(VIDEO)Danas 27 godina od zločina u Trusini općina Konjic-Hrvata tamo više nema
Vrijeme:3 min, 39 sec
Krvavog 16. travnja 1993.godine,danas se navršava 27 godina od ratnog zločina u selu Trusina kod Konjica kada su pripadnici takozvane armije RBiH upali u selu i ubili 22 Hrvata, od čega 18 civila te četiri zarobljena pripadnika Hrvatskog vijeća obrane.
U Trusini u općini Konjic danas će biti obilježeno 27 godine od stradanja 18 hrvatskih civila i četiri pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, koje su 1993. godine ubili pripadnici Armije RBiH. Pred Sudom BiH za zločin u Trusini pravosnažno su osuđeni Edin Džeko, Rasema Handanović, Mensur Memić, Nedžad Hodžić i Nihad Bojadžić.
Selo Trusina nalazi se u Općini Konjic u Federaciji BiH, a u njemu je prema popisu iz 1991. živjelo 309 stanovnika od kojeg je ukupnog broja bilo 155 Hrvata, to jest 50.2 % stanovništva te 152 Bošnjaka i nekoliko ostalih…
To bi danas bilo sasvim obično i širem auditoriju nepoznato mjesto u dolini Seončice i Neretvice, koje pripada župi Podhum-Žitače, da u petak, 16. travnja 1993., između 8 i 9 sati ujutro, nisu započele borbe između Armije BiH i HVO-a.
Podsjetimo, nakon inicijalnog puškaranja, postrojba Armije BiH, pod zapovjedništvom Zulfikara Ališpage, probila je hrvatsku obranu i tom prilikom zarobila bojovnike. Šest pripadnika HVO-a je postrojeno i strijeljano, a 16 civila je ubijeno na različitim lokacijama. Preostali, uglavnom žene i djeca, bili su zatočeni u nekoliko privatnih kuća, a poslije su pušteni iz sela.
Za razliku od pokolja nad Bošnjacima u Ahmićima koji se dogodio isti dan, i gdje se pojavio UNPROFOR te snimateljske postave velikih svjetskih TV postaja, preživjeli Hrvati sela Trusina nisu nikad dočekali medijsku pozornost za svoje ubijene.
Svećenik u župi s teretom zločina
Govoreći o zločinu u Trusini, kao i ostalim pokoljima u ovome kraju, od župnika smo saznali da od prijeratnih nekoliko tisuća župljana danas živi malo više od stotinu.
„Nema mladih, djece. Kraj je opustio, polako zarasta. Život kao da je stao. Malo živne ljeti kada su godišnji odmori i određene obljetnice, ali to traje nekoliko dana u godini. No oni koji su ostali i žive sretni su što su tu na svome, jer zaista vole rodni kraj. Mora se priznati da i oni koji su morali otići pokazuju veliko zanimanje za život župne zajednice, trude se doći za patron i na svoja groblja, vidjeti što se radi i velikodušno materijalno pomoći“, ustvrdio je napominjući kako je narod ovog kraja skroman, zadovoljan s onim što ima, duboko ukorijenjen u vjeri svojih predaka i silno mu je važno da ima svećenika koji će slaviti svetu misu i dijeliti sakramente.
Nema želje za osvetom
„Ovaj je narod u životu puno propatio. Snagu je uvijek crpio u vjeri i molitvi. Zaista nisam primijetio nikakvu želju za osvetom ili nekakvu gorčinu u njihovim srcima“, naglasio je i ustvrdio kako, gledanje porušenih kuća te obitelji koje su ostale bez jednog i više članova, treba svakoga pobuditi na čežnju za trajnim mirom, kako na ovim prostorima, tako i u svijetu.Pitali smo i o budućnosti i povratku u Trusinu u kojoj, nažalost, do danas nitko nije obnovio kuću.
„Nitko od Hrvata ne živi u Trusini. Što će biti u budućnosti ne znam, ali prema sadašnjim okolnostima slabe su perspektive nekakvog povratka. Eventualno mogu pojedinci nešto napraviti i povremeno doći, ali da se netko vrati i živi – teško. To je realnost“,.
Važno je napomenuti da u župi ima još jedan bitan datum, a to je prva nedjelja u kolovozu kada se slavi sv. misa za sve poginule ovog kraja.
Za povijest će ostati zabilježeno kako mnogi teški i nedovoljno istraženi zločini, uglavnom protiv civilnog hrvatskog stanovništva, u kojem je masakrirano više stotina ljudi na mnogim lokalitetima kao što su Trusina, Doljani, Briševo, Uzdol…, nisu zadovoljavajuće tretirane niti od svjetskih medija, a ni od međunarodnih organizacija zaduženih za utvrđivanje ratnih zločina i istine…
14. studenog 1994., 570 dana poslije ratnog zločina, posmrtni ostatci ubijenih Hrvata su preneseni na katoličko groblje Jedinice u Ljutom Docu, odnosno groblju Kraljevine. Jedan ubijeni nije prenešen, jer su ga ratni zločinci ubili tako da je on izgorio s vlastitom kućom.
Uredništvo/Hrvatsko nebo