Pročitajte članak New York Timesa o Jugoslaviji nakon Tita iz 1986. godine

Tekst je objavljen 13. travnja 1986. godine u New York Timesu, autor: Fergus M. Bordewich. Prijevod na hrvatski objavljen je na stranici Liberal.hr.

9. svibnja 1985., redovi vojnika marširali su kroz središte Beograda, glavnoga grada Jugoslavije. Avioni su letjeli nad glavama okupljenih. Tenkovi na pločniku. Polja topništva i oklopnih vozila stoje pred čelnicima jugoslavenskih republika, članova jednopartijske vlade i veterana partizanskog rata protiv nacista.

To je bila prva vojna parada koju je Jugoslavija vidjela u desetljeću, kazališni prikaz moći i nacionalnog jedinstva kakvog se malo tko sjeća, u nominalnu čast partizanskoj krvavoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Val za valom vojnika i oružja okrenutih prema golemom portretu Josipa Broza Tita, oca jugoslavenskog komunizma koji je gledao očevim pogledom na simboličke svečanosti. U uredu iznad parade, urednik Borbe, glavnih dnevnih novina, obrambeno je komentirao: “Morate dati ljudima nešto za slavlje.”

Kada je Tito umro 1980., nakon više od tri desetljeća na čelu nacije, svijet mu je odao počast. Šefovi skoro svih moćnih država su došli na njegov sprovod. Zbog svoga prkosa Staljinu 1948. godine, Tito je osvojio potporu Zapada. Zbog svoje odanosti socijalizmu, osigurao je povjerenje Istoka. Zbog ustrajnosti na nesvrstanosti, zaslužio je divljenje svijeta u razvoju. U Jugoslaviji je bio najvažnija ikona nacije, lik gotovo mitskih razmjera. On je ujedinio ratnu zemlju, doveo svoje ljude do važnih postignuća u obrazovanju i industriji te institucionalizirao sustav “radničke samouprave” za koji su jugoslavenski komunisti tvrdili da je suština istinskog socijalizma.

“Sukobi koji su ležali ispod Titove mitologije izašli su na vidjelo”

Međutim, ono što je Tito propustio dati Jugoslaviji bio je trajan osjećaj nacionalnog jedinstva i svrhe. Ostavio je naciji kolektivno predsjedništvo, tijelo od devet članova koji su dužni vladati konsenzusom, koji se godišnje rotiraju u uredu višeg autoriteta poznatog kao predsjednik Predsjedništva. Pored toga, Predsjedništvo bira premijera koji će služiti četverogodišnji mandat, premda ta funkcija nije neovisni autoritet. Milku Planinc, aktualnu premijerku čiji četverogodišnji mandat istječe sljedećeg mjeseca, poštuju vjerovnici zemlje u inozemstvu, ali kod kuće nije uspjela učiniti puno više nego moliti za konsenzus regionalnih čelnika koji su više zainteresirani za vlastite republike nego naciju kao cjelinu.

Šest godina nakon Titove smrti, sukobi koji su ležali pokopani ispod Titove mitologije, izašli su na vidjelo poput bolesnika iz Pandorine kutije. Jugoslavija je danas zastrašujući krajolik natjecateljskih nacionalizama, religija, gospodarskog poremećaja, birokratske paralize, pluralista koji bi rastavili jednu stranku i neostaljinista koji bi ih ugušili.

“Titova politika kriva je za nevolje ove zemlje”

Iako Tita i dalje službeno nije moguće kritizirati, njegova je politika uglavnom kriva za nevolje ove zemlje. Početkom sedamdesetih Tito je počistio komunističku partiju liberala i inovatora iz republika i zamijenio ih lojalnim partijskim poslušnicima koji nisu imali vlastita uvjerenja. “Da je Tito umro krajem šezdesetih godina, u povijest bi ušao kao veći čovjek”, opazio je kritički beogradski intelektualac. “Nakon 1960-ih godina, stajao je na putu reformi.”

“Jugoslavija je na raskrižju”

Kao rezultat toga, Jugoslavija je danas na raskrižju. Milovan Đilas, nekoć najvjerojatniji Titov nasljednik, ali posljednja tri desetljeća najslavniji jugoslavenski disident, izrekao je svoje predviđanje: Jugoslavija će ili osuvremeniti svoje gospodarstvo i reformirati se u istinsku demokratsku federaciju ili riskirati pad u zaostalost, diktaturu i nasilje.

Kao što su zapadni diplomati sa sjedištem u Beogradu nedavno uočili: “Ne čuje se više ništa od onih fraza o sjajnoj komunističkoj budućnosti.”

JUGOSLAVIJA (ime znači “zemlja južnih Slavena”) je zajednička domovina osam naroda, pet jezika i tri religije. Nikada nije bila nacija prije 1918. godine, kada su kralj Srbije i slavenski idealisti privukli raznolike narode u ovaj klimav spoj. Tijekom previranja u Drugom svjetskom ratu, Titovi komunistički partizani došli su na vlast. Organizirali su zemlju u federaciju šest republika – Srbiju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, Sloveniju, Crnu Goru – i dvije autonomne pokrajine – Kosovo, gdje prevladavaju Albanci, i Vojvodina, gdje postoji velika mađarska manjina.

Jugoslaveni dobro prate većinu trenutnih ekonomskih problema svoje zemlje. Doista, nekoliko jednostavnih statističkih podataka govore o tužnoj priči. Jugoslavija duguje više od 20 milijardi dolara stranim bankama i vladama, što je postavlja među prvake međunarodnog duga. Nezaposlenost iznosi 17 posto, najviša u Europi. Trenutna stopa inflacije popela se na 85 posto godišnje. Od 1980. godine životni standard je smanjen za 30 posto.

U tvornici olovaka TOZ, kao i u mnogim drugim tvornicama širom zemlje, zalihe su nagomilane, a potražnja se smanjuje. “Živimo od kreditiranja”, izjavio je glasnogovornik zagrebačke tvrtke. “Ne znamo što će se dogoditi u narednih pet godina, a mi smo već smanjili plaće samo kako bi naši radnici ostali na poslu. Ne možete zaraditi dovoljno novca za mjesec dana čak ni za odijelo. Za godinu dana ne znam hoću li uopće i imati posao.”

“Neproduktivnost i apatija postigli su zadivljujuće proporcije”

Neproduktivnost i apatija postigli su zadivljujuće proporcije. Prema zapadnim procjenama, više od četvrtine od 6 milijuna radnika u javnom sektoru nije potrebno. Svakog dana je 700.000 radnika “na bolovanju” i još preko 600.000 “na odmoru”. Oni koji se pojavljuju na poslu rade u prosjeku 3,5 sata dnevno; unatoč novim strojevima, potrebno je, na primjer, 1.500 radnih sati za izgradnju željezničkog vozila za koje je 1970. godine trebalo 1.000 sati.

Jugoslavenski dužnosnici više vole kriviti cijene nafte za svoje probleme, ili strane banke, pa čak i slučajno loše upravljanje – gotovo sve osim njihove verzije socijalističkog sustava. Zapravo, zapadne su banke godinama financirale jugoslavensku ekonomiju. Godine 1983. spasili su zemlju od propasti hitnim zajmom od 6 milijardi dolara, a prošle godine izvori u Bondu i Washingtonu osigurali su premijerki Milki Planinc političku potporu za buduće zajmove.

“Samoupravljanje se pokazalo nespretnim”

Na bazi gospodarstva leži Titov sustav “samoupravljanja radnika”, idealistički program koji se pokazao nespretnim i nije ispunio svoje rano obećanje. Radna snaga je podijeljena na 30.000 malih radnih jedinica. U TOZ-u, na primjer, mehaničari formiraju jednu jedinicu, drvarnice drugu, administratori treću, i tako dalje. Svaka jedinica može ostati neovisna ili pridružiti se drugima kako bi formirala tvrtku zapadnog stila, koja zauzvrat može zajedno s drugim tvrtkama osnovati konglomerat. Struktura je namijenjena utjelovljavanju suštine socijalističke “demokracije”. Na svim razinama, radničko vijeće trebalo bi pregovarati o odlukama o zapošljavanju i proizvodnji, pa se prepiru oko zdravstvenih usluga i slično.

To je teorija. Praksa je nešto drugo. “Nisam sigurna što točno odlučujemo”, rekla je 35-godišnjakinja, koja već godinama sjedi na radničkim vijećima kao predstavnica radnika. “Uglavnom, surađujemo s upravom.” U međuvremenu, menadžeri su odabrani više zbog njihove ideologije nego profesionalne vještine. “Osnovni stav je i dalje da, ako su svi dobri komunisti, sve će na kraju funkcionirati”, komentirao je zapadni analitičar u Beogradu.

Pod pretpostavkom da manja mora uvijek biti bolja, ogromna javna poduzeća atomizirana su 1960-ih: samo državna željeznica bila je razbijena u 350 različitih tvrtki, svaka s vlastitim sustavom samoupravljanja. U ime etničke autonomije, Tito je odbacio pravo središnje vlade da postavlja ekonomsku politiku i dopustio da svaka republika ide svojim putem bez obzira na interese zemlje u cjelini.

Sustav je izazvao sukobe, zbunjenost i neučinkovitost. Za mnoge Jugoslavene, on kombinira najgoru decentralizaciju s najgorim središnjim nadzorom. Priče o industrijskoj katastrofi su svima na usnama. Bosanci su izgubili 2,3 milijarde dinara na pogonu za preradu krumpira izgrađenom tamo gdje je jedva bilo krumpira. Velika tvornica za izradu pločica postavljena je blizu bugarske granice sa strojevima koji nisu mogli obraditi lokalnu zemlju. Drugdje, izgrađen je aluminijski kompleks u blizini boksitnih naslaga, za koje se prekasno otkrilo da nikada nisu postojale. Poljoprivreda nije besplatna: dok je Vojvodina prošle godine izvozila 7 tisuća tona žitarica, druge su republike potrošile očajnički potrebnu čvrstu valutu za uvoz više žitarica iz inozemstva.

Užas je sa zbunjenjošću široko rasprostranjen. Kao što kaže konobar u beogradskom kafiću, “Da bi se odlučilo o cijeni ove čaše soka od marelice, delegacije iz osam odvojenih republika i regija moraju se složiti.”

Jedina nominalno “nacionalna” institucija je savez komunista od 2 milijuna članova, kako se službeno zove jugoslavenska komunistička partija. U svakoj republici stranka i dalje upravlja aparatom vlasti i zadržava moć otvaranja i zatvaranja ventila u slobodnoj raspravi. Čak su i komunisti podijeljeni regionalnim odanostima, kao i sukobima između reformatora i konzervativaca. U Sloveniji, na primjer, Ciril Zlobec, koji je prošlog proljeća vodio jugoslavenski književni kongres u javnom pozivu za okončanje kazne za “verbalne zločine”, ugledni je član republičkog parlamenta i kulturni ravnatelj slovenskog državnog radija. Nasuprot tome, stranačke i vojne vođe u BiH i Hrvatskoj sve više promoviraju totalitarnu teoriju kao “Titov način”. Rezultat je, kako je to rekao jedan od disidenta, “totalitarizam krivotvorina” kako bi se slagalo s ludošću državne ekonomije.

“Stare nacionalne ljubomore”

Decentralizacija, zajedno s ekonomskom stagnacijom, povratila je stare nacionalne ljubomore. Srbi su skloni kriviti “sebičnost” bogatijih Hrvata zbog nemoći zemlje, a Hrvati ih postavljaju na vrata navodnog srpskog “hegemonizma”. Slovenci se žale da su Kosovo i Makedonija ‘vreće bez dna za vanjsku pomoć’, a Makedonci optužuju Srbe i vojvođanske Mađare što žele prodavati svoje žitarice u inozemstvu. “Ljudi u svakoj republici sada smatraju da je svako smanjenje njihovog životnog standarda rezultat njihovog iskorištavanja od strane drugih republika”, objasnio je Branko Puharić, dužnosnik hrvatske vlade. Od svih nacionalnih antagonizama u Jugoslaviji, najviše je nestabilno kod Albanaca na Kosovu. Oni čine 77 posto stanovništva pokrajine, a njihov natalitet je najviši u Europi. Nacionalisti među njima zahtijevaju vlastitu jugoslavensku republiku ili pravo da se odvoje i ujedine s Albanijom.

U zemlji Slavena, Albanci su neobični. Njihova kultura je kao vanzemaljac, a njihov je jezik nerazumljiv susjednim Srbima. Njihova polja i neplodni brežuljci čine vlastiti “treći svijet” Jugoslavije, gdje prihod po glavi stanovnika iznosi samo 500 dolara godišnje, u usporedbi s 1.200 dolara u Srbiji i 4.000 dolara u Sloveniji. Više od 70 posto proračuna Kosova dolazi od savezne države.

“Albanski nacionalisti optužuju jugoslavenski sustav za sve što im se ne sviđa i zamišljaju da bi prava država riješila sve njihove probleme”, rekao je Gemajl Hasani, čelnik kosovskog komunističkog saveza. Godine 1981. nacionalistička zanesenost eksplodirala je na ulicama Prištine, pokrajinskog glavnog grada. Najmanje devet albanskih nacionalista poginulo je, više od 250 ozlijeđeno, a tisuće ih je uhićeno tijekom nereda u kojima, priznaje lokalni komunistički dužnosnik, “čak su i najmanja djeca bila na ulicama i vikala za albansku republiku.”

Čini se da je atmosfera opuštena od 1981. godine. Neredi su nestali s ulica Prištine. Na selu, međutim, neumoljiva pobuna ostaje. Srbi su strastveno povezani s Kosovom, gdje je u srednjem vijeku uspostavljeno prvo srpsko kraljevstvo; Albanci koji su ušli u regiju dok su se Srbi povukli prije više stoljeća od turske invazije, Slavene smatraju “kolonizatorima” na albanskoj zemlji. Brojevi su neumoljivi u korist Albanaca. Kao podsjetnici na ljutnju bijesa, domovi etničkih Srba i dalje se spaljuju. Lokalni dužnosnici priznaju da su kosovski Srbi izgubili vjeru u pokrajinske vlasti i Komunističku partiju. U posljednjih pet godina najmanje 120.000 Srba pobjeglo je iz pokrajine.

“Albanci i Srbi ovdje žive u različitim svjetovima”, rekao je profesor na Sveučilištu u Prištini, gdje se desetine tisuća albanskih studenata okupilo u prosvjedu protiv vlasti. “Tvoja mržnja ovdje određuje tko su tvoji prijatelji.”

Budući da su tri velike religije – srpska pravoslavna, rimokatolička i muslimanska – usko povezane s etničkim tradicijama, nacionalizam je često zbunjujuće zamagljen religijom. Više od polovice jugoslavenskog stanovništva sada prepoznaje sebe po pripadnosti jednoj religiji ili drugoj – dok ih se na taj način identificiralo samo 33 posto 1968. godine. Komunističkoj stranci, koja je već u rasulu zbog unutarnjih sukoba, takav porast religioznosti predstavlja ozbiljan izazov.

“Najmoćniji savez religije i nacionalizma nalazi se u Hrvatskoj”

Najmoćniji savez religije i nacionalizma nalazi se u Hrvatskoj. Hrvatski nacionalisti stvaraju preklapajući raspon od liberalnih reformatora do komunista koji su ljuti zbog srbijanske političke moći, pa od katoličkih progresivaca i ruba terorizma koji mogu imati fašističke korijene; jedan od najčešćih je sumnja na Srbe koji su, kako je to rekao mladi zagrebački liječnik, frustrirani jer “ne mogu provoditi svoju volju na nama na način na koji su mogli prije rata.” Vlada republike, međutim, percipira katolicizam kao najveću prijetnju jugoslavenskoj ideji i komunističkom monopolu moći. Doista, prije godinu dana tisuće mladih hrvatskih katoličkih hodočasnika okupilo se u Rimu ispod zastave “neovisne” Hrvatske koja je tijekom Drugog svjetskog rata uživala njemačku zaštitu.

“U povijesti je crkva utjelovila hrvatski identitet”, rekao je otac Josip Turčinović, profesor teologije u glavnom gradu Zagrebu. “Danas u crkvi vidimo više ljudi nego ikada prije. Potaknuti su traženjem duhovnih vrijednosti u društvu koje se bavi samo politikom i ekonomijom. Oni su ljudi koji se osjećaju odsječeni od korijena revolucijom i sekularizacijom, a koji ne žele biti prisiljeni članovi umjetne jugoslavenske nacije. U crkvi nalaze i svoj nacionalni i kulturni identitet.”

“Najviši svećenici pokušavaju stvoriti političku silu manipuliranjem ljudskim osjećajima”, objašnjava Branko Puharić. “Oni iskorištavaju svoje institucije za indoktriniranje djece katolicizmom, pozivaju na crkvene programe na državnom radiju i televiziji i traže vjerske usluge vojnicima u vojsci. Radio, televizija i vojska mogu služiti samo javnom interesu, a to je interes države.”

Da bi diskreditirala crkvu, hrvatska državna propaganda uporno optužuje crkvene čelnike za suradnju s nacistima tijekom Drugog svjetskog rata, a komunističke omladinske skupine prekrile su zidine zagrebačkog središta sloganom “Dolje s klerofašistima”.

Prijetnja islamskog fundamentalizma u BiH

U prilično muslimanskoj Bosni i Hercegovini, u međuvremenu, islamski fundamentalizam prijeti da će uzrujati već delikatnu situaciju manjina. U ljeto 1984. godine 11 muslimanskih intelektualaca osuđeno je na duge zatvorske kazne za propagiranje “militantnog islama s namjerom da se sruši jugoslavenski ustavni poredak”. Njihov je cilj, rekli su bosanskohercegovački dužnosnici, da republika bude isključivo muslimanska država.

Godine 1961. Tito je proglasio 4 milijuna muslimana Jugoslavije – najčešće kršćanskih potomaka koji su tijekom četiri stoljeća osmanske vladavine prihvatili islam – ne samo religijom, nego i službenim narodom ravnopravnim Srbima, Hrvatima, Makedoncima i ostatkom zemlje. Kao rezultat toga, BiH, republika s 1,6 milijuna muslimana još uvijek služi kao međuspremnik između suparničkih Hrvata i Srba. Istodobno, Titova akcija poslužila je vanjskoj politici pomažući pridobiti prijatelje za Jugoslaviju u arapskom svijetu.

Sama po sebi, islamska duhovna obnova ne prijeti. Tradicionalno, međutim, bilo kakvo povećanje jednog oblika jugoslavenskog nacionalizma izaziva reakciju drugih. U republici gdje je 25 posto stanovništva bilo zaklano tijekom Drugog svjetskog rata, uglavnom u lokalnim masakrima, svaka prijetnja nacionalističkog oživljavanja postaje uzrok za alarm. “Nema nijedne osobe koja nije izgubila nekog člana obitelji za vrijeme rata”, rekla je jedna bosanska žena, kći partizanskog vođe. “Mržnja i gorčina još uvijek su ispod površine i lako bi se moglo krenuti…”

Neprijateljstva koja potkopavaju pojedine republike ponavljaju se na nacionalnoj razini. Manje od 1 posto kapitalnog kretanja republika odvija se u njihovom međusobnom odnosu. Na ekonomskim pitanjima, bogatiji Slovenci i Hrvati ubrzano se usredotočuju na prijedloge da njihova teška zarada ostane njima. Kad netko predloži više centralizacije radi učinkovitosti, sve manje republike se nadovezuju na Srbe, koji čine oko 40 posto cjelokupne populacije i koji bi, strahuju drugi, zavladali nadzorom.

Bez Tita, čija je transcendencija vlastite hrvatske katoličke pozadine dovela do toga da ga se široko naziva “jedini pravi Jugoslaven”, centar jedva da izdržava. “Ljudi žude za ocem”, tvrdi jedan jugoslavenski novinar. “Oni žele da Tito udari šakom o stol i da sve bude u redu.”

Prema disidentu Milovanu Đilasu, postoji nekoliko Jugoslavena koji još uvijek misle o marksizmu. Doista, u jednoj popularnoj anketi mladih Jugoslavena prošle godine, Ronald Reagan je bio najpopularniji – a Lenjin je posljednji. Gospodarstvo je toliko transparentan neuspjeh da su čak i tvrdolinijaši dopustili prilično slobodnu raspravu o stvarima koje inače ne bi dopustili. Mnogi Jugoslaveni otvoreno sugeriraju da samo skretanje prema kapitalizmu može riješiti probleme u zemlji. “Naslijedili smo naš gospodarski sustav od Sovjetskog Saveza”, izjavio je Aleksandar Bajt koji upravlja istraživačkim centrom sa središtem u Ljubljani. “Ono što nam je potrebno je uistinu vlastito gospodarenje tržištem. S ekonomskim promjenama, politička će promjena biti neizbježna.”

“Bio bih budala da pokrenem posao u Jugoslaviji”

Vlada je, međutim, neuspješno pokušavala potaknuti Jugoslavene koji su radili u inozemstvu da ulože svoje štednje u privatne poslove u Jugoslaviji. “Bio bih budala da pokrenem posao u Jugoslaviji”, izjavio je makedonski mehaničar koji 12 godina radi u Zapadnoj Njemačkoj. “Trebalo bi mi godinu dana da dobijem sve dozvole, ako ih uopće dobijem, pa čak i tada me birokrati ne bi ostavili na miru”. Tipično, na zagrebačkoj tržnici nedavno su troje mladih poljoprivrednika platili kaznu zbog jagoda koje su im oduzeli jer su ih prodavali ispod napuhane državne cijene.

Iako jugoslavenski liberali vjeruju da je odgovor na probleme zemlje u uspostavi zapadnjačkih sloboda i višestranački sustav, oni su u opasnosti ako otvoreno izlažu svoje stavove u konzervativnijim republikama. Tolerantnija slovenska komunistička partija dopušta prilično širok spektar izražavanja. Slovenski časopis za mlade “Mladina” je testirao granice slobode člancima o takvim “opasnim” temama kao što su socijalizam i represija, politička manipulacija fotografijom i jugoslavenski “militarizam”.

“Za nas, socijalizam znači slobodno društvo”, objasnio je Uros Mahkovec, glavni urednik Mladine. “Jedan od naših glavnih ciljeva je nadvladati tvrdolinijaše koji bi mogli gurnuti Jugoslaviju natrag prema Istočnom bloku. Želimo napustiti stare lenjinističke formule. Podržavamo pluralizam i izbore.

Najveći broj političkih zatvorenika nakon SSSR-a

Izvan Slovenije, odgovor tvrdolinijaša na mnogo neslaganja bio je renesansa represije. Jugoslavija trenutno broji oko 1.000 političkih zatvorenika, što je najviše u Europi nakon SSSR-a. Većina je u zatvoru zbog “nacionalističkih” zločina. Među njima, više je od 600 Albanaca s Kosova te još 200 Hrvata različitih ideoloških uvjerenja.

Kazne se razlikuju. U konzervativnijim republikama, političke kazne su među najtežima u istočnoj Europi. Godine 1981., Dobroslav Paraga, student teologije, osuđen je na tri godine zatvora zbog prikupljanja potpisa za peticiju za amnestiju za političke zatvorenike; kada se žalio, njegova je kazna produžena na pet godina. Nedavno pušten, bio je odmah poslan u jugoslavensku vojsku. U listopadu 1983., sedam kosovskih studenata imalo je kazne do devet godina za “distribuciju letaka” i “udruživanje protiv Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”. U BiH, početkom prošle godine, franjevački redovnik osuđen je na 40 dana u zatvoru zbog ‘vrijeđanja sjećanja na Tita’.

“Nećemo dopustiti bilo kakve tendencije prema pluralizmu”, izjavio je Joze Smole, visoki slovenski komunistički dužnosnik. “Moramo braniti interese ustanove.”

Trenutačno ušutkivanje disidenata u BiH, Hrvatskoj, Kosovu i drugdje izgrađeno je na temeljima ugnjetavanja koji su u prvim godinama Titove vladavine bili uvelike nepoznati stranim promatračima. Desetine tisuća desničara ubijeno je odmah nakon Drugog svjetskog rata, a tisuće drugih koji su podržavali Sovjetski Savez ubijeni su nakon raskida sa Staljinom 1948. godine. Suđenje Milovanu Đilasu 1956. godine postavilo je ton represije za godine koje su uslijedile. Impresioniran otvorenim društvima koja je vidio kao Titov predstavnik na diplomatskim putovanjima na Zapadu, Đilas je počeo kritizirati “novu klasu” komunističkih birokrata, a na kraju je pozvao na uspostavu pluralizma u Jugoslaviji. Za svoje napore bio je protjeran iz Komunističke partije i osuđen na devet godina zatvora. Od njegova puštanja 1966. godine, Đilas je tretiran kao “ne-osoba”, čije je postojanje izbrisano iz jugoslavenske povijesti.

Uhićenja zbog Đilasa

U travnju 1984., 28 mladića i djevojaka uhićeno je kad su se okupili kako bi čuli Đilasov govor. Nekoliko je pretučeno u pritvoru, a jedan je umro pod tajanstvenim okolnostima nakon puštanja na slobodu. Šestero ih je kasnije tuženo, uključujući Milana Nikolića, koji je naveden kao diplomirani student na Sveučilištu Brandeis, i Miodraga Milića, povjesničara čiji su zapisi stavljali na kušnju službenu komunističku interpretaciju partizanskog rata. Iako su optužbe protiv četvorice ostalih odbijene, slučaj “Beogradske šestorke” katalizirao je pluralističku opoziciju. “To je osnovna ljudska potreba, da govorimo istinu”, rekao je Vladimir Mijanović, jedan od šestero koji je oslobođen. “I dalje ćemo inzistirati, pod svaku cijenu, na uspostavi ljudskih prava u ovoj zemlji.”

“U Jugoslaviji je nakon nekog vremena došlo do laganog poboljšanja”, rekao je Đilas, koji sada ima 75 godina. “Postoji neka otvorena rasprava o ekonomskim pitanjima. Umjetnost i književnost su slobodniji nego prije. Iako vlada napada određene knjige u tisku, često dopušta objavljivanje takvih knjiga. Kafići su puni ljudi koji govore iste stvari koje sam učinio prije 30 godina, ali Vlada me i dalje ne želi u javnom životu, zbog straha od mojih ideja.”

“Jugoslavija rješava svoju budućnost od kritične važnosti za Zapad”

Jugoslavija rješava svoju budućnost od kritične važnosti za Zapad. Jugoslavija je već 40 godina služila kao umirujući međuspremnik između naroda Varšavskog pakta i Sjevernoatlantskog saveza, i iako se nijedan Jugoslaven javno ne zalaže za savez s Rusima, nastavak raspada Jugoslavije može potaknuti sovjetske miješanje. Gospodarska kriza već je povećala ovisnost o Rusima: do 1983., zemlje sovjetskog bloka apsorbiraju gotovo polovicu izvoza iz Jugoslavije. Unutarnja nestabilnost također bi mogla gurnuti jugoslavensku komunističku elitu u sigurnost moskovskog zagrljaja. Neki Jugoslaveni, pored toga, vjeruju da bi ekstremni etnički separatisti mogli pozvati sovjetsku potporu u zamjenu za nominalnu neovisnost, kao što su Hrvati postigli s nacistima za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Institut komunizma ostaje u velikoj mjeri bez odgovora na pluralističko neslaganje. Za zamjenu premijerke Milke Planinc, kolektivno predsjedništvo izabralo je Branka Mikulića, tvrdolinijaša koji ima podršku vojske i poznat je po kritici unutarnjih disidenata. Bez novih alata za suočavanje s ekonomskim kolapsom i nacionalističkim strastima, radničkim cinizmom ili razočaranim mladim ljudima koji traže ispunjenje izvan komunističke dogme, komunizam predstavlja samo produbljivanje užasa. Prema riječima Svetozara Stojanovića, istaknutog beogradskog sociologa, “Ako reformatori propadnu u naredne tri ili četiri godine, vrijeme će biti na strani diktatora.”

hms.ba/ https://hms.ba/Hrvatsko nebo