MILE PRPA: Galaksija VIHOR ORHIDEJA
Za čitatelje našeg portala, donosimo nekoliko pjesama u prozi iz neizdane knjige, autora gospodina Mile Prpe
Galaksija
VIHOR ORHIDEJA
MILE PRPA
(Knjiga sadrži 110 pjesama u prozi)
Plesni vihor orhideja
Pjesme su poput vihora orhideja.
Ali gle, mirisa gotovo da i nema,
postoji samo čudesna raskoš latica,
u stotini boja, bolje kazano tonova.
Ima ih na tisuće vrsta, i kad bih dobio zadatak
da izaberem najljepšu među njima, to ne bi bilo moguće,
jer se ne zna koja je od koje vrste ljepša.
Kad im trepere latice, zbiva se tajanstveni
nevidljivi plesni vihor orhideja.
One su slikaru najveći misterij, a pjesniku su
oltar ljepote kojem se ponizno klanja.
Pjesnik se klanja i srcem i duhom
i razumom.
Klanja se tom čudu nad čudima
u ljepoti i kreaciji
i božanskoj različitosti
dvadeset i sedam tisuća vrsta orhideja.
Zar je to moguće?!
Jednoga dana
kad pjesnik krene na drugi svijet,
neka ga u nebo ponese
plesni vihor orhideja.
Voli me, ne voli me
Ponese me neka sila,
poput olujnog vjetra,
uz huk i prasak svjetla nalik na munju.
Podiže me sa zemlje
kao lahor kad diže suhi list
i nježno me spusti
na cvjetni proplanak, među ivančice.
Ubrah jedan prekrasni cvijet
– i rekoh Bogu
– Sad ću provjeriti da li me voliš.
Počeh trgati latice, glasno govoreći
– Bog me voli!
Bog me ne voli!
Bog me voli!
I na kraju ispade
– Bog me ne voli.
Rekoh toj nevidljivoj sili
– Evo, ne voliš me!
Čuh glas
– Sebičan si.
Upitah -Kako sam sebičan?
Dobih odgovor –
Zašto nisi dao meni prednost
da prvi trgam latice ivančice
i da provjerim da li ti mene voliš?
Onaj koji ljubi mene ima beskrajnu
moju ljubav.
Presudi jedna starica
Hvala Bogu da nema Boga
– reče jedna starica.
U svađi vjernika i nevjernika
– po pitanju ima li ili nema Boga.
Nevjernici kažu
da je sve stvorila Priroda.
Tada moraju priznati
da ta Priroda ima svijest
i gigantsko znanje i neizmjernu maštu.
A mi, kršćani
tu kreativnu svijest nazivamo Bogom.
Inače ako je Priroda stvaralac
bez prisustva svijesti
– kako je bilo moguće na pr. usaglasiti
reproduktivne organe muške i ženske,
za stvaranje novog života.
I to ne samo kod čovjeka,
već kod svega živućeg
u flori i fauni.
I ne samo života,
već izrazito prisustvo čudesne kreativnosti,
beskrajne maštovitosti, ljepote, mirisa,
funkcionalnosti i slično.
Priroda kao Biblija
Nije napisana ćirilicom,
ni latinicom,
ni glagoljicom,
već unikatnim Božjim pismom.
Psalmi u Bibliji – psalmi u prirodi.
Miris dunja, miris jorgovana, miris zumbula
to su miomirisni psalmi koji slave Boga.
Pjev ptica:
biglisanje slavuja,
pjev grdelina, pjev kanarinca,
zvižduk kosa su glazbeni psalmi u prirodi.
Huk vjetra,
bure, juga, tramontane
to su duhački orkestri koji slave Božju snagu.
Oluje, tornada, orkani, munje, gromovi
to su psalmi Božjeg gnjeva
U njegovoj punoj plemenitosti.
u njoj traži odgovore na sva svoja pitanja.
Divi se toj čudesnoj ljepoti i stvaralaštvu,
pa i ako ne vjeruješ i ako se ne moliš.
Sve je misterij,
kojeg nam nije dato da ga dokučimo.
Velike i male stvari
Postoje ljudi koji čine velike stvari,
ali postoje i ljudi koji čine male stvari.
I jedni i drugi su stvaraoci velikih ili malih djela.
Svi ljudi ne mogu napraviti veliko djelo,
ali svi mogu napraviti dobro djelo.
Smisao življenja je praviti djela
bilo u znanosti, umjetnosti,
ali i dobra djela
u smislu dobrote, plemenitosti, ispomoći sl.
Najuzvišeniji cilj života je
plemenito ga proživjeti.
Što znači kad umreš
ostaviti iza sebe punu košaricu
plodova svog života.
More ljubavi
Znamo za mora i oceane,
za prekrasne uvale i vizure,
znamo za čudesnu podmorsku faunu
i sve moguće i nemoguće njihove ljepote.
A more ljubavi?
Kakve ono ima raskošne pejzaže,
kakve vizure u ljudskim dušama,
kakve tajnovite i najljepše spilje
u njemu se kriju
s čudesnim stalagmitima i stalaktitima.
More ljubavi da,
jer je more neograničeno,
pretvara se u ocean,
a ocean se stapa s nebom u istu vizuru.
Doista kolosalno.
Što više i dublje ulazimo u njega
nailazimo i na bočna mora;
More radosti, More dobrote, More plemenitosti
kao manja mora velikog oceana ljubavi
koji se spaja s nebom
u jedinstvenu
najvišu nebesku vizuru.
Bacimo sidra
Bacimo sidra u svome plovu.
Neka kotve zaoru
po dubokom morskom dnu.
Učvrstimo se, da budemo kao
kameni kipovi nekog,
u moru, potonulog grada.
I ne bojmo se,
ne plašimo se,
budimo junaci,
nikakve oluje nas ne mogu potrgati,
nikakvi vjetrovi odnijeti u krivom
morskom smjeru.
Munje i gromovi ne mogu nas dotući,
jer smo čvrsto usidreni
u
duhovnom moru
Svemira.
u jedinstvenu
najvišu nebesku vizuru.
Bacimo mreže i udice
Bacimo mreže i udice.
Zar i mi nismo lovci u potrazi
za svojom lovinom.
Zar i mi nismo ribari, kad bacamo mreže,
pa smo i ribiči jer lovimo udicom.
Bože, svakodnevno lovimo
smisao življenja.
Ali poput lovine,
poput riba, sve nam izmiče
i nikako da ga ulovimo.
Tajna se krije kao u nekoj
nečitkoj knjizi
koju ne uspijevamo
do kraja pročitati, jer je kodirana.
Kod je –
ne lovimo životinje, ne lovimo ribe
– lovimo ljubav, plemenitost
i čestitost življenja.
Na sve četiri strane svijeta
prema Jugu, prema Sjeveru,
prema Istoku i Zapadu
bacimo mreže na lovinu
koja se zove –
ljubav
Biblijska pjesma
Mudri Salomone!
Pročitah Pjesmu nad pjesmama.
Pjesmu o ljubavi.
Pomislih, da sam ja kralj Salomon,
pjesmu bih uklesao na kamen,
na mramornu stijenu
visoko na gori Sinaju.
I po naredbi Salomona,
sve bi se djevojke prije udaje
morale popeti do kamena na kojem je
uklesana Pjesma nad pjesmama,
i morale bi je naučiti napamet.
Jednako tako
i svi mladići prije svoje ženidbe.
Tražio bih, kod vjenčanja,
da zajedno recitiraju
Pjesmu nad pjesmama
da se nauče ljubavi
duše prema duši,
a ne samo ljubavi
tijela prema tijelu.
Mudri Salomone!
Hrvatsko nebo