Damir Pešorda: PROŽVAKANI I ISPLJUNUTI

Teško je u sjeni korone pisati o bilo čemu drugom osim o koroni, do jučer nepojmljivi događaji zbivaju se na dnevnoj bazi, tako da i one razmišljanju nesklone tjeraju na filozofiranje i amaterski profetizam. Ukratko, kontroverze oko korone zasjenile su sve ostalo. Međutim, potrebno je osvrnuti se na neke  ljude i nedavne događaje prije nego što potonu u zaborav pod velikom količinom izvanrednih događaja u  nadolazećoj eri korone. Stoga ću ovaj put odoljeti zovu nagađanja o uzrocima i posljedicama krize izazvane koronavirusom i pozabaviti se, čini mi se, definitivnim krahom HDZ-ovih ”nacionalista”. Pri tomu mislim na ljude koji su u javnosti ostavljali dojam ispravnih domoljuba i demokršćana, ali su činili kompromise sa stranačkim vodstvom opravdavajući to potrebom ostanka u HDZ-u kao najboljem okviru za uspješno političko djelovanje u nacionalnom interesu.

   Njihovo ostajanje u stranci do određenog trenutka uistinu se moglo pravdati nadom da će čineći neke kompromise, mahom ideološke i svjetonazorske naravi, moći s druge strane učiniti neke vrlo korisne stvari za Hrvatsku. Bez imalo cinizma, vjerujem da su i oni sami vjerovali u to, barem neki od njih. Uostalom, logično je da nacionalno osviješten Hrvat kao ministra više preferira Medveda nego Freda, Kujundžića nego Vargu, Tolušića nego Jakovinu, Krstičevića nego Kotromanovića, Barišića nego Jovanovića ili Divjak itd. Na žalost, pokazalo se da su oni samo poslužili određenoj svrsi, a nakon toga bili odbačeni kao nepotrebni, nerijetko i osramoćeni. Na koncu su politički debakl doživjeli i oni HDZ-ovci koji su – kad su vidjeli da je odnio vrag šalu – pokušali na stranačkim izborima preuzeti HDZ: Kovač, Brkić, Stier i Penava. Plenković je definitivno ovladao HDZ-om, a višak karizme koji trusi s njegove pobjedničke aureole dostatan je da Jandrokovića učini karizmatičnijim od Penave, Božinovića od Brkića.

   No, važnije od političke sudbine pojedinih ljudi jesu stvari koje su ti ljudi namjeravali učiniti ili barem najavljivali da će učiniti, a nisu stigli učiniti. Spomenut ću samo neke od njih. Zbog činjenice da je bio ratni zapovjednik 4. gardijske brigade, Krstičevića je narod u velikoj većini dočekao kao idealno rješenje za ministra obrane. Neke stvari za poboljšanje u vojnom sektoru on je uistinu i učinio, međutim ono glavno što se od njega očekivalo, nabavka borbenih zrakoplova, nije uspio realizirati, a ovih je dana definitivno objavljeno da od toga neće biti ništa. Kao izgovor je poslužila korona, međutim jasno je da se to iz nekog razloga uvijek dosada izbjegavalo učiniti. Od sumnjivog remonta MIG-ova za vrijeme Milanovićeve vlade do traljavog pokušaja kupovine F-16 od Izraelaca za vrijeme aktualne vlade razvidan je nedostatak političke volje da se to pitanje uistinu riješi. Krstičević je sve ovo vrijeme, pa i na posljednjim unutarstranačkim izborima, Plenkoviću služio kao štit od prigovora da njegova politika nije dostatno nacionalno orijentirana. Sad je taj ‘zaštitni faktor’ ishlapio te se Plenković komotno može odreći Krstičevićevih usluga. A Hrvatska, bojim se, trajno ostaje bez vojnog zrakoplovstva.   

Tomo Medved je uspio za hrvatske branitelje izboriti zaslužena prava, a nerijetki su i oni koji misle da su branitelji dobili i više nego zaslužuju. Međutim, cijena koju je u svom političkom kapitalu Medved plaćao s vremenom je, čini mi se, postala prevelika. Medved je trenutno ministar i zamjenik predsjednika stranke, ali je u stvarnosti on svoj politički zenit prešao i njegov se ugled poprilično potrošio. Procjenjujem da nakon ovoga mandata neće biti potreban ni Plenkoviću ni stranci. Nadajmo se da će njegova postignuća u borbi za prava branitelja opstati, ali s obzirom na krizu koju svi najavljuju i na raspored političke moći u Hrvatskoj, bit će tu povuci-potegni. Bilo kako bilo, Medved je jedan od rijetkih iz toga, nazovimo ga tako, nacionalno osviještenog kruga HDZ-ovaca uspio nešto i ostvariti od onoga što je obećao.

   S druge je strane Tomislav Tolušić, koji je nakon dolaska na mjesto ministra poljoprivrede počeo vući dobre poteze, brzo zaustavljen jer se zamjerio određenim lobijima, a ni Plenkoviću nije bio previše drag. Prvo je opomenut navodno montiranim snimkama, a onda je smijenjen zbog loše ispunjene imovinske kartice. Na sličan je način odstranjen i Goran Marić koji je počeo raditi reda u sektoru državne imovine. Lovro Kuščević je svojim poltronstvom prema šefu stranke i bahatošću prema narodu sam sebi oduzeo priliku za ikakvo suosjećanje od strane tog istog naroda, međutim treba podsjetiti na činjenicu da je on svoj politički uzlet počeo s pozdravom ‘Hvaljen Isus’ i vinom sa slikom Ante Pavelića. I da je u određenom trenutku također služio kao svojevrsna potvrda Plenkovićeva uvažavanja i stranačke desnice.

  Sagledaju li se ovako iz naknadne perspektive ovdje spomenuti akteri hrvatske političke scene od Kuščevića do Brkića, kao zaključak se nameću tek dvije riječi iz naslova ove kolumne: prožvakani i ispljunuti.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo