EPK 2020. presudila sama sebi

U međuvremenu je Zoran Milanović izabran za predsjednika te se s rastućim trendom SDP-a riječki partijski ogranak ponadao da će biti i treće sreće koja će Grad Rijeku spasiti od financijskog kolapsa.

U jednom simboličnom smislu, 2020. godina je trebala biti i ideološka pobjeda riječkog komunizma nad svim vrijednostima koje su gradile i branile slobodnu i demokratsku Republiku Hrvatsku, i to projektom Europske prijestolnice kulture (EPK). Kako drugačije nazvati obnovu Titova m/b Galeba, postavljanje petokrake na riječki neboder, prakticiranje jugo joge hrvatskim novcem (10 milijuna eura od Nine Obuljen i Andreja Plenkovića) te europskim novcem, nego porazom demokratskih, slobodarskih i zapadnjačkih vrijednosti? Dakle, za riječke se drugove sve posložilo, silni su se milijuni eura podijelili putem projekta europske prijestolnice komunizma i onda se dogodi korona pandemija i sve padne u vodu.

Time je Hrvatska spašena međunarodne sramote, a korona virus je ni kriv ni dužan, ako se uopće može pojmiti takva razina ironije, postao – narodni heroj. Ipak, pedagoških se razloga, ako ne i istine radi, mora kazati riječ ili dvi o riječkoj pa i hrvatskoj (ne)kulturi.

U skromnoj je suvremenoj hrvatskoj kulturi Rijeka beznačajna kao i na svim ostalim područjima, grad na izdisaju, grad bez značajnih sportaša, bez akademika (HAZU), relevantnih književnika, glazbenika, gospodarstvenika i intelektualaca, nažalost grad bez ijedne društvene figure koja bi išta (u) Hrvatskoj značila. Rijeka je Ništa u rukama ništarija. Do 1914. godine je možda bila multikulturalna, samo za vrijeme Austro-ugarske carevine, no tada su grad vodili Talijani, Austrijanci i Mađari. Od 1945. do danas Rijeka je perjanica jugoslavenskog nacionalizma i šovinizma. Zato petokrake, Tito, bella ciao, ciao, ciao i ruzinavi m/b Galeb: slika i prilika nekrozne Titovine.

Jugoslavenski gedžovanluk i kontaminiranost bratskim Istokom u kombinaciji s komunističkom diktaturom presudio je negdašnjoj velikoj austrougarskoj luci, značajnom industrijskom gradu i pravoj riječkoj multikulturalnosti, ali i kulturi koja je podizala velebne građevine i prave arhitektonske pothvate, kulturi koja je postavljala i izvodila značajne dramske i operne komade. Od one multikulturalne Rijeke nije ostao ni kamen na kamenu, samo razglednice i poneka prigodna izložba. Uz veliku potporu Milanovićeve vlade titulu EPK Rijeka je izlobirala preko svojih srpsko-soroševskih veza u Europi, predstavljajući sebe kao jedini „ustasha free city“ (istovremeno i „UDB-a friendly town“) u Hrvatskoj.

Taj je europski kulturni debakl naslijedila te prihvatila i Plenkovićeva vlada tako da EPK nije samo projekt Vojka Obersnela i zdruga jugoslavenskih nacionalista, nego i predstavnika onih koji su 2018. godine u Trieru podigli spomenik Karlu Marxu kao poklon od NR Kine! Neokomunistički program EPK – a dovoljno je bilo pogledati otvorenje – najjeftinija je provokacija te najskuplje plaćena reciklaža u povijesti; od onog famoznoga stoga sijena postavljenog nasred riječkoga Korza (postavljen u Dubrovniku 1990-ih), prakticiranja jugo-joge (Labin 2010. godina), zbora specijaliziranog za galamu (?) do varioca u orkestru (futurizam, dadaizam). Sve već viđeno, no nekultura gradskih vlastodržaca ide toliko daleko da nisu kadri shvatiti da provokativna umjetnost može isprovocirati samo jednom, inače se pretvara u krajnji neukus i parodiju same sebe. Ali korona virus je bio dalekovidniji, pa i kulturniji, te nije došao u Hrvatsku pokazati svoju patogenu moć nego dijagnosticirati oboljelo hrvatsko društvo.

Ispalo je da je nazovi kultura toliko važna da malo kome kulturnjaci doista nedostaju osim sebi samima. Oni bi i dalje parazitski živjeli od kulture, ali ne i za kulturu. Zato vrište kad je Ministarstvo kulture omaškom objavilo kastu privilegiranih, onih koji su dobili državnu potporu zbog pandemije. Moderno je jadikovati kako je kultura važna i kako se bez kulture ne može živjeti; tako svi oni koji jadikuju postaju kulturni, a još ako se mogu izjadati pred kamerama postaju pravi kulturni borci, kultur-revolucionari.

Međutim publika šuti, konzumenti kulture ništa se ne žale. Imaju druge brige i prioritete: treba preživjeti pandemiju i neizvjesnu budućnost. Zapravo je teško pronaći spomenutu publiku, toliko je malobrojna i nevidljiva, što se posebno ogleda u Rijeci. Naravno, prenemaganje nadriumjetnika, performera i inih kulturnjaka u javnosti se ne računa. Da se skupe svi oni koji u Hrvatskoj doista konzumiraju kulturu, stali bi u jedan putnički vlak, npr. kompoziciju koja vozi Zagreb-Split, ili u dva niskopodna zagrebačka tramvaja. Danas građani imaju daleko većih briga koje nikakva kulturna scena ne može ni riješiti ni olakšati, a još manje razveseliti i obradovati.

Pandemija nije presudila ni hrvatskoj kulturi ni EPK 2020, oni su sami sebi presudili kad su se lažno predstavili. Sad se kulturnjaci čude, protestiraju i traže krivce umjesto da se pokriju ušima i zahvale pandemiji jer im je dala priliku da se urazume i svedu svoju kulturnu ponudu u okvire svoje darovitosti i društvenih mogućnosti. Pandemija će proći, a hrvatska će kultura i dalje tavoriti u europskom zapećku. Spletom okolnosti, korona virus je pokazao da je odsustvo, u konkretnom slučaju riječke kulture upravo najviši doseg te iste riječke kulture. Odsustvo kulture kao kultura; evo originalne postmodernističke ideje, baš prikladne za riječke, ali i šire hrvatske prilike, ujedno i primjer rijetkog slučaja kad je ništa bolje nego – išta.

F. Perić/http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo