MILE PRPA: Galaksija VIHOR ORHIDEJA

Za čitatelje našeg portala, donosimo nekoliko pjesama u prozi iz neizdane knjige, autora gospodina Mile Prpe 

Galaksija
VIHOR ORHIDEJA
MILE PRPA

(Knjiga sadrži 110 pjesama u prozi)

Plesni vihor orhideja

Pjesme su poput vihora orhideja.

Ali gle, mirisa gotovo da i nema,

postoji samo čudesna raskoš latica,

u stotini boja, bolje kazano tonova.

Ima ih na tisuće vrsta, i kad bih dobio zadatak

da izaberem najljepšu među njima, to ne bi bilo moguće,

jer se  ne zna  koja je od koje vrste ljepša.

Kad im trepere latice, zbiva se tajanstveni

nevidljivi plesni vihor orhideja.

One su slikaru najveći misterij, a pjesniku su

oltar ljepote kojem se ponizno klanja.

Pjesnik se klanja i srcem i duhom

i razumom.

Klanja se tom čudu nad čudima

u ljepoti i kreaciji

i božanskoj različitosti

dvadeset i sedam tisuća vrsta orhideja.

Zar je to moguće?!

Jednoga dana

kad pjesnik krene na drugi svijet,

neka ga u nebo ponese

plesni vihor orhideja.

Voli  me, ne voli me

Ponese me neka sila,

poput olujnog vjetra,

uz huk i prasak svjetla nalik na munju.

Podiže me sa zemlje

kao lahor kad diže suhi list

i nježno  me spusti

na cvjetni proplanak, među ivančice.

Ubrah jedan prekrasni cvijet

– i rekoh Bogu

– Sad ću provjeriti da li me voliš.

Počeh trgati latice, glasno govoreći

– Bog me voli!

Bog me ne voli!

Bog me voli!

I na kraju ispade

– Bog me ne voli.

Rekoh toj nevidljivoj sili

– Evo, ne voliš me!

Čuh glas

– Sebičan si.

Upitah  -Kako sam sebičan?

Dobih odgovor –

Zašto nisi dao meni prednost

da prvi trgam latice ivančice

i da provjerim da li ti mene voliš?

Onaj koji ljubi mene ima beskrajnu

moju ljubav.

Presudi jedna starica

Hvala Bogu da nema Boga

– reče jedna starica.

U svađi vjernika i nevjernika

– po pitanju ima li ili nema Boga.

Nevjernici kažu

da je sve stvorila Priroda.

Tada moraju priznati

da ta Priroda ima svijest

i gigantsko znanje i neizmjernu maštu.

A mi, kršćani

tu kreativnu svijest nazivamo Bogom.

Inače ako je Priroda stvaralac

bez prisustva svijesti

– kako je bilo moguće na pr. usaglasiti

reproduktivne organe muške i ženske,

za stvaranje novog života.

I to ne samo kod čovjeka,

već kod svega živućeg

u flori i fauni.

I ne samo života,

već izrazito prisustvo čudesne kreativnosti,

beskrajne maštovitosti, ljepote, mirisa,

funkcionalnosti i slično.

Priroda kao Biblija

Nije napisana ćirilicom,

ni  latinicom,

ni glagoljicom,

već unikatnim Božjim pismom.

Psalmi u Bibliji – psalmi u prirodi.

Miris dunja, miris jorgovana, miris zumbula

to su miomirisni psalmi koji slave Boga.

Pjev ptica:

biglisanje slavuja,

pjev grdelina, pjev kanarinca,

zvižduk kosa su glazbeni psalmi u prirodi.

Huk vjetra,

bure, juga, tramontane

to su duhački orkestri koji slave Božju snagu.

Oluje, tornada, orkani, munje, gromovi

to su psalmi Božjeg gnjeva

U  njegovoj punoj plemenitosti.

u njoj traži odgovore na sva svoja pitanja.

Divi se toj čudesnoj ljepoti i stvaralaštvu,

pa i ako ne vjeruješ i ako se ne moliš.

Sve je misterij,

kojeg nam nije dato da ga dokučimo.

Velike i male stvari

Postoje ljudi koji čine velike stvari,

ali postoje i ljudi koji čine male stvari.

I jedni i drugi su stvaraoci velikih ili malih djela.

Svi ljudi ne mogu napraviti veliko djelo,

ali svi mogu napraviti dobro djelo.

 Smisao življenja je praviti djela

bilo u znanosti, umjetnosti,

ali i dobra djela

u smislu dobrote, plemenitosti, ispomoći sl.

Najuzvišeniji cilj života je

plemenito ga proživjeti.

Što znači kad  umreš

ostaviti iza sebe punu košaricu

plodova svog života.

More ljubavi

Znamo za mora i oceane,

za prekrasne uvale i vizure,

znamo za čudesnu podmorsku faunu

i sve moguće i nemoguće njihove ljepote.

A more ljubavi?

Kakve ono ima raskošne pejzaže,

kakve vizure u ljudskim dušama,

kakve tajnovite i najljepše spilje

u njemu se kriju

s čudesnim stalagmitima i stalaktitima.

More ljubavi da,

jer je more neograničeno,

pretvara se u ocean,

a ocean se stapa s nebom u istu vizuru.

Doista kolosalno.

Što više i dublje ulazimo u njega

nailazimo i na bočna mora;

More radosti, More dobrote, More plemenitosti

kao manja mora velikog oceana ljubavi

koji se spaja s nebom

u jedinstvenu

najvišu nebesku vizuru.

Bacimo sidra

Bacimo sidra u svome plovu.

Neka kotve  zaoru

po dubokom morskom dnu.

Učvrstimo se, da budemo kao

kameni kipovi nekog,

u moru, potonulog grada.

I ne bojmo se,

ne plašimo se,

budimo junaci,

nikakve oluje nas ne mogu potrgati,

nikakvi vjetrovi odnijeti u krivom

morskom smjeru.

Munje i gromovi ne mogu nas dotući,

jer smo čvrsto usidreni

u

duhovnom moru

Svemira.

u jedinstvenu

najvišu nebesku vizuru.

Bacimo mreže i udice

Bacimo mreže i udice.

Zar i mi nismo lovci u potrazi

za svojom lovinom.

Zar i mi nismo ribari, kad bacamo mreže,

pa smo i ribiči jer lovimo udicom.

Bože, svakodnevno lovimo

smisao življenja.

Ali poput lovine,

poput  riba, sve nam izmiče

i nikako da ga ulovimo.

Tajna se krije kao u nekoj

nečitkoj knjizi

koju ne uspijevamo

do kraja pročitati, jer je kodirana.

Kod je  –

ne lovimo životinje, ne lovimo ribe

– lovimo ljubav, plemenitost

i čestitost življenja.

Na sve četiri strane svijeta

prema Jugu, prema Sjeveru,

prema Istoku i Zapadu

bacimo mreže na lovinu

koja se zove –

 ljubav

Biblijska pjesma

Mudri Salomone!

Pročitah Pjesmu nad pjesmama.

Pjesmu o ljubavi.

Pomislih, da sam ja kralj Salomon,

pjesmu bih uklesao na kamen,

na mramornu stijenu

visoko na gori Sinaju.

I po naredbi Salomona,

sve bi se djevojke prije udaje

morale popeti do kamena na kojem je

uklesana Pjesma nad pjesmama,

i morale bi je naučiti napamet.

Jednako tako

i svi mladići prije svoje ženidbe.

Tražio bih, kod vjenčanja,

da zajedno recitiraju

Pjesmu nad pjesmama

da se nauče ljubavi

duše prema duši,

a ne samo ljubavi

tijela prema tijelu.

Mudri Salomone!

Hrvatsko nebo