Damir Pešorda: Kvaritelji

Takozvana koronakriza pokazala se kao izvrstan indikator dosada manje ili više prikrivenih silnica koje modeliraju društvo budućnosti. Kako globalne, tako i lokalne, odnosno nacionalne komponente tih društvotvornih strujanja. Ovaj put ću se podrobnije pozabaviti upornim kvariteljima, razgraditeljima, pilačima naopako okrenutom pilom. I njih je korona istjerala na čistac. Oni ne stvaraju ništa, oni kvare, razgrađuju, čiste teren, utiru put onome što treba doći. Što su veliki planeri odredili da dođe. Sjetimo se one novinarke Hine koja je zavapila na Twiteru: ”“Zemlja u kojoj inkvizicija spaljuje lutke duginih obitelji zaslužuje isključivo izobilje koronavirusa i nestašicu zaštitnih maski”. Ovih dana dok umiru mahom stari i nemoćni ljudi, može nesmetano uživati. Taj užitak eventualno može pokvariti činjenica da se Hrvatska za sada relativno dobro nosi sa koronom. Što god da se iza brda valja.

   Trudi se i novinarka Slobodne Dalmacije Silvana Uzinić. Ona se gotovo potukla s policijom braneći pravo građana na spontano okupljanje na javnoj površini. Policija je o tomu slučaju sročila sljedeće priopćenje: ”Danas u 11.35 sati dok su policijski službenici na području Bačvica nadzirali provedbu Odluke o mjeri strogog ograničavanja zadržavanja na ulicama i drugim javnim mjestima, gdje se na ograničenom prostoru okupio veći broj građana suprotno navedenoj Odluci, dvije ženske osobe odbijale su upute policijskih službenika, te su započele s narušavanjem javnog reda i mira vikom i galamom pozivajući druge građane da se ne pridržavaju uputa i zapovijedi policije, u čemu im se priključio još jedan muškarac. Tri osobe su dovedene u službene prostorije i nad njima je u tijeku kriminalističko istraživanje.” Nekoliko dana kasnije ista novinarka našla se pak na strani policije u zajedničkoj akciji onemogućavanja svećenika Josipa Delaša da održi misu u Sirobuji. U prvom slučaju provokacija je usmjerena na ocrnjivanje hrvatske policije, u drugim slučaju na ocrnjivanje Katoličke crkve. Oba zadatka, po mišljenju profesionalnih kvaritelja, vrijedna svakog truda.

   Na Uskrs je u Sirobuji došlo do novog incidenta. Don Delaš je organizirao misu za jedan manji broj vjernika (kako se vidi iz snimke koja se pojavila u medijima) tako da mogu slušati misu i biti propisno udaljeni kako se to traži u naputcima Stožera civilne zaštite. Specijalne novinarske snage prodrle su u crkvu i počele snimati, što je očekivano izazvalo reakciju župljana te je novinarka izgurana iz crkve. Naime, specijalne novinarske snage u ovako osjetljivim operacijama uvijek su ženskog roda. Računa se s tim da kockoglavci ipak neće dignuti ruku na ženu. A ako ipak dignu, još bolje! Veći je skandal, veća blamaža ciljane skupine i konsternacija izmanipulirane javnosti. Crkvene i svjetovne vlasti ne znaju što bi, ne mogu se zamjeriti puku, a ne mogu ni ne podržati novinare, pat pozicija! Dotle, kvaritelji likuju. A don Delaš, braneći zakone Božje od zakona ljudskih, sve više postaje nalik Antigoni u tijelu Tiresije.

   No, Sandra, Silvana i ova najnovija Živana, čini mi se, samo su potrošni vojnici iliti vojnikinje i ne vrijedi na njih gubiti vrijeme, pravi kvaritelji kapitalci sjede u svojim uredima ili čak dnevnim boravcima. Takav je primjerice splitski pisac Jurica Pavičić. Obično se ne osvrćem na njegova podmukla ogovaranja hrvatske književnosti i kulture koje nastoji podturiti pod nekakvu kritiku, ali danas, eto, hoću. U tekstu bombastična naslova Dogodio se veliki hrvatski povijesni roman Pavičić se dohvatio neumjerena hvaljenja roman Nadohvat mlade autorice Ene Katarine Haler. Roman nisam čitao, ali to u ovom slučaju to nije ni važno. Radi se o tomu da Pavičić roman hvali s točno određenom nakanom, s nakanom da se naruga glupim ognjištarima koji uzalud čekaju da im povijesni roman po volji napišu Hitrec ili Aralica, a napisala ga je jedna studentica. Možda je patrijarhalnim ognjištarima problem što je autorica žena, konfabulira dalje Jupa.

   Ne da mi se ići dalje u detalje, Pavičić je silno dosadan pisac i iscrpljujuće ga je čitati, kamoli pisati o onomu što je on napisao. Uglavnom, u podužem novinskom tekstu on maliciozno, kobajagi pišući o romanu Ene Katarine Halwer, lupeta o desničarima, o hrvatskoj krivnji u davnim i nedavnim ratovima, priznaje da partizani nisu bili baš humani prema žiteljima Zrina (u romanu je tematizirano stradanje Zrinjana), ali odmah žuri opravdati njihovu surovost prijašnjim hrvatskim zločinima, zamjera autorici nedovoljno uživljavanje u stanovište druge strane te s ponosom ističe svoj drukčiji obiteljski background: ”Za onaj dio hrvatskog iskustva kojem klasno, regionalno i identitetski pripadam, 1945. je nesumnjivo bila – oslobođenje.”

   Na kraju podrugljivo zaključuje da ”nacionalistička kulturna scena” uopće nije prepoznala veliko djelo kakvo, misli on, već dugo iščekuje. Posprdno se pita:”Je li nacionalistička kulturna scena do te mjere atrofirala u stanje glupavosti da im muku predstavlja roman od 500 stranica sa sitnim knjiškim slogom? Što – Haler je trebala napisati – slikovnicu?” Ovo likovanje jednog od viđenijih herostrata u hrvatskoj kulturi doista boli svakog komu je ta kultura na srcu. Ne zbog činjenice što bi Jupina neslana šala o slikovničkoj razini desničarske pameti bila točna, nego zato što tzv. ”nacionalistička kulturna scena” uopće ne postoji. Utrnućem Hrvatskog slova gasi se i posljednja platforma gdje su pisci na koje Jupa cilja još mogli objavljivati, pa i popratiti novoobjavljena književna djela. Uostalom, o kakvoj to ,,nacionalističkoj kulturnoj sceni” Pavičić govori kada i DHK, koje su Jupa i njegovi zbog tobožnjeg nacionalizma protestno napustili, književne nagrade dodjeljuje njemu, Jupi, a ne, recimo, Hrvoju Hitrecu. 

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo