
Ili najčešće biti nešto što nije ni gorko ni slatko
kao zlatna sredina koja nam omogućuje da krenemo putem
mednih polja
i putem rascvalih gorkih badema.
Nešto nas vuče, nešto nas odbija, nešto nas privlači
– kojim putem krenuti. Promotrimo pčelu.
Ona je sitna i mala, ali dobro razlikuje
koja je biljka otrovna, a koja ne.
Još nikada niste mogli vidjeti
da se pčela približila
prekrasnim cvjetovima
oleandra ili gorkog badema.
Badem je gorak,
ali to ne bi bilo ništa neobično,
njegov plod u sebi ima dozu cijanida,
pa je i otrovan.
Može se konzumirati
samo u malim količinama kao lijek.
On nam simbolizira da cvjetna staza može biti
mamac prema paklu.
U životu moramo biti oprezni,
ne upasti u zamke koje nam se ponekad nude
kao cvjetna, mirisna polja.

Kopriva može biti i hrana,
ali kopriva i peče naročito vrsta crne koprive.
Kopriva peče, ali ima svoju svrhu,
kao sve bilje iz flore i sva bića iz faune.
Kopriva peče,
ali peče i nesmotreno
izgovorena ljudska riječ.
Kopriva opeče tijelo,
a nesmotreno izgovorena ljudska riječ
opeče dušu.
Ništa nije tako lijepo kao topla ljudska riječ.
Ona liječi dušu kao melem ranu.
Postoje ljudi koji su škrti, tome se nije čuditi
ako se radi o materijalnim vrijednostima,
ali postoje ljudi koji su škrti
na izgovoru toplih riječi.
Izreći toplu riječ oplemenjuje onoga
prema kome je izrečena,
ali i onoga koji je izgovara.

Rodi se u tmini na dnu jezera,
i izraste kroz vodu na njegovu površinu,
na svjetlo dana,
razvi široke okrugle listove kao plitke posude
i u njihovoj sredini razbukta cvijet čudesne ljepote.
I mi smo rođeni u tmini zemaljskog života,
a naša duša izrasta do nebeske svjetlosti
i kao čista pretvori se u najljepši cvijet.
Neka nam lopoč bude
simbol življenja.

Možete zamisliti čovjeka koji je cijeli dan
hodao po snijegu i ledu, gladan
i promrzao, uđe u jednu veliku prostoriju
u kojoj su bile dvije peći,
jedna je puna žara i topline,
a druga u suprotnom uglu prostorije
je hladna kao led.
Kojoj će peći taj čovjek pristupiti?
Upitah gospođu koja je došla k meni po bračni savjet,
jer da joj muž često ide k svojoj majci,
a nju zapostavlja i ostavlja samu.
Na moje pitanje odgovori
– Naravno da će doći kod tople peći.
Rekoh joj
– Normalno je da vaš suprug često ide k svojoj majci,
jer, evo, vi ste sada priznali da mu njegova majka
pruža više topline nego vi.
Dobro razmislite o tome.

Kao krtice kopamo pod zemljom,
spuštamo se u rudnike i vadimo ugalj
da se zimi ugrijemo.
Vadimo boksit da bismo dobili aluminij.
U ponekim rudnicima kopamo
da nađemo koji grumen srebra,
zlata ili nekog dragog kamenja,
možda i koji dijamant.
Pritom često riskiramo i vlastiti život.
Ne zaboravimo, i naša duša je rudnik
u kojem leže skrivena rudna bogatstva.
Ali tu je vrlo malo onih koji kopaju
u svoju vlastitu dušu
da iskopaju bisere ljubavi, dijamante
umjetničkih djela, da iskopaju
platinu plemenitih misli,
smaragd ideja, safir znanosti
akvamarin plemenitosti
tirkiz dobrote
kvarc mudrosti, topaz hrabrosti
rubin vjernosti, opal pronicljivosti
safir prijateljstva
ametist znanja
turmalin trezvenosti.
Ne spuštajte se u ugljenokope,
uđite duboko u svoje dušokope.
Tamo ćete naći vječno prekrasno
duhovno drago kamenje.

Koliko smo puta gledali bakreno nebo
koje se cakli u bonaci mora,
vizure vječnog zalaza sunca
koje tone u mirnu vodu
i kao da se raduje svome umiranju,
svjesno da će ujutro opet uskrsnuti
na drugom kraju Zemlje,
kad ponovno ugledamo vizuru zore
i njegova izlaska.
Gledali smo
i u brojne druge vizure snjegovitih planina,
rijeka brzica i njihovih slapova.
Vizure jesenskih porumenjelih šuma,
ili vizure proljetnih cvjetnih polja.
Sve su to Božje vizure
iskonske čistoće i božanstvene plemenitosti,
namijenjene čovjeku
A kakve su ljudske vizure
koje nudimo Bogu da ih gleda,
uz prelijepe gradove, divne hramove u čast Bogu
i plemenitim ljudima koje proglasiše svecima,
otvaraju se brojna područja zagađena smetlištima,
radijacijom i brojnim drugim otpadima.
koja unakazuju
iskonsku ljepotu kao Božju vizuru.

Hrastova šuma zove se i – hrastik.
Uvijek me uzbuđivalo ići među hrastove,
hodati među snažnim i dugovječnim orijaškim stablima.
Tad bi sjeo i slušao njihove priče.
To su bile hrastove tajne
koje su upisane u svakom njihovom godu.
Hrast je meni govorio,
kuda je sve po svijetu slao svoje sinove
žirove da zametnu novi život.
Ali su mnogi nastradali,
pojele bi ih divlje svinje,
ili bi ih pokupile vjeverice
Skupljala ih djeca,
stavljala ih na svoje praćke,
odbacivala ih daleko od hrasta
i neznajući da su na taj način omogućila
da hrastovi sinovi
ponegdje niknu
i otpočmu živjeti
dugovječni vijek hrastova života.
Hrast u nesalomljiv dub izrasta.

Znamo za mora i oceane,
za prekrasne uvale i vizure,
znamo za čudesnu podmorsku faunu
i sve moguće i nemoguće njihove ljepote.
A more ljubavi?
Kakve ono ima raskošne pejzaže,
kakve vizure u ljudskim dušama,
kakve tajnovite i najljepše spilje
u njemu se kriju
s čudesnim stalagmitima i stalaktitima.
More ljubavi da,
jer je more neograničeno,
pretvara se u ocean,
a ocean se stapa s nebom u istu vizuru.
Doista kolosalno.
Što više i dublje ulazimo u njega
nailazimo i na bočna mora;
More radosti, More dobrote, More plemenitosti
kao manja mora velikog oceana ljubavi
koji se spaja s nebom
u jedinstvenu
najvišu nebesku vizuru.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo