ZORICA VUKOVIĆ: KALNA VODA POVIJESNA JOŠ UVIJEK TEČE…

Je li ono bilo slučajno ili dobro smišljeno i režirano? Maske su pale, rukavice ostale u kanti za smeće – miješani otpad. Kad pomisliš da to malo – veliko čudovište nije spriječilo javno okupljanje više desetaka godina false history, ostaješ zapanjen kako se cijela ‘povjesničarska’ ekipa složila i u svetom trijumviratu nastupila ne poštujući mjere Velikog stožera. Usput su negdje izgubili dezinficijense pa su kalne riječi zasipale poput Monsntovog Glifosata tek propupali krajolik. I dok ‘slučajnog’ napadoše, ‘vjerodostojni’ ostade neokrznut. A doista je puno lipih riči izreka tog dana. Vjerodostojnih.

„Na tom tragu su sve naše aktivnosti sve ove godine i bit će u budućnosti, očekujemo da takvu politiku čuju i razumiju i predstavnici žrtava,“ rekao je, napomenuvši da su članovi  njegove Vlade već četvrti put na komemoraciji kako bi ‘osudili strahote’ koje su se događale, a  koje je počinio ustaški režim.

„Ono što je dobro današnje je obilježavanje okupilo sve ključne dužnosnike državne vlasti. Ove godine je bila velika obljetnica vezana za logor Auschwitz. Tada smo vrlo decidirano i u javnosti osudili fašističke i nacističke zločine, to radimo i sada te želimo da u Hrvatskoj njegujemo kulturu sjećanja,“ obrazložio je i naglasio: „Tu svakako spada ponavljati mladim generacijama da budu svjesni najvećih strahota ružnih i tužnih epizoda koje su se dogodile… i stoga je zadaća vlasti i obrazovnog sustava da smanjuje te podjele, kako bi istina bila jasno vidljiva svima. …Radimo na tome da predstavnici žrtava i vlasti zajednički odaju počast onima koji su ovdje poginuli. Pitanje dijaloga s predstavnicima žrtava je kontinuirano, veliki napori učinjeni su u mandatu ove Vlade, puno veći nego ranije,“ pohvalio se, ali komunističke zločine ne spomene. 

„Politika koju vodimo, izjave koje dajemo su čvrste, jasne i s te strane otvoreni smo za daljnji dijalog.“ Upitan kako komentira donaciju Ministarstva branitelja ‘neoustašofilskim  udrugama’  koje istražuju, ‘navodni’ trostruki logor,  i zašto Vlada dopušta ‘takvu blamažu’, reče kako njegova Vlada ‘nema nikakvog sluha za revizionizam’.  „To smo puno puta kazali i dokazali, što se tiče tih konkretnih projekata vidjet ću to s nadležnim ministrom,“ zaključio je, trijumfalno. 

Napominjem da Igor Vukić, koji je godine ostavio u arhivima, za ovogodišnje istraživanje dobi od ministra Medveda 0 kuna. Nula kuna. 

 Tu istu večer HRT je na prvom programu prikazao lažljivi – nagrađivani  hrvatski (?) film ‘Dnevnik Dijane Budisavljević’, a na trećem programu film ‘Deveti krug’. I opet – vjerodostojni ‘nema nikakvog sluha za revizionizam’, ali bome i za europske rezolucije o totalitarnim režimima. Jer znanost, u skladu s razvojem i novim spoznajama, stalno vrši reviziju. To samo ne žele znati totalitarni režimlije.

U Okučanima je zborio drugačije nakon Milanovićeve ‘bežanije’ i  „Marš!“ HOS-ovcu Damiru Markušu: „Nikada od bilo koga od nas ovdje nećete čuti da ploču s imenima branitelja koji su poginuli za Hrvatsku treba baciti.“  Tko je onda bacio ploču negdje uz put na pustopoljini?

Ipak je malo – veliko čudovište spriječilo prijestolnicu nad prijestolnicama da dalje promovira laži i sprda se s povijesnim detaljima grada koji su i te kako protkani katoličkim nasljeđem. Oni ne spomenuše fenomenalnu glagoljicu i modruškog biskupa Šimuna Kožičića Benju (1460. – 1536.) kojega je na to mjesto imenovao papa Julije II. 1509. godine nakon poraza hrvatske vojske na Krbavskom polju 1493. godine. Na Lateranskom koncilu 1513., Benja govori o nedaćama koje su snašle Hrvatsku (De Croatae desolatione – Osamljena Hrvatska) i traži pomoć. Kada Turci dolaze u Modruš, Benja odlazi u Rijeku gdje 1530. osniva glagoljsku tiskaru.

Ma koga briga za glagoljicu! Važan je Nemanja i petokraka. Jer on ne odustaje…

Nakon što je Rijeka Rapallskim ugovorom, koji je Italija potpisala s Kraljevinom Jugoslavijom 1920., pripala Italiji, Sušak je ostao u Kraljevini Jugoslaviji, a dijelila ih je Rječina. Na mostu su stražarili vojnici, a bila je tamo i kapelica sv. Ivana Nepomuka (1345. – 1393.). Često se kip sv. Ivana Nepomuka stavlja na mostove i zaziva ga se kao zaštitnika graditelja mostova jer ga je kralj, kod kojega je služio, bacio s Karlova mosta u Vltavu u svibnju 1393. godine. 

Kod te kapelice, sastajale su se razdvojene obitelji često puta u dugom čekanju voljenih. O tome je dirljivu pjesmu Na Rečini  napisao Mijo Mirković alias Mate Balota ( 1898. – 1963.) 1933. godine, hrvatski domoljub koji je morao otići iz Istre pred talijanskim fašistima. U pjesmi se spominje žica koja je dijelila Rijeku od Sušaka. Preko te apsurdne žice gledali su se braća i rođaci, sinovi i majke, prijatelji.

Na Rečini 

Na Sušaku, u Rečini, kalna voda teče,
svaki put, kad tuda projden srce me zapeče.
Na Rečini stoji most, ničesa ne veže,
po njen gredu soldati, svaki pušku steže.

Priko mosta lipi grad pun je naših brati,
a do mosta jena žica: tu te čeka mati.
Stoji tamo cilo jutro, stati će do noći,
čekati te, ufati će, ćeš li moći doći.

Prašljive su njeje noge i stare cavate,
milo lice zbrazdilo se, škrbeći se za te.
Na Sušaku pod Trsaton teče Fiumera,
priko nje su drage glave miljare matera.

Od Rečine sve do Raše, od Raše do Mirne,
čekaju nas dobre duše, čeznu oči virne.
Jedan dan mi ćemo složno poj u kraj domaći.
samo ontar ne će svaki svoju mater naći.

Vrlo dirljiva pjesma je:

Pozdrav unima doma

Putuj sada pismo moja u krajeve draga naše
pozdravi mi svu rodbinu i matere, ke se plaše
Pozdravi me sve kružere i glavice lipe moje,
pozdravi mi sve vršnjake, ki se sada za nas boje.

Pozdravi mi male doce, i škaljave trudne njive,
i divojke po balkunih, i njihove oči žive.
Pozdravi mi sve kantune i kamenje od gromače,
i zazibaj svaku zipku di kakovo dite plače.

Pozdravi mi sve težake, naše starce i mladiće,
svima reči:  pokle zime vajka dojde pramaliće.
Sve je naše priko mora, kadigod su trde ruke,
sve je naše po svoj zemlji, ča ima kakove muke.

Pozdravi mi tihe drage i po pustih stranah pute,
samo kad na njih pomislin, oči mi se već zamute.
Ma kuraja, lipi moji, ne dajte se sebi znati,
da ne gleda tuje oko, kako vaše srce pati.

Život Mije Mirkovića, istarskog težaka, nije bio lagan. Radio je u kamenolomu, na željezničkoj pruzi u Moravskoj, bio je slagar u tiskari, novinar i urednik lista u Puli, te dopisnik domaćih i inozemnih novina. U Češkoj je završio klasičnu gimnaziju, a u  Njemačkoj je diplomirao i doktorirao ekonomske i društvene znanosti. Nakon završetka školovanja morao je obavljati ribarske i konobarske poslove, a tek poslije je radio kao profesor, najdulje na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

Kao domoljub, morao je otići iz Istre u Sušak, a 1944. pridružuje se partizanima. Komentar o tome daje Nino Raspudić: „Velike mistike tu nema. Da sam bio mladić 1941. u zapadnoj Hercegovini postao bih ustaša, u makarskom primorju pak partizan. Danas mi ne znamo za glad, poniženje, tuberkulozu, danas se mi čudimo pristašama Staljina i Hitlera (ne bojte se, smijat će se budućnost i nama, posebno tzv. liberalima).“

Mirkovićev domoljubni rad  vrhunac je doživio na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946. na kojoj se, kao voditelj domaćih stručnjaka za etnička, gospodarska i geografska pitanja znanstvenim argumentima i domoljubnim žarom, borio za međunarodno priznanje sjedinjenja Istre s Hrvatskom.  

No Mijo Mirković je bio u komunističkoj vlasti koja je ukinula mogućnost držanja koza, da bi prisilila seljake da postanu proleteri u gradovima, jer tobože koze uništavaju šume. Tada se to smatralo  napretkom. Je li već tada počela degradacija hrvatskog sela?

Pulski Fakultet ekonomije i turizma nosi ime Mije Mirkovića. Na obilježavanje 120-te obljetnice njegova rođenja 2018., niti jedan student se nije odazvao. Što to govori? Ali predavanja su ipak održana. O Mirkoviću je govorio njegov student ekonomist prof. Boris Vukonić koji je rekao da je široj javnosti manje poznato da je Mirković zbog svog političkog djelovanja politički proskribiran te zbog toga pred kraj života nije mogao više predavati i studenti nisu mogli učiti iz njegovih knjiga. „Kardelj mu je bio trn u oku, kao što je on bio trn u oku Kardelju,“ kazao je Vukonić, ali nije rekao o kakvom se ‘trnu’ radi. „Dao nam je iskru i žar koje smo nastavili nositi cijelu znanstvenu karijeru,“ zaključio je Vukonić.

A što se dogodilo s kapelicom na Ričini koju su 1717. godine sagradili isusovci? 

Ona je 1954. uklonjena od partizanskih vlasti. Dijelovi su joj pohranjeni u Crkvi uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci poznatoj kao Vela crikva ili crkva kod Kosog tornja. 

Između dva svjetska rata kapelica je bila podijeljena državnom granicom. Jedan njezin dio bio je u tadašnjoj Kraljevini Italiji, a dio je pripadao ‘staroj’ jugoslavenskoj državi. „Spor je riješen na bizaran način, jer je granična crta podijelila tu kapelu tako da su dvije trećine i prozor pripadali Kraljevini Italiji, a jedna trećina i ulaz Kraljevini SHS! Između podijeljenog grada, znatno prije Berlinskog, bio je postavljen zid na Fiumari visok sa žičanom preprekom oko četiri metra,“ priča Goran Moravček (1955.), novinar i nakladnik. Godine 1999., kapelica je obnovljena, kao replika, nedaleko prvobitnog položaja, ali bez vjerskih obilježja. Na 300-tu obljetnicu postavljanja kapelice upriličena je svečana procesija i blagoslov 16. svibnja 2017. Od tada se na taj dan odvijaju procesije i sv. misa u Veloj crikvi. „Postoje inicijativa o postavljanju križa i kipa svetog Ivana Nepomuka na izvorno mjesto,“ kazao je župnik župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci mons. Sanjin Francetić. To se još nije dogodilo.

„Slučaj kapele sv. Ivana Nepomuka najbolje oslikava riječke (geo)političke (ne)prilike kroz minula tri stoljeća, a koje su prečesto zastirane povijesnim maglama. To se posebice odnosi na prvu polovicu burnog dvadesetog stoljeća. Kapelica je bila simbol razdvajanja ali i spajanja i trebalo bi ovaj bezimeni most nazvati ‘Most sjedinjenja’. On je sjedinio politički dva grada, ali nije nas civilizacijski ujedinio jer još uvijek postoje prijepori oko vraćanja križa i imenovanja trga. Tužna vremena dovela su da nakon toliko vremena još uvijek nema kapelice. Nadam se da će inicijativa mons. Francetića uroditi plodom i da će se vratiti križ,“ kazao je Moravček.

U Rijeci je kadetske dane provodio blaženi Alojzije Stepinac (1898. – 1960.), tijekom 1916. – te godine.  „Kakav su život ti mladi ljudi provodili u Rijeci kao kadeti, pripovijedao je sam kardinal. Gotovo svake nedjelje iza mise, kojoj su svi morali prisustvovati, polazili bi neki od njih ravno u javne kuće i kojekuda. Alojziju se to gadilo. On bi svake nedjelje, iza zajedničke mise, pohrlio preko 561 stepenice u svetište Majke Božje na Trsat, da prisustvuje još jednoj misi. Ondje se žarko preporučivao nebeskoj majci i zazivao njezinu zaštitu da ne izgubi svoj najljepši mladenački ures, čistoću duše i tijela,“ napisao je njegov sudrug sa studija u Rimu, poslije misionar u Kini, fra Aleksa Benigar (1893. – 1988.), navodeći kako je sam Stepinac znao pričati da može Majci Božjoj zahvaliti jer ga je sačuvala u ratnim danima, pa se zbog toga, na povratku iz Rima, nekoliko dana zadržao na Trsatu i ostavio spomen-pločicu zahvalnicu.

Istrani, zarobljeni u talijanskom fašizmu, nisu smjeli na Trsat do Gospina svetišta.

Onda je 3. svibnja 1945. Rijeku ‘oslobodila’ crvena petokraka i pružila svoje krake sve do danas.  Nakon ukazane ‘dobrodušnosti’ pristiglih, broj stanovnika u tim krajevima smanjio se za 200 000 do 350 000. Istra danas broji oko 200 000 stanovnika, a Rijeka oko 117 000 i može se samo zamisliti kako su izgledali Rijeka i Pula nakon ‘oslobođenja’. Prazni. Rijeka je tada izgubila oko 60 % autohtonog stanovništva pa ne čudi ‘bandiera rosa’ sadašnje vlasti.

Titove snage su u Rijeci tijekom 2–3 dana pogubile, bez suđenja, oko 700 stanovnika. Zločini su činjeni po naredbi najviših jugoslavenskih vođa i provodili su ih, uglavnom, članovi OZNA-e i partizani koji nisu bili iz Rijeke i Istre. Na udaru su bili: industrijalci, intelektualci, svećenici,  liječnici, umjetnici, književnici, novinari, političari… Tako je stradao i gradonačelnik Rijeke Riccardo Gigante (čiji je otac zaslužan što je Morčić postao simbol Rijeke) koji je odbio napustiti svoj grad.  ‘Osloboditelji’ su ga mučili i bacili u jamu nedaleko Kastva. Žrtve ovih zločina nisu bili samo autohtoni Talijani Istre, Kvarnera i Rijeke, već i mnogi autohtoni Hrvati i Slovenci pa je tako iz  temelja promijenjen  sastav stanovništva Istre i Rijeke. 

Nedavno je, točnije 27. travnja, obilježena mučenička smrt svećenika Martina Bubnja. On je sa stotinama (500 –1 500) ljudi bačen u jamu Bezdan kraj Kostrene koja još nije istražena. 

Zašto se ne istraži?  Zbog revizionizma? 

Velečasni Martin Bubanj bio je svećenik, Hrvat. Zato je optužen od srbijanskih šovinista još u Kraljevini Jugoslaviji da kao profesor Duhovno srednjoškolskog centra Domagoj ‘kvari mladež’ tako što im je ulijevao ljubav prema Bogu i hrvatskom narodu. Smatrao je da: „Svaki narod ima pravo da si kroji sudbinu. To je njegovo pravo, koje mu nitko ne smije i ne može uzeti. Hrvati su poniženi i uvrijeđeni u svojem ponosu i u svojoj nacionalnoj časti”, a „u svojoj kući nemaju nikakvih prava“ stoga što je „srbijanska hegemonija zauzela pozicije“, jer je „dvor srpski, srpska je diplomacija“, a „iz naših škola izbačeni su hrvatski udžbenici i uvode se srpski (…), inferiorni po sadržaju i štampani ćirilicom. …Mi smo to na Sušaku još više osjetili, stoga što je sv. Sava ujedno i krsna slava gimnazije katoličkoga i hrvatskoga Sušaka. …Blagdan sv. Save proglašen je općim blagdanom u hrvatskim školama te su i hrvatski, katolički učenici morali slaviti praznik koji nije odgovarao njihovim uvjerenjima i htijenjima.“

Da sve bude ‘u skladu sa zakonom’, narodna vlast je nakon smrti i bacanja u jamu,  podigla optužnicu protiv mrtvog Martina Bubnja u kojoj piše da je pomagao  i „partizanima da izađu iz zatvora“, da je „bio dobar čovjek i pomagao mnogima“, te da „nije simpatizirao ustaški pokret“. Pa tko je tu lud? 

No još jedan slučaj zavređuje pozornost. To je priča o Angelu Adamu, Židovu – Talijanu, antifašistu, Riječaninu koji je preživio Dachau i 1945. se vratio u Rijeku gdje su mu bile supruga Ernesta i kćerka Zulema. Onda ga je OZNA dovela pred Narodni okružni sud i optužila ga za špekulaciju i sabotažu. ‘Osloboditelji’ su ga oslobodili života zajedno sa suprugom. Kad je malodobna kćerka Zulema pošla tražiti roditelje, nestala je u mraku ‘povijesne zbiljnosti’.

I dok bi ‘slučajni’ razbijao ploče hrvatskih branitelja, ‘vjerodostojni’ mu s Obuljen i Divjak štiti leđa da se ne bi, slučajno, saznala istina. Divjak je došla na ‘svoje’ – škola za život na laptopu.

Svečano je svoje projekte priopćila ‘slučajnom’ na Pantovčaku kako provodi njegove zamisli, a Ninočka je iskeširala 2 388 750 kn slobodnim umjetnicima (njih 773) u korona krizi među kojima je Ivana Fumić za koju je Nikola Kajkić rekao 2016: „Za antihrvatske filmove HAVC ima novaca, a za filmove o Domovinskom ratu – ni kune! Najmanje 30 filmova s tematikom Domovinskog rata se zadnjih godina prijavilo na razne natječaje i nisu dobili ništa. Nisu dali ni za film o Ovčari, a to je odlučila izvjesna Ivana Fumić, koja po struci nije ni redatelj ni scenarist, nego montažerka! Navodno je rekla da je to ‘seljačka priča’!“ Među ‘slobodnjacima’ na državnim jaslama su Nora Krstulović i Thomas Krstulović, potomci partizana koji su ubijali neistomišljenike i poravnavali groblja, a tu su i ‘genijalne režiserke’ Saša Broz i Senka Bulić. Na popisu je Obersnelova ‘letačka skupina’: Damir Martinović – Mrle, Zoran Prodanović – Prlja, Dražen Baljak i Matej Zec… Nažalost ima toga još, a može se naći na Nininoj kulturnjačkoj stranici kao Potpora za ožujak 2020. samostalnim umjetnicima.

Nadam se da će i Jandroković biti sretan jer vratiše se, bljeskom munje, iz skretanja u desno u lijevu vodu kalnu. 

„Postoje dvije vrste svjetske povijesti; jedna službena, lažljiva, namijenjena pouci u školi – druga je tajna povijest, koja skriva prave uzroke događaja!“, reče Honore de Balzac.

Što ću ja na kraju reći? 

Baš kao što nosimo gene svojih predaka, nosimo i duhovno naslijeđe. O tome u Pnz 20,3 – 6 piše: „Nemoj imati drugih bogova uz mene. …Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.“ 

Hoće li se naći nasljednici petokrake koji će to razumjeti?

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo