Marija Dubravac: BISERI (Mama, oprosti! Priča iz dijaspore)

Pokojna moja mama imala je red skupocijenih bisera. Mlađa sestra i ja uporno joj postavljasmo isto dosadno pitanje – koja će od nas dviju naslijediti spomenute bisere?

»Ona koja bude zaslužnija«, odgovarala je mama. Ljutih se na nju. Zna dobro da sam joj sve do udaje bila poslušna ispunjavajući u tančine četvrtu zapovijed Božju, dok je moja razmažena sestra tjerala modu brižno pazeći duge lakirane nokte. Mama i tata nisu vozili auto. Kad god ustrebaše prijevoz tražili su mene, jer sestra svaki puta »mora« hitno nekuda ići. Mama je godinama poboljevala na srce. Za velike blagdane prigodom spremanja kuće sestra bi se iznenada »razboljela«. Dakle, ja sam i poslije vjenčanja kraj maloga djeteta dolazila mami u pomoć. Mogla bih nabrajati niz dobrih djela zbog kojih i te kako zaslužih njene bisere. Znala je ona koliko joj vrijedim, no unatoč sestrinoj lijenosti i dugom jeziku, sve joj je opraštala. Sestra nije u djetinjstvu dobivala pljuske, a milijun puta ih zaradi. Ja za svaku sitnicu bijah pljuskana i ćuškana do četrnaeste godina. Onda mi nije smetalo, ali u zrelijim godinama zabolje me srce i duša. Zar rođena mati smije biti tako nepravedna? Otkuda može i pomisliti da bi sestri dala bisere? Da je barem Bog dragi htio nagraditi moju poslušnost prema roditeljima te me politi kišom nebeskoga blagoslova u braku! Nažalost, tri godine poslije vjenčanja moj muž pobježe od žrtve i obiteljskoga života. Ostala sam ogorčena na svoju sudbinu priželjkujući sreću onih, koje bijahu svakakve, a ipak dobiše nezasluženi blagoslov.

Mama me iznenada pozva k sebi na važan razgovor. Što li mi želi reći? nagađah, vozeći se k njoj.

»Znaš kćeri, tek si ostala bez muža, a svijet već priča za tobom ružne stvari. Imaš to zlatno djetešce. Radi i živi samo za njega. Poštedi sebe i nas nepotrebnih traćeva. Zar moraš ići na disko i kojekuda? Ljudi sve vide i čuju pa mi prenose. A naškodi mi i najmanja briga. Prava kći ne bi to činila bolesnoj majci niti bi…«

Prije nego mama dovrši svoju tužaljku, prvi put od kako znam za se izderah se na nju bez truna stida:

»A prava majka ne bi slušala tračeve licemjernih žena, koje svetogrdno primaju Hostiju, nego bi im u lice šopila što ih spada ohrabrujući svoju nesretnu kći neka ide među društvo, umjesto da čitav život čami u stanu kako bi ugodila našoj hrvatskoj zajednici! Što je s vama ljudi? Zar sam kriva što me muž napusti? Zar ću istrunuti među četiri zida? Zar sam pokvarena ako s nekom dobrom dušom podijelim suze i jade? Ja ću i dalje pošteno ići kad god mi se prohtije. Tvoje svete žene neka vode računa o svojim kćerima umjesto o tuđim. A i ti, mama, pogledaj kud hoda moja sestra, ona ista koja je u tvojim očima nepogriješiva.«

Riječ po riječ i uvreda za uvredom, naši vatreni jezici prouzročiše ozbiljnu svađu. Užarena lica govorahu da će plamen bijesa u nama dugo buktati.

Ljuta, mama kriknu:

»Nećeš ti, pasja kćeri, dobiti moje bisere! Radije ih nosim sa sobom u grob!«

»Nosi slobodno! Ne bi ih više poželjela ni da su dijamanti, a kamo li biseri!« odvratila sam zalupivši snažno vratima. Sjetih se da imam ključ od njene kuće u autu. Baciti ću joj pred prag, jer neće mi uskoro zatrebati. U zadnjoj sekundi ipak sam se predomislila. Idućih nekoliko dana telefon je zvonio baš u vrijeme kad je mama običavala zvati. Nisam ga podizala. Mamine uvrede neprestano su me gušile.

Bio je četvrtak. Išla sam u trgovinu kupiti par sitnica. Stojeći u redu pred kasom, spazih mamu s punom korpom namirnica. Osmijehnula se je mahnuvši rukom na pozdrav. Otišla sam munjevito pred drugu kasu dajući joj do znanja da jedan osmijeh i pozdrav ne mogu oprati njene grijehe i grijehe žena, kojima je tako naivno sve vjerovala. Neka se još malo muči i osjeti kako srce boli. U subotu popodne krenula sam na rođendansko slavlje, sinu moje kolegice. Zaključavajući stan oglasi se telefon. Ne htjedoh se vraćati.

U vrijeme dok smo mama i ja »ratovale«, moja sestra putovala je Australijom radeći važan posao. Tata i njegov brat boravili su u kupkama. Dođoh sa slavlja oko osam sati na večer. Telefon stade zvoniti. Tata povika nervozno:

»Gdje si? Zašto mama ne diže slušalicu? Reče mi sinoć da se loše osjeća. Zove te, a tebe nema. Idi odmah tamo. Ako je što ozbiljno, javi mi!«

Znala sam toga časa da tata ne zna ništa o maminoj i mojoj svađi inače bi mi odmah predbacio. Uzalud nazivah mamin broj, odogovora nije bilo. Spopade me strah. Vozila sam preko mjere samo da brže stignem. Putem zahvaljivah Bogu što joj nisam vratila ključ. Ulazeći u kuću vikala sam ju odmah s vrata. Nitko se ne odazva. Možda je kod susjede, Talijanke. Na užas sebi pronađoh je u krevetu spavaće sobe – hladnu. Pored nje otvorena knjižica s mojim telefonskim brojem. Majko Božja, zar je moguće? Pala sam po njezinome mrtvom tijelu i ljubila ga, jaučući:

»Mama, probudi se! Kriva sam za tvoju smrt! Oprosti mi! Bože, umrijeti ću od jada zbog svoje krivice! Nesretni moj ponos radi kojega ne htjedoh s tobom pričati punih četrnaest dana niti sam htjela podizati slušalicu. Sam đavao ne dade da ti se javim prije dva dana u trgovini. Mama, zar mi je trebala i ta kazna? Kao da ih već nemam dosta. Prokleti ljudski jezici i oni biseri koji nas zavadiše. Mama, praštaj mi!«

»Što je s tobom? Zašto bi ti mami stavljala njene bisere? Ne dozvaljam da ta lijepa uspomena ide s njom u zemlju. Ako ih ne želiš sačuvati, ja bome hoću, jer su namjenjeni samo meni. Radi mira mama i ja smo o tome šutjele«, vikala je moja sestra prkosno. Tom izjavom ostadoh strašno pogođena.

»A čime si ti, mučenice, zaradila tu uspomenu? Lijenčarenjem i modom? Hodanjem po skupim trgovinama i restoranima? Kad si se oznojila u maminoj bašči i kući? Nisi joj htjela ni suđe oprati, kamo li što drugo! Nećeš gospojice damo dobiti njene bisere. Oni idu kud i mama«, siktala sam bijesno prekapajući stvari i ladice u ormarima. Uzalud. Nema bisera. Kao da ih zemlja proguta. Upitah tatu zna li za njih? Odgovori ljutito:

»Žena mi je mrtva, a vas zanimaju biseri!«

Sahranu zakazasmo za srijedu ujutro. Sve je sređeno samo bisera nema. Dakle, sestra je od mame odavno iscigančila ono što joj bijaše srcu drago, a predamnom pravi se luda. Njih su dvije radile potajno meni iza leđa. O mama, kako si me mogla tako poniziti?

Dan prije sahrane kupih u zlatari red bisera sličnih maminima. Teško ojađena stavila sam ih oko njezinoga ledenog vrata šapćući kroz plač:

»Mama, uzmi ih umjesto svojih za koje si rekla da ćeš radije nositi u grob nego meni dati. Ti najbolje znaš gdje završiše. Ako si ih potajno dala sestri, pa neka joj budu. Ali nije ih dostojna. Bila bih sretna da idu s tobom, jer skriviše djelomično tvojoj i mojoj tragediji.«

Iste večeri nakon što gledah mamino mrtvo tijelo, ležala sam dugo u krevetu budna, satrvena savješću, koja me neprestano opominjala da sam sukrivac mamine smrti. Bogu hvala pa za to nitko živ nije znao, pogotovo sestra. Naslađivala bi se mojim mukama. Brišući suze zaspala sam oko jedanaest sati. Ubrzo, netko zakuca na vrata mojega stana. Prije nego stigoh do njih, sama se otvoriše. U stan je ušla moja mama kličući na sav glas engleskim jezikom:

»Evo ide nevjesta, sva u bjelini!«

Držala je na ruci prelijepu svilenu haljinu i stavila ju nasuprot meni rekavši da mi krasno odgovara. Na pitanje gdje je veo, reče da nije potreban. Nakon toga napomenu:

»Što ćeš biti lijepa. Još samo da su ti moji biseri.«

»Mama, gdje su biseri? Jesi li ih dala sestri?« pitah znatiželjno. Umjesto odgovora mama se nasmijala širokim osmijehom i munjevito nestala. Bio je to samo san, ali toliko stvaran da i danas osjećam pored sebe maminu blizinu. Nakon toga sanjala sam mamu vrlo rijetko.

Sedam mjeseci nakon njene smrti, teško duševno stanje nije me napuštalo. Osjećah se očajna i usamljena. Da barem sa sestrom bijah bliska imala bih na čijem ramenu povremeno isplakati suze ili bih preko telefona čula od nje koju utješnu riječ. Ona je i dalje kružila Australijom zbog poslovnih putovanja. Nije me ni prije često nazivala, a sada nam se je veza gotovo prekinula. Postoji tome velik razlog, grabežljivica krije mamine bisere. Vječno je gramzila za nakitom napominjući roditeljima svakoga Božića i rođendana da joj ne kupuju kojekakve gluposti, nego ono što se zove zlato, makar bilo i jeftino. Ispitivala sam tatu zna li gdje biseri završiše? Odmahnuo bi rukom i to mu bijaše odgovor. Iako je tata neprestano molio neka preselim k njemu, nisam se usuđivala. Sve me je u kući sjećalo na mamu, posebno kuhinja. Tamo smo sjedile svađajući se onako ružno. Tata bijaše miran čovjek. Svraćala sam k njemu često i uradila što treba; subotom smo išli mami na grob. Plačući svako za se podnosili smo bol kako najbolje znadosmo.

U kancelariji gdje sam radila zaposlio se mlad čovjek, Australac, pristojan i skroman. Od prvoga susreta osjetismo nešto zajedničko. Saznah da je rastavljen kao i ja, od dobre katoličke obitelji. Brat mu je svećenik. Prije njega išla sam tek povremeno u crkvu. Na njegov poziv stadoh odlaziti svaku nedjelju priključivši se pjevačkom zboru i ostalim vjerskim aktivnostima. Umjesto nekadašnjih depresija i krivice radi mamine smrti, taj dobri čovjek vratio mi je izgubljeni mir duše. Odlučili smo se vjenčati. Nažalost, crkveno vjenčanje bijaše nam uskraćeno. Premda nisam za taj dan ni pomišljala obući vjenčanicu ni imati ceremonije nedolične rastavljenoj ženi, moj budući muž zahtjevao je bjelinu i samo bjelinu. Njegova prva žena radi čudnih ideja, a jer bijaše član »zelenih« (onih koji štite prirodu) išla je na vjenčanje u zelenoj haljini. Djeveruše, djeveri i kumovi, svi zeleni kao skakavci. Moradoh dakle iznajmiti sebi skromnu bijelu haljinu. Dok sam u trgovini isprobavala nekoliko jednostavnih vjenčanica, uzdrhtala sam cijelim tijelom. Nije li mi pokojna mama uoči svoje sahrane došla sa svilenom haljinom u rukama, pjevajući: »Evo ide nevjesta…« Jecala sam glasno, no moje suze nisu više bile suze bola, nego sreće i zahvalnosti prema mami, jerbo mi je spomenutim snom htjela nagovijestiti nešto lijepo; nakon svakovrsnih nevolja biti ću opet sretna.

»Kćeri, molim te dođi k meni. Ne osjećam se dobro«, reče mi tata preko telefona večer prije vjenčanja. Tatu je mučio visoki šećer. Unatoč užurbanosti oko sutrašnjega događaja, morala sam otići da ne bih doživjela slučaj kao i s mamom. Zatekoh ga uplakanoga. Sjeli smo za kuhinjski stol na isto mjesto gdje posljednji puta sjedismo mama i ja.

»Kćeri, ne znamo što nosi dan, a što noć, pogotovo kad čovjek nije zdrav. Ono što sam ti mislio reći sutra, bolje je uraditi sada. Čuj, teško je biti pravedan roditelj. Imaš dijete. Razumjeti ćeš jednoga dana sve što nisi razumjela u djetinjstvu i u ranoj mladosti. Znam, nosiš brdo grubih uspomena na svoju sestru i mamu. Sto put sam vidio u tvojim očima tugu zbog raznih nepravda. Kćeri moja, nekim ljudima je određeno proći svakovrsne muke, nakon kojih im svane ljepši dan. Eto, svanuti će sutra i tvoj. Tata je Bogu uputio za te puno vapaja i molitava, a moleći, primaknuh se tako blizu Nebu te sam već napola u njemu. Hvala kćeri za sve žrtve i dobra djela učinjena meni i mami. Moram ti reći jednu brižno čuvanu tajnu: mama se je prije smrti teško pokajala zbog svađe s tobom. Rekla mi je to preko telefona dok bijah u kupkama; da umanjim krivicu tvoje savjesti, pravih se da ne znam ništa. Ipak, tješi se, tvojoj sestri nepoznata je cijela situacija. Kćeri, mene danas sutra neće biti. Moja zadnja želja je ta, da opraštaš sestri njene greške i grijehe. Kakva je takva je, naša je krv. Ne zavidi joj ni na čem. Uživala je uvijek, no kad tad čeka ju njezin križ. Biti će joj teško kad ju taj križ pritisne k zemlji, jer nije htjela izmalena činiti nikakvu žrtvu. Razmišljao sam kakav bi poklon bio naprikladniji da djelomično izrazi zahvalnost za sve krasne kvalitete dobre čestite kćeri poput tebe. Sjetio sam se nečega što će voljeti zet, a posebno ti. Primi od tate vaš poklon uz pregršt lijepih želja i obilje Božjega blagoslova. Otvorite ga večeras, a tada me nazovite. Rado bih čuo jeste li zadovoljni?«

Tatine suze sušile su se polagano na mojim obrazima dok sam vraćajući se od njega, gledala letimice u oveću kutiju nagađajući što li je tata kupio meni i zetu Johnu?

U svačijem životu postoje trenutci vrijedni zaborava, te oni što poput najsjajnije zvijezde trepere pred nama, a do smrti ne blijede iz sjećanja i duše. Nakon dugih godina pamtim noć kad sam dolaskom od tate skupa sa svojim zaručnikom otvarala tatin poklon. Bile su u njemu tri srebrne posude, također i dvije kutije s označenim imenima. Otvarali smo u isto vrijeme. John uskliknu:

»Pogledaj! Džepni sat tvojega tate! Moj djed je imao takav! Uvijek sam ga priželjkivao. Nevjerojatno! Gle, ispunila mi se je želja! Što si ti dobila?«

To što sam od tate dobila drhtalo je u mojim rukama praćeno snažnim otkucajima srca i uvjerenjem da se nalazim u nekom svijetu snova, daleko od istine i stvarnosti. Zar je moguće da pred sobom u poznatoj kožnoj kutiji vidim prave pravcate mamine bisere? Znam ih jako dobro. To su oni i ni jedni drugi. Na unutarnjoj strani kutije piše maminim rukopisom:

»Mojoj voljenoj Mariji, od mame.«

John i ja nismo zvali tatu. Odvezli smo se pravo k njemu. Čvrsto zagrljeni nas troje imali smo prevelik razlog da u sretnim suzama dočekamo ponoć – »novi dan«, što ga moj tata isprosi od Boga za svoju kćer. Bila je to najljepša noć mojega života. Noć, kad saznah da je pravda u maminom srcu uvijek postojala. Njeni biseri bijahu namjenjeni starijoj kćeri umjesto mlađoj, no za tu tajnu znao je jedini tata. Bojeći se bijesa i mržnje mlađe kćeri, odugovlačio je s istinom. Ali, današnji »novi dan« bijaše odlična prilika da se tajna otkrije.

Moje vjenčanje ostade Johnu i meni predivna uspomena. Ipak, kroz cijelo vrijeme veselja unatoč ugodnoj svečanosti, nešto bolno i tugaljivo kvarilo je raspoloženje toga sretnoga dana. Kad god sam dotaknula mamine bisere pod vratom, sjetih se da sam rođenoj sestri jako zgriješila. Sve do jučer živo vjerovah da su biseri kod nje. S gađenjem nazivala sam ju često grabežljivim lopovom puštajući mržnji neka nas udalji i više. Kojega li grijeha! Zbog nenadane bolesti sestra nije došla na vjenčanje niti je uopće znala da biseri »uskrsnuše«.

Otkako upoznah Johna, upoznala sam također i ljepotu Evanđelja. Jednom sam na oltaru u poslanici Sv. Petra, čitala slijedeće: »Braćo, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom Krvlju Isusa Krista, nevinoga i neokaljanoga Jaganjca«.

Dakle, mamini biseri ubrajahu se također u raspadljivu materiju i ništavilo, koje nam neće pomoći oko spasa vlastite duše. Što li je samo Isus mislio o mami, meni i sestri, dok smo se onako oštro svađale baš radi tih bisera? I što li će sve biseri prouzrokovati kad moja ljuta sestra dozna istinu? Zanešena bogatstvom, neće li kleti naše roditelje i odbiti se od tate potpuno? Neće li me zbog »raspadljivoga zlata« mrziti do groba? Zar se to isplati? Ta ona je ipak moja krv i jedina sestra. Kad tad uvidjeti će da radost duše ne dolazi od dragulja već od našega Oca s Nebesa. Dakle, ono radi čega jučer bijah ludo sretna, izgubilo je danas predamnom svaku vrijednost.

Prilikom boravka na Gold Coast-u, svratismo i k sestri. Iznenadila se je našoj posjeti, a još više maminim biserima. Oči joj blistahu od silne sreće. Nije se ljutila što je tata skrivao istinu ni što mama namijeni bisere meni. Važno bijaše tek jedno – ona ih konačno ima. Videći koliko se biserima pred ogledalom uznosi, John i ja sažaljevasmo ju, moleći Boga da poslanica Sv. Petra kojim čudom stigne do njezinih ušiju i srca.

Nas smo dvije danas izuzetno bliske. Baš kao što tata proreče, s vremenom stiže i nju njezin križ i Kalvarija. Da je od malena činila žrtvice, bilo bi joj lakše koračati do kraja životnoga puta. Biseri su još kod nje. Kad ih ponekad vidim oči mi zasuze. Ne zbog zavisti, već od sreće. Sjetim se dana kad mama reče da će ih radije ponijeti u grob nego meni dati. Unatoč tome, u njezinom srcu bijaše mnogo pravednosti. Makar ih imadoh tek nekoliko sati, ipak, bili su moji, moje vlasništvo. Ja sam ih tada na radost tati poklonila »svojoj krvi«, jedinoj sestri.

Oprosti mila mama za moje krive sudove i za dan kad smo jedna drugoj rekle što nismo mislile. Oprosti za svih četrnaest dana dok si me nazivala, a ne htjedoh dizati slušalicu. Ne znam jesam li doista skrivila tvojoj tragediji? Ako jesam, svejedno si mi oprostila. Majka ne može odbaciti rođeno dijete upravo kad bi joj ono htjelo i život oduzeti. Sjećaš li se zgode o snahi, koja je grozno mrzila svoju svekrvu? Zahtjevala je od muža neka joj donese svekrvino srce u vazi. Da udovolji zloj ženi, muž slabić, odvede majku u šumu te izvadi njeno srce i ponese ga kući. Idući okliznuo se i pao. Majčino srce u vazi upita ga:

»Sine moj, jesi li se udario?«

Dakle, majka je uzvišeno Božje biće. Posjeduje nešto prelijepo, sveto, veliko, dragocjeno i plemenito, ono što ni Sveti Pavao nije uspio dovoljno opisati ni okititi; nešto, s čime se ne mogu usporediti ni najskuplji biseri i dijamanti; blago izvađeno ne iz zemlje i mora nego darovano od samoga Neba – ljubav. Hvala ti dobra moja mama. Počivaj u miru.

(Tata preminu 1989. Dan prije smrti prestade govoriti. Iznenada sjede u krevet, vičući:

»Brzo kleknite! Anđeo nosi Svetu Pričest!«

To mu bijahu zadnje riječi. Je li je tata uslijed mnogih lijekova buncao, ili mu je zbilja anđeo donijeo Hranu s Neba, saznati ćemo na onome svijetu. Pokoj mu vječni).

N.N.

Priče iz dijaspore, upisane u knjigu ZNACI I MILOSTI S NEBA

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo