Marija Dubravac: BLAGO KATARINE ZRINSKI (Kazna sveć. koji je izdao ispovijednu tajnu)
Vrijeme:3 min, 23 sec
U spomen na pogibiju Petra Zrinskog i Frane Krste Frankopana, 30. travnja 1671. godine, u Bečkom Novom Mjestu.
Neka je vječna slava našim hrabrim junacima i junakinjama, a posebno časnoj ženi, banici Katarini Zrinski!
BLAGO KATARINE ZRINSKI (Kazna sveć. koji je izdao ispovijednu tajnu)
Međimurje rodno, plodno, spomen slavnih velikana,
Trn u oku A’strijancu, posjed časnog Petra bana.
Za Rod i Dom junak mrio, prevari ga hud poganac,
Oduze mu čast i sablju, sputao u smrti lanac.
Osta banu lijepa žena, loze starih Frankopana,
Porobljena, ponižena, u progonstvo protjerana.
Komora u Austriji – na rod Zrinskih otrov štrca,
Omrzli joj hrabri ljudi hrvatskoga čelik srca.
Katarina zlata ima, o toj sreći sni’ Komora;
Pomoz Bože, ili vraže, dočepat se blaga mora.
Časnik Würzburg plane kuje, prokletstvo mu ne da mira,
Kuda kroči, vide oči, hrpu zlata i talira.
Gdje li Kata blago krije, može l’ koji mudrac znati?
Šalje Würzburg svećenika u pohode Zrinskoj Kati.
‘Svećeniče, Božji slugo, upotrijebi pamet lije,
Donesi mi dobre vijesti il’ ti žive glave nije.’
Kukavnog li svećenika, podlegne li prijetnji stvora,
Pa od Krista milija mu smradna plaća i Komora.
‘Reci Kato, reci kćeri, gdje si pusto blago skrila?
Kad starosti dani stignu da ne bi zaboravila.
Što mi rekneš, u grob nosim, ja pripadam Božjoj sviti,
Tajnu odat kom ne smijem – pakao ću zaraditi.
Gukni Kato, ne boj me se, o tako mi svete halje,
Istinu o tvojem blagu, raznositi neću dalje.’
Prevari se Katarina, žena slavnog Petra, bana.
‘U tvrđi je, oče, dragi, škrinja zlata zakopana.’
Nebo jeknu, đavo dreknu, zaplakala stara tvrđa,
Božji Sine, iz visine, teškoga li svetogrđa!
Poletješe lešinari put hrvatskog Međimurja,
Pratilo ih gnjevno oko junačkoga Svetog Jurja.
Raspali se srdžba Božja, zaplakaše mrtvi pre’ci,
O sotone što činite hrvatskoga Roda, djeci?
Kato, Kato, lakovjerna, nasjela si ženo jadna.
Ko i Petra prevari te, ljubav stranca goropadna.
Al’ gle čuda, bijesi Neba, svećeniku kaznu šalju:
Božja ruka pred oltarom, misničku mu strže halju.
Zamrači se kuća sveta, uzdrhtali kamen zidi,
Narod vrisnu, grudi stisnu, mjesto popa mačku vidi.
Crna mačka, avet prava, ajme Bože, kamo nesta?
Eno je u tvrđi Zrinskih čuva blago tajnog mjesta.
Za pokoru, za nevjeru, ispaštat će sedam ljeta.
Gladna, žedna, čamiti će proganjana i ukleta.
A da muke budu veće, za izdajstvo svete tajne,
Osvetnički mač anđela, dijeli kazne dugotrajne.
Mačem žarnim mačku goni… Tvrđom usred noći crne
Sasiječe ju u komade i u život opet vrne.
Kad istekne sedam ljeta, skončati će mačja muka,
Ako li joj vode pruži dobrotvora nekog ruka.
Prohujalo sedam ljeta, baka mački vode dala,
Al’ je baku skupa s mačkom crna zemlja progutala.
To bijaše jednom davno, bogata je ljudska mašta,
Za mlađane naraštaje upisala sveg’ i svašta.
I još veli zapis stari – i Würzburgu mačka plati:
Razdrla ga u komade – duša mu se svijetom klati.
Strahovali A’strijanci, zadrhtala i Komora,
Hoće li ih srdžba Božja pomoriti odozgora?
Priča kruži i dan danas, Otó Kővár’ grijeh upis’o,
Nek se pamti dokle Hrvat, za Rod i Dom bude dis’o.
Gdje završi Zrinskih blago, saznat’ ćemo svi u raju,
A do tada, nek pjesnici mit u pjesme pretvaraju.
Ako vas kad put nanese u tvrđavu Petra bana,
Sretnete li crnu mačku, to je duša vragu znana.
Duša jednog svećenika, koj’ se proda radi škuda,
Iznevjeri Katu Zrinski i ostade navijek Juda.
Braćo moja, oj Hrvati nek srce ne zaboravlja,
Taj poganac, hudi stranac, stoljećim’ nam zamku spravlja.
Dobrota mu, himba sama, laž izbija iz očiju,
E da mu je opet mučit, našu Majku Kroaciju.
Tom prokletcu nekad i sad, ista vatra mržnje plamti –
‘Ne poželi tuđe stvari’ tek hrvatski čovjek pamti.
Zbožan, skroman, vijek pitoman, prag djedova čuva, ljubi,
S poštenja si i dobrote, stoljećima glavu gubi.
Čujte ptice grabljivice, sramna silo davnih dana:
Nek vam savjest vijek izjeda smrt Zrinskog i Frankopana.
Bečko Mjesto, spomen bolan nepravedne pogibije
Gdje stradaše pravednici – ljudi slavne dinastaje.
U Grazu je Kata mrla, i njoj satka kob, sudbina,
Al’ joj slavu još pronosi njezin Rod i Domovina.
Marija Dubravac/Hrvatsko nebo
