“Dokazi koji to nisu”

Prikaz knjige: Miroslav Tuđman, Haški krivolov, Hrvatska sveučilišna naklada – HDCDR u BiH, Zagreb, 2019.

Optužnica protiv hrvatske šestorke iz Herceg Bosne, BiH, podignuta je 4. ožujka 2004., suđenje je započelo 26. travnja 2006., a presuda je bila 29. studenoga 2017. Već i iz ovih nadnevaka se vidi da nešto sa svim tim nije u redu. I zaista puno toga nije bilo. Tamo na tom Haškom sudu.

Dr. Miroslav Tuđman u ovom obimnom djelu od preko 500 stranica raščlanjuje dokaze o ciljevima tzv. zajedničkog zločinačkog pothvata (ZZP). Tako je, naime, Haški sud okarakterizirao borbu hrvatskog naroda za slobodu na ozemlju BiH. »Pravni institut “zajednički zločinački pothvat (ZZP)” doktrina je koju je ICTY skrojio kako bi mogao suditi pojedincima za zločine koje osobno nisu nužno počinili, ali ih Tužiteljstvo smatra odgovornima jer su bili dio skupine ili organizacije koja je imala za cilj i svrhu počiniti zločine.« (str. 26.) Drugim riječima rečeno, svatko tko se borio na strani HVO-a jednostavno je zločinac. Zar su onda čudne one znamenite riječi generala Slobodana Praljka nakon što je čuo presudu: »Suci. Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prezirom odbacujem vašu presudu!«? (str. 15.) Nakon toga je popio otrov da bi sačuvao svoju vojničku i ljudsku čast, kao što su Drinske mučenice skočile s drugog kata zgrade da bi sačuvale svoju redovničku i ljudsku čast.

A brojke i povijesne činjenice ukratko govore sljedeće. »Presuda ne može prikriti činjenicu da je Armija BiH, već početkom 1993. brojila više od 261.000 vojnika i bila je čak 7 puta jača i brojnija od HVO-a. U takvom omjeru snaga HVO je mogao imati samo obrambene zadaće. Povijesne su i materijalne činjenice da je s prostora pod nadzorom Armije BiH u konačnici protjerano ili izbjeglo 527.000 Hrvata i Srba, a 586.000 Hrvata i Bošnjaka protjerano je ili izbjeglo s prostora pod kontrolom Vojske RS. Postrojbe Armije BiH samo su u Srednjoj Bosni prognale 153.000 Hrvata, te ubile 1.700 civila i zarobljenih pripadnika HVO-a. Armija BiH imala je zadaću etnički očistiti Hrvate iz Srednje Bosne.« (str. 13. – 14.) Nije uspjela, pa se Hrvatima sudi kao pripadnicima ZZP-a.

Ključnim svjedocima Tužiteljstva Tuđman navodi sljedeću petoricu: Robert Donia; Ciril Ribičič; Herbert Okun; Peter Galbraith; Josip Manolić. Trojica od njih niti su rođeni niti su živjeli na području negdašnje Jugoslavije, dvojica su pripadnici zločinačkog jugoslavenskog režima. Ali oni za Haški sud posjeduju tajnu istine. Tuđman ih podrobno raščlanjuje i tako dokazuje ne samo da ne poznaju događaje, uzroke i glavne sudionike, nego i da bezočno lažu. Posebno se to odnosi na Josipa Manolića, kao jedinog Hrvata na strani Tužiteljstva. Kada se sve ovo pročita, malo je reći da ostaje gorak okus u ustima.

»Nakon što su odradili svoj posao tužitelj Kenneth Scott i predsjednik Žalbenoga vijeća sudac Carmel Agius bili su počasni gosti u Sarajevu, odnosno Mostaru. Sudac Carmel Agius bio je, prema medijskim izvješćima, svojevrsni “gost iznenađenja” na manifestaciji “Mostar ne zaboravlja svoje prijatelje”, kada je primio nagradu “Mostar Peace Connection” iz ruku Safeta Oručevića.« (str. 464.) Usput, i neki su Hrvati primali nagrade iz ruku tog notornog Safeta Oručevića.

Uz to što su odbili sve svjedoke i dokumente koji su optuženima išli u prilog, suci su ih sudili i na nepostojećem jeziku zvanim BHS. Kad je parada neka je parada, rekli bi neki cinično.

Ali sada što je tu je. Onima kojima je bio zadatak iznijeti istinu na vidjelo nisu to učinili. Zbog toga su na djelu Tuđman i slični. Tko posjeduje jače činjenice neka ih slobodno iznese pa ćemo njih prihvatiti. Jer, samo je istina važna i ništa drugo, ili bi barem tako trebalo biti.

Miljenko Stojić

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo