Dr. sc. Ante Birin: Goldsteinova historiografska metodologija – ogledan primjer zatucanja povijesnih istina
Vrijeme:22 min, 11 sec
Uoči obilježavanja 75. obljetnice proboja zarobljenika iz logora Jasenovac medijski sveprisutni povjesničar Ivo Goldstein počastio je hrvatsku javnost još jednim velebnim razgovorom – u posljednjem broju tjednika Nacional (br. 1148, od 21. travnja 2020.) i u redakciji Zrinke Vrabec Mojzeš. Goldstein je tako po tko zna koji put dobio takav medijski prostor što ga kolege povjesničari “s krive srane” utvrđene povijesne „istine“ mogu samo 
sanjati. On osobno nije, dakako, za toliki i tako ekskluzivni publicitet “kriv”. Taj tjednik ionako iz broja u broj forsira isključivo članke i intervjue koji se uklapaju u ono što se bez ikakvih ograda može nazvati „ljevičarska paradigma“. Riječ je o paradigmi koja se dosljedno primjenjuje o čemu god da je riječ: o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ili Titovoj Jugoslaviji, o Jasenovcu ili Križnom putu, o konzervativnomu i liberalnomu, o obitelji ili dženderizmu, o katolištvu ili sekularizmu, o hrvatstvu ili protuhrvatstvu. Taj tjednik uvijek je na „pravoj strani“. On je toliko na „pravoj strani“ da ništa što ima distancu od te strane, nikoga koji iznosi druge i drukčije argumente uopće ne priznaje niti mu daje prostora. Osim kada ga treba napasti, u maniri boljševizma, koji bijaše katalogizirao i kodificirao čitavu lepezu državnih neprijatelja i neprijatelja jugoslavensko-komunističke ideologije.
A Zrinka Vrabec Mojzeš (u nastavku: ZVM), novinarka koja se trudi u svakom broju Nacionala podastrijeti čitateljima najmanje dvije teme kojima pristupa i izborom i obradbom „s prave strane“ poseban je tip „slobodne novinarke“ i utjelovljenje hrvatskoga 
tobože kritičkog novinarskog soja koji svojom zadrtom i okorjelom i navijačkom jednostranošću izgriza poput virusa zdrave stanice i sam opstanak organa i organizma objektivne istine o sadašnjosti, a osobito bližoj ili nešto daljoj prošlosti hrvatskog naroda i njegove države, ove ili one iz razdoblja 1941. – 1945. Njezini tekstovi dosljedno su okrivljivanje one „krive“ hrvatske strane i ustrajno promicanje svekolike hrvatske krivnje. U tom pogledu, moglo bi se bez pretjerivanja ustvrditi i argumentirano pokazati kako ona nastavlja, mutatis mutandis, liniju okrivljivanje Hrvatstva koje je doista Hrvatstvo kakvoj je temelj udario Viktor Novak svojom knjigom Magnum Crimen iz g. 1948. Knjigom koja je bilo pogromaška i prema živima i prema mrtvima koji su se u bilo kojem smislu našli na „krivoj strani“.
U čemu je posebnost virusno-novinarskog soja kojem pripada ZVM? Posebnost je u tome što taj soj napada smo jednu stranu. Slikovito rečeno, napada i razara samo desno plućno krilo, a lijevo ostavlja netaknuto. Da ta tvrdnja nije nikakva insinuacija, dokazuje njezin 
životopis. Ona se „proslavila“ onda kada je trebalo napadati predsjednika Tuđmana i tadašnju („nacionalisitčku“, „antidemokratsku“) vlast u Hrvatskoj. Ona se „proslavila“ g. 1996. kada je organizirala veliki skup potpore svom Otvorenom radiju, poslije Radiju 101, kojem je bila dugogodišnja urednica. Na prosvjedu protiv planiranog uskraćivanja koncesije njezinu radiju okupilo se tada nekoliko desetaka tisuća ljudi na zagrebačkog Trgu bana Jelačića. To se događalo dok je predsjednik Tuđman bio u američkoj vojnoj bolnici, gdje mu je dijagnosticiran rak i gdje me „dano“ još nekoliko mjeseci života.
OK, imala je i ona svi ti, većinom jugonostalgičari i njihovi klonovi, kakvih je „metropola svih Hrvata“ prepuna otkako su njihovi prethodnici okupirali taj grad, pobili ili prognali desetke tisuća dotadašnjih stanovnika, oduzeli im imovinu, uselili se u njihove kuće i stanove, prigrabljivali za sebe položaje, radna mjesta i povlastite, imala je dakle i ona i svi takvi pravo prosvjedovati. Pustimo sada nastranu uvjet kakav ljevičari postavljaju samo prema onima s „krive strane“: pribavljanje dozvole od mjerodavnih vlasti za prosvjed i ostvarivanje uvjeta za njegovo sigurno održavanje. Ili: nepolitiziranje prosvjeda, koji može imati građanski, a ne politički cilj. A cilj toga prosvjeda, to je bilo iz satelita vidljivo, nosio je u sebi politički naboj i imao je politički cilj: potkopati tadašnju demokratski izabranu vlast kojoj je na vrhu bio tog časa teško bolesni predsjednik države.
Sve bi to dakle bilo u osnovi, makar formalno, u redu, da je dotična novinarka i urednika u svom kritičkom odnosu prema vlasti zadržala kritičku distancu i kakvu-takvu objektivnost i onda kada se je vlast promijenila g. 2000. No to se nije dogodilo. Dapače, ona se stavila na raspolaganje novoj vlasti te je obnosila savjetničku funkciju i u drugom mandatu predsjednika Mesića i u jedinom mandatu predsjednika Josipovića. Postala je dakle od 
kritičke novinarke režimska miljenica i apologetkinja. Takav zaokret može se retroaktivno (a retroaktivnost je sada ionako u modi) tumačiti i tako da pravi motiv njezina novinarsko-kritičkog prosvjedništva do g. 2000. nije biti u biti borba za slobodu kritičkih medija, nego borba za promjenu vlasti. I onda kada je vlast promijenjena, nestalo je i toga kritičkog novinarstva, a perjanica kritičkog novinarstva pretvorila se je u režimsku sluškinju. I to ne bilo kojeg „režima“, nego onoga personificiranoga u lijevo-predsjedničkoj ili u lijevo-vladinoj orijentaciji. Kada je pak istekao mandat predsjednika Josipovića, ZVM vratila se u novinarske vode, ovaj put u Nacional, gdje „fura“ opet dalje na kursu Mesića, Josipovića, Milanovića, Plenkovića i Pupovca, a nasuprot pozicijama Franje Tuđmana, utemeljitelja suvremene hrvatske države, i tuđmanizma u svakom smislu i pogledu, a pogotovu nasuprot onima koji „revidiraju“ jugoslavensko-socijalističku povijesnu „istinu“. Vratila se je u novinarsko zvanje, ali tako da i dalje za nju postoji samo jedna strana istine, pa makar ta strana dosezala i svega 5% posto istine, dok ju onih 95% istine ni zastupnici tih 95% istine uopće ne zanimaju. Njih ignorira, njih ne priznaje, oni „ne postoje“, osim kada ih treba na najgrublje načine novinarski napasti. A istodobno „do ludila“ daje prostor Klasićima, Jakovinama, Goldsteinima i svakomu tko se hoće nabaciti još jednim kamenom na dugim desetljećima kamenovane, cjelovitije i objektivnije povijesne istine i argumente kao potkrjepe tih istina.
No vratimo se dotičnom profesoru doktoru Ivi Goldsteinu (u nastavku: IG). U suradnji s Goranom Hutincem, u izdanju Frakture i Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, IG upravo priprema novu knjigu naslovljenu „Povijesni revizionizam, negacionizam i ustašizacija u Hrvatskoj 1989. – 2019.“
Revizionizam – što je to?
Krenimo od samog pojma „revizionizam“, jednog od najzlorabljenijih historiografskih pojmova i to ne samo u hrvatskim, već općenito u svjetskim razmjerima. Pojma koji je postao onim što nikako ne bi smio biti: sredstvo političkog etiketiranja neistomišljenika i njihove stručne, političke i društvene dikvalifikacije, a prestao biti ono što bi trebao biti, 
legitimna metodu preispitivanja i reinterpretacije postojećih historiografskih mišljenja i zaključaka. U tom duhu i IG – kao vječni „stručni“ gost-komentator medija u Hrvatskoj (doista ne bi odgovaralo istini reći „hrvatskih medija“) koji sustavno diskreditiraju, kleveću i demoniziraju sve one koji nisu s „prave strane povijesti“ – (zlo)rabi pojam revizionizam. Kako bi obezvrijedili i diskreditirali svaki pokušaj preispitivanja „’neprikosnovenih’ povijesnih ’istina’” formuliranih od jugoslavensko-socijalističke historiografije, kao i one koji se to usude činiti, IG (i dio povjesničara koji dijele njegov [svjeto]nazor) pojam su revizionizma namjerno poistovjetili s pojmom negacionizma. Ako legitimnu metodu preispitivanja povijesnih događaja ili “općepoznatih činjenica” poistovjetite s negiranjem zločina i, u hrvatskom slučaju s (neo)ustašizacijom, onda ste jednim udarcem ubili dvije muhe – diskreditirali ste i „revizionista“ i „revizionističke ideje.“
Činjenica je, međutim, da pojam revizionizam nije ni približno jednoznačan pojam. S jedne strane, dio povjesničara doista ga tumači kao doktrinu “prema kojoj genocid izvršen od nacističke Njemačke nad Židovima i Ciganima nije postojao već se smatra kao mit, basna ili prevara”(1) Riječ bi bila o povezivanju “revizionizma” i negiranja holokausta koje je dovelo do toga da “većina ljudi shvaća tzv. ‘revizionizam’ tek kao drugu riječ za pokret negiranja holokausta”.(2) Unatoč tome, čak su i ti historiografski krugovi svjesni razlike između tih pojmova pa tako razlikuju “apsolutni” i “relativni” revizionizam, tj. negiranje holokausta i legitimni revizionizam, odnosno smatraju kako umjesto pojma „revizionizam“ kao pojam za negiranja holokausta treba koristi riječ “nijekanje/poricanje/negiranje”.
“Svi su povjesničari koji zavrjeđuju svoju plaću revizionisti”
Nasuprot tome, dio povjesničara smatra kako revizionizam “primijenjen na povijest znači da povjesničari osporavaju prihvaćenu verziju uzroka ili posljedica povijesnih događaja. Kao takav, on je prihvaćen i važan dio historičarskih nastojanja koji služi dvostrukoj svrsi – stalnom preispitivanju prošlosti kao i poboljšavanju njezina razumijevanja.“(3). Odnosno, ti povjesničari
…………………….
1. Pierre VIDAL-NAQUET, “Theses on Revisionism” ( http://anti-rev.org/textes/VidalNaquet85a/).
2.Brigitte BAILER-GALANDA: “Revisionism” (1) in Germany and Austria: the Evolution of a doctrine – development of “revisionism” since 1945 (https://www.doew.at/cms/download/12497/1_bailer_revisionism.pdf )
3.https://phdn.org/archives/holocaust-history.org/revisionism-isnt/
smatraju kako je “povijesni revizionizam savršeno legitiman, respektabilan i potreban pristup povijesnoj analizi” (4). Čak i povjesničari ljevičarskih svjetonazora revizionizam poimaju kao legitiman čin “revizije, ispravljanja, poboljšavanja ili reinterpretiranja iz novih izvora” smatrajući kako su “svi povjesničari koji zavrjeđuju svoju plaću revizionisti”(5)
Na žalost, u hrvatskom slučaju, takvi povjesničari, koji svojom znanstveno-kritičkom metodom, svojom stručnošću, otkrićima i argumentima i čitavim svojim opusom pokazuju što znači biti ozbiljan povjesničar bivaju etiketirani kao „revizionisti“. Njih se takvim proglašava i time ih se apsolutno diskvalificira u najboljoj agitpropovskoj maniri. A takvu maniru, takvu metodu primjenjuju i novinarka ZVM i njezin sugovornik IG. Odatle pak, a contrario, proishodi jedini mogući zaključak: da te osobe nisu ni “pravi” povjesničari, koliko god školovani i stručni oni bili, te da, logično, ni njihovi radovi, ni rezultati njihovih višegodišnjih istraživanja (ili „istraživanja“) i ne predstavljaju znanstvena djela. Prisiljen ipak onima drugima priznati znanstvenost i stručnost, IG te “takozvane kolege”, odnosno dio njih, opisuje kao “vješte arhivske radnike” (!?).
Što iz takve formulacije zaključiti nego sljedeće: da je IG omalovažio sve „vješte arhivske radnike“, odnosno arhivistiku kao disciplinu bez koje gotovo da i nije zamisliva prava i ozbiljna i na uvidima u dokumente građena povijesna znanost. Bez arhivskog gradiva (a primjećujemo kako i državne vlasti čine sve ili ne čine ništa kako bi ono u što većoj mjeri povjesničarima i ostalim zainteresiranima ostalo u što većoj mjeri nedostupno!) i historija i historiografija ostaje dakle bez jednog od svojih temeljni uporišta. A mora se i iz svega ostaloga što je dosad činio zaključiti i to IG-u arhivsko gradivo očito nije „jača strana“, da mu nije osobito važno, dapače, da mu iz nekog razloga nije mila. Točnije, kao i njegovoj sugovornici ZVM, mili su samo oni dokumenti (ili „dokumenti“) koji potvrđuju njihove apriorne stavove. Smetaju im, idu im „na jetra“, iritiraju ih i dovode do srdžbe svi oni dokumenti i sva ona svjedočanstva koje se u njihovo prikazivanje i tumačenje i vrjednovanje povijesnih zbivanja, događaja i odnosa – ne uklapaju. Koji ne potvrđuju njihove „dogme“, nego ih dovode u pitanje ili bacaju sasvim drugo svjetlo i
………………..
4.Ben S. AUSTIN: “Deniers in revisionists clothing”(http://mtsu.edu/~baustin/revision/ htm)
5.Peter B. ELLIS, “Revisionism in Irish historical writing”.(http://repository.londonmet.ac.uk/3830/1/AIB.CA.Z.40.pdf )
osvjetljuju mnogo šire obzorje od onoga na koje su IG i njegovi brojni (neo)jugoslavenski i „antifašistički“ povjesničari i „društveno-politički radnici“ suzili i skučili svoj vidik. Pa u ime tako skučenog vidika žele i svima drugima na tako selekcionirane i k tomu nerijetko prijeporne činjenice skučiti povijesni vidokrug.
Da jest ili da bi mogli biti tako, potvrđuje i tvrdnja IG-a da spomenuti povjesničari koje on omalovažava kao “vješte arhivske radnike”, što je uvrjeda i za njih i za arhivske radnike, “imaju prilična znanja, ali ono što ih razlikuje od historiografije koja je ostala unutar znanstvenih gabarita jest činjenica da oni imaju političku agendu.” To je doista bezočno. On, koji cijelo vrijeme, bilo da je riječ o razdoblju NDH i poraća ili o razdoblju Domovinskog rata i poraća, dosljedno „fura“ u povijesti svoje dogmatizirane pred-rasudbe kao jedine i nedodirljive istine, on sada svima koji su otkrili i nebrojene dokumente i dokaze koji se ne uklapaju u njegovu skučenu metodologiju i vizuru prokazuje nedostojnima „historiografije“. Nevjerojatno je i to da da takve ocjene o boljima od sebe izgovara osoba čija su stručnost, znanstvena fundiranost i istinski istraživački dometi i više nego upitni. Osim ako ćemo znanstvenost i stručnost i istraživačke rezultate mjeriti brojem publicističkih članaka, intervjua i nastupa u medijima.
Imamo dakle u liku IG-a povjesničara/historiografa/publicista i „javnog radnika“ čija je pristranost (i agenda), čija je apodiktičnost, čija je arogantnost i čija je politička orijentacija sasvim neupitna i nedvojbena. A u ovakvim okolnostima kakve imamo, nije nimalo čudno da upravo on i takvi likovi (likovi njegova kova ili po njegovu ukusu) uživaju statuse neupitnih znanstveno-stručnih veličina. Uživaju ih u službenim političkim krugovima, na dalekovidnicama, na „kratkovidnicama“ (tribinama, prigodnim skupovima, po komisijama, žirijima, vijećima i odborima) i po medijima. Nekoć bismo se još mogli zapitati i zavapiti: Ako je tako, “Quo vadis, Croatia?”. Danas to više nema smisla. Povlaštena Hrvatska, njezine vladajuće i protežirane „elite“ nikamo ne idu. One se protive svakom kretanju naprijed. One čvrsto drže pozicije moći i „oficijelna“ tumačenja povijesti i svega drugoga u sadašnjosti, čuvajući ih za budućnost od bilo kakva provjeravanja, koje diskvalificiraju tako da sve što se u njihovu jednostranu i ideološku „paradigmu“ ne uklapa kao – „revizionizam“.
Tuđman – rodonačelnik povijesnog „revizionizma“
Među vrlo brojnim netočnim i besmislenim tvrdnjama i ocjenama izrečenima na račun prvog hrvatskog predsjednika jest i ona kako je dr. Franjo Tuđmana “ključna osoba”, odnosno “rodonačelnik povijesnog revizionizma“. Dapače, da njegova knjiga “Bespuća povijesne zbiljnosti” stoji u “samim temeljima hrvatskog historiografskog revizionizma”(6). Krunski dokaz za tu „tezu“ IG pritom vidi u Tuđmanovoj poznatoj rečenici izrečenoj prije izbora 1990. kako „NDH nije bila samo nacifašistička tvorevina, nego i izraz želje hrvatskog naroda za samostalnom državom“. Uistinu neoboriv dokaz. Ali samo u glavama onih koji su 
uspostavu samostalne Republike Hrvatske prihvatili kao nužno zlo, ostajući vjerni idealima doba u kojem su oni sami ili njihovi očevi odnosno u kojem je velik broj takvih stasao, oblikovao se i ostvario svoje karijere. Neoboriva je činjenica, sviđala se ona nekome ili ne, sažeta u jednoj jedinoj rečenici bl. Alojzija Stepinca izrečenoj na suđenju 1946., kad je riječ o uspostavi NDH ova: „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.” No IG-u (i ne samo njemu) očito je vrlo draga Hegeleova dosjetka da ako učenje nije u skladu s činjenicama – to gore po činjenice. Komunistička „nova stvarnost“ takvu je dosjetku, ne samo zbog Marxa kao Hegelova „dijalektičkog“ učenika, bila usvojili kao načelo, kao modus operandi. IG i ini takvo načelo želi sačuvati i u razdoblju demokracije i demokratskog pluralizma, odnosno u razdoblju kada znanost više ne bi smjela biti pod ideološkom kapom ni partije ni bilo čijeg apriornog tumačenja svijeta ni proizvoljnog subjektivizma.
Ustvrdivši dakle notornu činjenicu, koju je izrekao vjerodostojni svjedok toga doba, kako je NDH bila i „izraz želje hrvatskog naroda za samostalnom državom”, Tuđman ni tom prigodom niti ikada poslije nije izrekao ni jednu jedinu rečenicu kojom bi opravdavao narav samog režima ili negirao počinjene zločine. Niti postoji jedan jedini dokaz da je poticao takva razmišljanja ili na njih blagonaklono gledao. Upravo suprotno. Kako je to posvjedoči i sam pokojni otac IG-a, Tuđman mu je u razgovoru 1993. rekao:: „Slavko, dok sam ja tu, ustašluk neće proći!“(7) I dok je
………………..
6. Ivo GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, Židovska općina (Zagreb: Novi Liber, Zagreb, 2001.), 600.
otac tako smatrao kako je “Tuđman čvrsto bio protiv rehabilitacije NDH“, sin u njemu vidi rodonačelnika hrvatskog povijesnog revizionizma.
Bilo kako bilo, tema je ovog osvrta povijesna metoda, a ne povijesni sadržaji. S toga gledišta mora se neprestano upozoravati na pogibelji metodološkog redukcionizma, selektivizma i proizvoljnosti. Te se mora isticati ovo: Kada iznošenje činjenica (arhivskih, nearhivskih…) postane krimen, tada svaka pa i najmanja sumnja u “istinu” o Jasenovcu, naravno onakvu kakvom ju vidi IG, postaje Magnum Crimen (Croaticum). Ako se pođe od pretpostavke da IG-u i jest najviše stalo do toga, tada se nije ni čuditi da je Tuđmanovu knjigu “Bespuća povijesne zbiljnosti” – u kojoj se Tuđman usudio posvetiti “historijatu umnožaba ratnih žrtava stvaranja ’jasenovačkog’ mita” – naznačio kao knjigu koja stoji u “samim temeljima hrvatskog historiografskog revizionizma”.
Kao možda još drastičniji primjer Tuđmanova, ovaj put, nacionalizma, šovinizma i revizionizma, IG, PEN-ovac Mijo Mirković i neki drugi potezali su doma i u inozemstvu Tuđmanovu izjavu danu na predizbornom skupu HDZ-a u Dubravi u travnju 1990., a koja je – kako su prenijeli mediji – glasila: „Sretan sam da mi žena nije ni Židovka ni Srpkinja.“ Doista, na prvi pogled moglo bi se pomisliti da je tako, unatoč činjenici da Tuđman nikada ni prije ni poslije nije izjavio ništa slično. On osobno nikada nije zastupao ništa što bi čak i zamirisalo na nacionalno-rasnu isključivost. O čemu je, dakle, riječ? Neki ljudi koji su tih godina često bili u blizini F. Tuđmana navode kako je on bio od nekih drugih nagovaran da povuče ili da javno objasni što je htio reći takvom izjavom. No on to, iz nekoga razloga koji je široj, a čini se i užoj javnosti nepoznat nikada nije htio učiniti.
Dobri poznavatelji tadašnjih prilika i bliski Tuđmanovi suradnici iz razdoblja 1988.- 1990. tumače tu izjavu na sasvim drugim način od onoga na koji je ona tada i poslije tumačena. Otkako su se u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj krajem 1980-ih počele javljati inicijative za osnivanje novih „društvenih organizacija“ kao zametci budućih stranaka (koje do veljače 1990. nisu još bile legalne, tj. nijedna još nije smjela biti legalizirana kao stranka), istodobno je započela borba za politički primat u hrvatskoj politici nacionalnog smjera. Kandidata za prvog čovjeka nove nacionalne opcije bilo je najmanje 15-20. Kako je Franjo Tuđman uspio zadržati vodstvo u HDZ-u (naspram suparnicima i unutarnjoj oporbi koja je poslije stvorila HDS i neke druge stranke), te kako je de facto postajao neupitnim liderom ne samo HDZ-a, nego i većine hrvatskog naroda, oni kojima to nije odgovaralo poduzimali su razne korake kako bi mu taj primat osporili. U nemogućnosti da to postignu u redovnom političkom natjecanju, u jednom trenutku planirali su diskvalificirati ga s dviju strana. Zdesna su ga htjeli diskvalificirati tvrdnjom da je on „Titov general“, da je ostvario karijeru u JNA, da nikada nije napisao ništa protiv Tita, da mu je i kći bila udana za Srbina, te da on kao takav ne može biti vjerodostojan hrvatski vođa. Slijeva pak planirali su ga diskvalificirati tvrdnjom da se time što namjerava stvoriti hrvatsku državu našao na pravaško-nacionalističkoj, antijugoslavenskoj i antisrpskoj liniji poglavnika Ante Pavelića, dakle na ustaškoj liniji, te da kao takav ne smije nipošto postati nacionalni vođa.
„Kvaka“ je u sljedećemu, i svi su to tada znali i imali na umu: Titova žena bila je Srpkinja, Pavelićeva žena bila je Židovka. Da je Tuđman kojim slučajem bio oženjen Srpkinjom ili Židovkom, u doslovnom smislu, ali i u smislu odatle deriviranih političkih konotacija, zacijelo bi došlo do takvih udara iznutra (iz tada oporbenog ili kvazioporbenih stranaka, skupina i medija) da bi Tuđmanova vodeća pozicija bila u najmanju ruku teško uzdrmana. U tom kontekstu, tvrde tadašnji „insajderi“, Tuđman je izrekao tu (ili takvu) rečenicu, čija je poanta bila ne u šovinizmu ili rasizmu, nego u ovomu: Da mi mogu prigovoriti i na tome tko mi je žena, teško bih prošao. No ja se, pukim životnim slučajem, nisam oženio ni Srpkinjom ni Židovkom. Ja ne personificiram niti sam nastavljač bilo Tita, bilo Pavelića. I zato: Hvala Bogu da mi žena nije ni jedno drugo.
Nije dakle težište na tome koje mu je nacionalnosti bila žena. U tom smislu, mogao je bio reći: Jugoslavenka, Njemica, Mađarica, Rusinka, Slovenka, Ruskinja, Amerikanka ili bilo što drugo. Ne! On je izdvojio dvije nacionalnosti: jednu koja je simbolizirala Tita, drugu koja je simbolizirala Pavelića. Jer tema ionako nije bila bilo čija nacionalna pripadnost (Tuđman je oko sebe imao i Srba i Židova, i Srpkinja i Židovki), nego je tema bila: politički primat i politički profil primata u tadašnjoj politici hrvatskog naroda i građana Republike Hrvatske, odnosno „domovinske i iseljene Hrvatske“!
A kontakti, suradnja i razumijevanje koje je unatoč takvoj izjavi tijekom sljedećeg desetljeća Tuđman imao s B’nai B’rith International i s mnogim židovskim udrugama i Židovima u svijetu i domovini, isto tako i s brojnim Srbima (počevši od Raškovića u Banskim dvorima do Miloševića u Karađorđevu i Tikvešu, he-he) samo potvrđuju da se tu i takvu izjavu može i mora tumačiti na sasvim drugi i drukčiji način od onoga na kojem inzistiraju IG i skupina „opijena“ i zaslijepljena hrvatskim „nacionalizmom“, „revizionizmom“ i „ustašofilstvom“ i „neofašizmom“.
Dvostruki standardi i opravdavanje masovnih zločina jedne strane kao znanstvena paradigma
Kako pak izgleda znanstvena “metodologija“ IG-a, zorno se može vidjeti na primjeru njegove knjige „Jasenovac“ (2018.), koju je dr. Geiger u svojoj recenziji naznačio kao „kapitalno djelo hrvatske trivijalne historiografije” (8). Pomno analizirajući autorovu “metodologiju” i argumentaciju dr. Geiger je ustvrdio kako IG “ili nije valjano savladao ’zanat’ povjesničara, znanstvenika, ili ne odolijeva patvorenju (falsificiranju, krivotvorenju) izvornika, u namjeri obmane”. Recenzija je to koju bi svakako valjalo pročitati kako bi se stekao bolji uvid u znanstveni “diskurs” uvaženog nam povjesničara. 
Ovom prigodom, povrh toga, treba podsjetiti i na još neke primjere znanstvenog “diskursa” IG-a, njegove „metodologije“, koju u pravilu obilježuju i „rese“ dvostruki standardi, selektivno korištenje izvorima, otvoreno krivotvorenje, konfabulacije i, konačno, brutalna instrumentalizacija povijesti u političke svrhe. Iako bi se samo na tu temu dala napisati nemala „fenomenološka“ studija, kako ne bismo umarali čitatelje, dovoljno će biti izdvojiti svega nekoliko primjera.
Kada je riječ o preispitivanju „neprikosnovenih povijesnih ’istina’” koje nam je o razdoblju 1941.-1945. ostavila jugoslavenska historiografija, takvo preispitivanje (provjeravanje) za IG-a je „revizionizam“, “historiografska retardacija i društveno-politička anomalija”, čije je “osnovno
…………………
9.
polazište – fetišizam države i fetišizacija hrvatske državotvorne ideje” (10). S druge strane laži i krivotvorine kako o prvom hrvatskom Predsjedniku tako i o događajima od raspada Jugoslavije do danas, koje se svakodnevno plasiraju od strane – da se poslužim riječima IG-a – njegovih „takozvanih kolega“ nisu ni „retardacije“ ni „anomalije“. Nego su važna uporišta „multiperspektivne“ historiografije, kakva bi valjda svima trebala biti uzor i (dopušteni) obrazac.
I dok IG sebe skromno vidi “kao branitelja hrvatskog Ustava, u kojemu je ZAVNOH i 1943. utemeljiteljska godina hrvatske državnosti”(11), koji bi kao pravni akt za povjesničare valjda trebao biti osnovna misao vodilja važniji od bilo kakve arhivske građe, sasvim drugačije razmišlja kada je riječ o Deklaraciji o domovinskom ratu, toj “famoznoj ‘Deklaraciji’”, kako ju je jednom prigodom nazvao. U tom slučaju IG ironično postavlja pitanje “tko su oni (misli se na saborske zastupnike) da nekome ili nekima dopuštaju ili ne dopuštaju da misle i pišu što žele o Domovinskom ratu? Jesu li oni posljednji čuvari Istine?”(12) Suočen s takvom „dosljednošću“ u priznavanju jednih, a omalovažavaju drugih akata zastupničkih tijela, čovjek se uistinu mora zapitati pravi li IG bedaka od sebe ili od svih nas?
S podjednakim žarom s kojim preuveličava ustaške zločine, IG istodobno besramno umanjuje i opravdava one partizanske. U mentalnom sklopu IG-a svaki zločin nije zločin. Postoje oni koji se ne mogu i oni koji se mogu opravdati. U tom smislu “Jasenovac i Bleiburg nisu isto, u Jasenovcu se dogodio zločin genocida, na Bleiburgu zločin osvete. U Jasenovcu redom svi koji su stradali su bili nevini, i tu praktički nema izuzetka, u Bleiburgu jedan dio onih koji su stradali na svakom bi sudu bili osuđeni na najteže kazne, radi se o pripadnicima Crne Legije, poglavnikova tjelesnog zdruga i nekim drugim ustaškim jedinicama koje su četiri ratne godine bile uključene u niz zločina nad civilima.”(13) Masovni ratni zločin počinjen nad zarobljenim pripadnicima ustaških i domobranskih postrojbi i hrvatskim civilima – što ga IG opisuje kao “revolucionarnu pravdu” (?!)
………………….
10. GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, 597.
12. I. Goldstein, “Čuvari istina me nasmijavaju(http://feral.audiolinux.com/tpl/weekly1/article_tisak.tpl?IdLanguage=7&NrIssue=924&NrSection=15&NrArticle=3833 )
13.I. GOLDSTEIN, “Deustašizacija Hrvatske – važan korak ka uvažavanju povijesnih činjenica,(https://ba.voanews.com/a/a-37-a-2002-06-17-5-1-86129407/1168885.html)
– za njega je opravdana osveta pobjednika “koja je kulminirala u svibnju 1945. godine“ i koja „nije bila bezrazložna. Ona je bila motivirana zločinom koji se počeo događati u travnju 1941. godine.”(14) Najzad, kako to IG lakonski zaključuje, svi oni „koji su osuđeni na smrt ili ubijeni na samom kraju rata ili neposredno nakon njega takvu (su) sudbinu i zaslužili”(15) Znam da to IG-u ne znači puno pa ću stoga u prvom redu radi samih čitatelja citirati Čl. 11 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN-a: “Svatko optužen za kazneno djelo ima pravo da ga se smatra nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom u javnom postupku u kojem su mu pružena sva jamstva potrebna za obranu.”(16 ) – No „njegova“, tj. Titova Jugoslavija ionako nikada nije prihvatila ni ratificirala tu deklaraciju…
Naposljetku, izdvojio bih još samo jedan detalj koji dosta govori o tome kako IG shvaća onu historiografsku maksimu sine ira et studio (bez mržnje i naklonosti). Naime, kada je početkom 2011. godine utvrđeno da se u šumi kod Rakova Potoka kod Samobora nalazi grobnica u kojoj je pokopana većina pogubljenih pripadnika zadnje vlade NDH, IG je izjavio kako ti “ljudi nemaju ni pravo da se zna gdje im je grob.(17) – Što na to reći? Najbolje ništa. Bezočnost sama sebe prokazuje.
Metodologija zatucanja historiografskog istraživanja i time samih povijesnih istina
Stoga bi Ivi Goldsteinu i drugim baštinicima jugoslavenskih povijesnih “istina“ i metoda – koji od bivših šefova OZN-e i jugo-ministara krvavih ruku žele napraviti političke velikane, a od bivših postolara “revolucionare i državnike” – bilo bolje da još jednom pomno pročitaju riječi koje je prof. Mirjana Gross izrekla obazirući se na problem objektivnosti i pristranosti u historijskom istraživanju: “Mnogi povjesničari i povjesničarke uvjeravaju čitateljstvo da su njihovi fragmentarni i perspektivni rezultati istraživanja ‘cijela istina’, dakle odbijaju mogućnost
………………….
14. Ivo GOLDSTEIN, “Povijesne okolnosti Bleiburga i Križnoga puta”, Bleiburg i Križni put 1945. : zbornik radova sa znanstvenoga skupa, Zagreb 12. travnja 2006., uredništvo Juraj Hrženjak, Krešimir Piškulić, Petar Strčić (Zagreb: Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske – Multigraf marketing, , 2007.), 32.
15. GOLDSTEIN, “Povijesne okolnosti Bleiburga i Križnoga puta”, 32.
16. http://www.mvep.hr/custompages/static/hrv/files/081210_deklaracija_ljudska_prava.pdf
alternativnih tumačenja. Umjesto toga, moralo bi biti prirodno i prihvatljivo da drugi povjesničari provjeravaju iskaze i iznose drugačija mišljenja, ako to ne čine neargumentirano i isključivo ideološko-političkim etiketiranjem. Naposljetku, svaki iskaz zastaruje i zahtijeva reviziju (istaknuo AB), što sam i sama potvrdila ovom knjigom.”
Kako drukčije razumjeti Goldsteinovu metodologiju – u svjetlu općih načela povijesnih znanosti i tumačenja ozbiljnih i vjerodostojnih stranih i domaćih povjesničara – doli kao metodologiju zatucanja historiografskog istraživanja i time samih povijesnih istina!?
Dr. sc. Ante Birin/Hrvatsko nebo
