Z. Gavran: Korona i korizma a. D. 2020.

Korona i korizma a. D. 2020.

Korizma je ove godine započela Čistom srijedom, Pepelnicom, koja je pala na dan 26. veljače. Podudarilo se da je upravo tog dana izviješteno o prvim zaraženima virusom u Hrvatsko, isto tako u još nekim zemljama kršćanskog kalendara i tradicije: Austriji, Švicarskoj, Grčkoj. U Italiji je dotad bilo već 300 okuženih, a svega 12 umrlih (trenutno ih je više od 18.000).

Sama riječ „korizma“ dolazi od latinske „quadragesima“, „četrdeseta“, a to se razdoblje nazivalo u hrvatskomu „četrdesetnica“, a mogli bismo ga zvati i „četrdesetodnevica“, 40-dnevno razdoblje pojačanog posta, nemrsa, molitve, pokore, odricanja od određenih užitaka, razdoblje pojačane pobožnosti, čitanja Sv. pisma i duhovnog štiva te dobrih djela prema bližnjima. Razlog tomu što je između 26. veljače i 12. travnja, kada će biti Uskrs, zapravo 46 dana jest taj što se u tih četrdeset dana ne računaju nedjelje (pet korizmenih i Cvjetnica). A ne  računaju se zato što se nedjeljom ne smije postiti; svaka je nedjelja dan spomena i proslave Uskrsnuća, i zato su nedjelje iznimljene iz nizanja ostalih dana u tjednu kako tijekom ostatka godine, tako i u korizmi. Uskrs je „nenadmašiv“, ne smije ga i ne može nadmašiti ništa drugo.

Neobična je podudarnost između naziva toga kršćanskog razdoblja u godini i naziva pandemijski raširenoga novog virusnog soja iz porodice koronavirusa (SARS-Corona Virus-2). Neobično zato što je u nazivu bolesti riječ „corona“, koja inače u općoj uporabi znači „kruna“, a znači i „aureola“ odnosno u hrvatskoj inačici „svjetlokrug“. Korona (kruna) i korizma imaju slučajnu fonološku sličnost. A vidjet će se da imaju i dublju, slikovitu i simboličku sličnost.

Korizma „okrunjena“ koronom

Akademik Vladimir Paar na ovom je portalu ovih dana objasnio da je virus dobio takvo ime zato što pod elektroničkim mikroskopom (kojim se jedinim može vidjeti, toliko je sitan: niz od milijun takvih virusa dug je 10 cm) svaki pojedini virus izgleda kao – kruna. Dolazi nam na um asocijacija da je ove zime i proljeća korizma „okrunjena“ virusom. Da su ljudi, da je čovječanstvo okrunjeno – koronom kao „krunom“ naglo šireće bolesti koja dohvaća sve više ljudi i sve ih (nas) više odvodi u patnju ili i u smrt. I zatim se sjetimo kako je na kraju razdoblja koje korizma obilježava, na Veliki petak, Isus Krist bio trnovom krunom „okrunjen“. Kruna je inače simbol kraljevske vlasti i časti, a za to da je Isus bio ironično, inverzno, perverzno okrunjen pobrinuo se Zli, po Bibliji i izvanbiblijskoj predaji: pali anđelski poglavica, Sotona (u islamu: Šejtan) – Protivnik, Lucifer – „Svjetlonoša“. Htio se – kao pravi „Knez svijeta“ – na taj način – u ime „Svijeta“ – narugati Pomazaniku Božjem, Mesiji, Proroku, Spasitelju ljudskog roda. Htio je izrugati i obesmisliti Čovjeka koji je u Božje ime navijestio ili htio donijeti spas u grijeh „palomu čovjeku“. Spas svakomu koji je, još od Evina i Adamova sagrješenja (pojmljeno teološki, ne doslovno i ne nužno strogo povijesno ni znanstveno), baštinik onoga prvog, izvornog, iskonskog Grijeha ljudskog roda.

Ironično je, zlurado i podrugljivo nametnuta na Isusovu glavu kruna isto tako u usporedbi s jednim drugim vijencem, koji se i tada u Rimskom Carstvu dodjeljivao osobito uglednim i časnim ljudima, junacima, iznimnim zaslužnicima i pjesnicima…, a to je „lovorov vijenac“, tj. „kruna“ spletena od lovorovih grančica. Isusov vijenac nije bio ni od zlata, kao Kraljev, ni od lovora, kao junakov ili umjetnikov, nego je bio od bockava, okrutno bolno raskrvavljujućeg i time ponizujućeg trnja…

Na te slike odvode nas misli dok razmišljamo o strahovima, boli, muci, poniženju i nemoći što ih upravo doživljavaju toliki ljudi koje je zarazio „opaki“ virus, a s njima i njihovi najbliži, ako im uopće mogu biti blizu dok su u bolnici, na intenzivnoj skrbi ili pod respiratorima. Virus se „razuzdao“ upravo u razdoblju kršćanske korizme te je za posljedicu imao i, prvo zbog zabrane okupljanja koje su proglasile svjetovne vlasti, a zatim i na temelju vlastita razborita i odgovorna prosuđivanja, biskupske odluke o ukidanju svih vjerničkih okupljanja (više od pet osoba) na sakramentalna slavlja, osobito na misno slavlje, i na druga vjernička okupljanja. Je li sve moralo biti baš tako drastično ili nije, o tome se može raspravljati, no dužni smo poštovati duhovnu vlast i odluke onih koji su odgovorni, a imamo pravo poduzimati inicijative i poticati ih da svoje odluke izmijene ili ublaže. Sve drugo bilo bi „pučističko“ ponašanje, a ono nije ni u duhu Katoličke crkve, ni u skladu s naučavanjem i temeljnim pravilima Katoličke crkve, niti je u skladu s evanđeoskim duhom i onim što možemo naučiti iz Djela apostolskih i novozavjetnih poslanica.

Moćan agent Zloga, ali i instrument u nedokučivoj Božjoj providnosti

Taj virus, dakle, kao kakav iznimno moćan agent Zloga – ali nikada ne smijemo zaboraviti da je i Zlo „instrument“ u nedokučivoj Božjoj providnosti, da je Bog „iznad“! – zadao je silan udarac redovnom vjerskom i ostalom životu čitavih zajednica, užih i širih, i to upravo u razdoblju korizme i Vazma, dakle u razdoblju koje je uz ono adventsko-božićno najposvećenije i vjernički najaktivnije razdoblje u godini. Kao što je u korizmi trpio Krist, tako sada trpi i njegova Crkva, narod Božji. Korizmu, Veliku trodnevicu pred Uskrs, a zacijelo i Vazam (Uskrs) te vazmeno razdoblje kao da kruni sasvim osobitom „trnovom krunom“ te okovima i uzama u koje je bio sapet Onaj koji se Židovima otkrio kao Sin Božji i Spasitelj svijeta. Eto, toliko o asocijaciji korone i krune, riječī koje su obje romanskog, latinskog porijekla, samo što je prva u naziv virusa upala sasvim slučajno. Ili možda ipak ne sasvim slučajno, tko bi to mogao sa sigurnošću znati ili tvrditi što sve demonski stožeri više od nas ljudi neupućenih u njihove tajne znaju, predviđaju i kakve dugoročne urote kuju.

Katolicizam je u svojoj dvotisućljetnoj povijesti, a isto tako i njegovo istočno krilo, pravoslavlje, volio simbole (protestantizam ih je većinom prezirao, ukidao i izbacivao iz crkvenih i privatnih prostora). U kršćanskoj slici svijeta oni imaju posebno značenje i pomagala su u vjersko-duhovnom životu i pobožnosti. U simboličkim poveznicama oduvijek se je otkrivao dublji smisao nečega, dublje značenje vidljivoga. Katolicizam pak osobito voli vidljivo i opipljivo: od štovanja uskrsnuloga, otajstvenog Isusa Krista, odnosno njegove nevidljive Prisutnosti, u vidljivoj i opipljivoj posvećenoj (pretvorenoj u mistično Tijelo) hostiji odnosno isto tako vidljivu i okusivu vinu pa do ljubljenja Križa na Veliki petak i nebrojenih drugih pobožnosti u koja su uključeni materijalni predmeti koje naša osjetila mogu percipirati. Zato katolicima teško pada uskraćivanje sakramentalnog „dodira“, uskraćivanje euharistijskog Kruha, uskraćivanje posvećene vode (koju doduše, isto tako i posvećenu sol, imamo i doma tijekom godine) i svećeničkog blagoslivljanja njome, onemogućivanje fizičke nazočnosti liturgiji, uskraćivanje mirisa svijeća i tamjana, odaljivanje od simbola i simbolike crkvenih prostora, od klecala i ispovjedaonica, od oltara, kipova i slika ukrašenih i čašćenih prelijepim cvjetnim aranžmanima…

A upravo stanovita uskraćivanja, stanovita lišavanja – sebe, ne drugih – bitna su značajka same korizme oduvijek. U njoj se ne mrsi, u njoj se posti, u njoj se vjernik suzdržava od sitosti, od previše hrane, ili si uskraćuje ovo ili ono što si inače rado priušti. Lišava se ponečega čime inače raspolaže. Odriče se u korist siromaha od svoga suviška, a nerijetko i od onoga čega i sam ima premalo. Zašto?

Od korizme i kušnji u pustinji do predanja, uhićenja, mučenja i ’krunjenja’ na Veliki petak

Izvorište korizme  jest Isusov četrdesetodnevni boravak u pustinji, u pustoši, izvan grada i sela, u izdvojenosti od drugih ljudi. Taj boravak prethodio je njegovu javnom djelovanju i bio svojevrsna pretpostavka za nj. On se u pust kraj povukao svjesno i dragovoljno, nitko ga na to nije natjerao. Zašto je to učinio? Je li „morao“ to učiniti? Zar je „humano“ četrdeset dana ne jesti ništa? Traži li Bog od Njega i od nas da mučimo sami sebe, kao da bi Bog-Otac u našem mučenju samih sebe uživao ili nalazio neko posebno zadovoljstvo?

Na prvu korizmenu nedjelju čita se evanđelje o Isusovu 40-dnevnom boravku u pustinji, na kraju kojeg je on kao Sin Čovječji ogladnio, dakle našao se na rubu smrti. I tada ga je kušao vrlo učeni i lukavi Napasnik. Napasnik u čijim su kušnjama sadržane sve naravne potrebe, sve želje, sve ambicije i stremljenja ljudi svih naraštaja. Isus se, u vjeri i predanosti Ocu, uspješno odupro trima teškim kušnjama Sotone, koji ga je tada napustio („do druge prigode“). Tada su pak došli anđeli i nahranili ga, dodaju pisci evanđelja. Nahranili su ga ’duhovnom’ hranom, koja je zasigurno bila i za tijelo okrjepljujuća.

Na Veliki petak Nazarećanin je bio prisilno lišen fizičke slobode, lišen hrane, lišen društva, lišen svega čime je dotad raspolagao i upravljao. Ovaj put ta lišenost nije bila dragovoljna, nego prisilna. Vlasti su tako odlučile, židovske i rimske (nacionalne i globalne!), i on je bio uhićen, pljuvan, ponižavan, bičevan i na kraju na križ razapet i time usmrćen. Istina, da je htio, mogao je lišavanje slobode svojom božanskom moći izbjeći (dozvati „dvanaest legija anđela“ da se bore protiv zlostavljača), no on je prisilu dragovoljno – iako uz unutarnji otpor i tijela i duha i čitava mu bića koje želi živjeti! – dragovoljno prihvatio. Zato da se posvema podvrgne volji Očevoj, kako bi u punini mogao ostvariti jedinstvo s Njime, u božanskom Trojstvu. I kako bi time mogao u punini izvršiti svoje spasiteljsko poslanje, poništiti „grijeh svijeta“, tj. grijeh svih ljudi iz svih naraštaja od prvog do posljednjeg čovjeka, i osloboditi ljude iz okova grijeha, od „duga“ koji ne mogu otplatiti, od smrti kojoj inače ne mogu izbjegnuti.

Da nije u pustinju – u stanje lišenosti – otišao dragovoljno, teško bi bilo – ljudski gledajući – povjerovati da bi na križ – u stanje u kojem te lišavaju i časti i dostojanstva i osobne imovine i slobode i samog života – otišao dragovoljno, pustio bez otpora drugima da ga odvedu u muku, tjeskobu i smrt. „Čovjek se ne privikava jedino na vlastitu smrt“, napisao je Malraux u „Ogledalu limba“. A vrijedi razmisliti i o naoko suprotnoj, paradoksalnoj tvrdnji jednog drugog velikog modernog pisca, Hermanna Brocha, iz „Vergilijeve smrti“: „… tek u žudnji za smrću žudimo za životom“.

Ljudima svih naraštaja vlastito je težiti za „zadovoljavanjem svih svojih potreba“; takva težnja ugrađena je u naše živce, meso, krv i kosti, u mozak, srce, razum i volju. Dodajmo tome i težnju za slobodom i, u novijoj povijesti, za ostvarivanjem svih naših, „legalnih i legitimnih“, univerzalno ljudskih i ustavnih sloboda i prava. Sada se pak dogodila korona, i najednom više ne možemo to što bismo inače mogli, nemamo mogućnost činiti sve što hoćemo niti hodati kamo god hoćemo. Lišeni smo onoga što inače činimo i što smo mislili da nam nitko ne može uskratiti, da nas nitko toga ne može lišiti. I ne samo to, nego svaki dan zorno promatramo kako neke od nas „odvode“: u samoizolaciju (u samoodvojbu, u osamu, u svojevrsnu pustinju – u opustjelost od svoje intime, od bližnjih, od posla, društva…), ili u bolnicu, ili na intenzivnu skrb, ili na aparate. Blaise Pascal temeljno je ljudsko iskustvo opisao ovako: Zamislite mnoštvo ljudi okupljenih u skupinu; svaki dan dolaze i jednoga od njih odvode u smrt: to je slika ljudske sudbine.

Tu sliku inače smo u pravilu ili najčešće, napose nakon što je prošao Domovinski rat, uspijevali ne gledati prečesto, odgurivati ju od sebe, kao da „pustinje“, patnje, zatočeništva i same smrti uopće i nigdje na svijetu nema. Sada to više nije moguće, „odvođenje“ je pred našim fizičkim očima i na zaslonima učestalo. Što u smrt, što u neko od boravišta propisanih od vlasti. Odvođenje nije dragovoljno, ali je neizbježno, nitko mu se ne može lako, ili se ne može nikako, oduprijeti. Pokuša li, jača će ga šaka ščepati i odvesti kamo mu je određeno.

Načelo „brže, više, jače“ stavljeno na kušnju korone-korizme

Čitav suvremeni svijet izgrađen je na načelu „napretka“, ostvarivanja ljudskih i državljanskih prava, obrazovnog i karijernog uspinjanja, bogaćenja, jačanja vlastite moći i ugleda, natjecanja s drugima… Čuveno geslo olimpijskih igara odnosno sportskih natjecanja općenito: ‘citius, altius, fortius’ (brže, više, jače) nismo naslijedili iz starog vijeka, ono je stvoreno u novom vijeku. Izrekao ga je prijatelj baruna Pierrea de Coubertina, utemeljitelja modernih Međunarodnih olimpijskih igara, fr. Henry Martin Didon. Taj slavni dominikanski propovjednik u svom govoru na otvorenju natjecanja mladih u pariškom predgrađu Arcueilu izrekao je to geslo g. 1891., koje je de Coubertin predložio za geslo MOI-a tri godine poslije toga. Ono je opečatilo ne samo sport, nego i mnoga druga područja ljudskih djelovanja, uključujući ratove, gospodarska i znanstvena natjecanja u stilu „velike ribe gutaju male ribe“, svekolike financije i prevladavajući način života, sve do danas. Točnije: do jučer.

S pandemijom koronavirusa (čak i da tog novog virusa uopće nema, kako neki uporno i suprotno notornim činjenicama i dalje tvrde, ovdje je taj „detalj“ srećom zanemariv) i to je geslo došlo do zida. Ljetne olimpijske igre u Japanu odgođene su za dogodine. Natjecanje među državama za što veći izvoz najednom se preokrenulo u pasivizaciju milijarda ljudi, koje su lišene ne samo sportskih, nego i mnogo običnijih tjelesnih i umnih i poslovnih i ostalih aktivnosti. Natjecanje za sada preživljava ponajprije u globalnoj potrazi za zaštitnim maskama i drugim medicinskim pomagalima, za testovima i cjepivom, a zatim žurno i panično za što većom količinom novca koji će države, EU, EIB, EBRD, MMF, WB, privatne banke i drugi moćni čimbenici ubrizgati u najednom bolesni i slabokrvni organizam dotičnih zajednica – kako taj organizam ne bi doživio glad, tj. lišavanje prijeko potrebne hrane, i svaku drugu glad koja ugrožava sigurnost i zdravlje i životnost i sav redovni pogon ljudi i sustava u kojima oni žive i opstaju.

Korona je dakle nametnula čitavu čovječanstvu neku osobitu pokoru, neko čudnovato „pustinjaštvo“, neku do prekjučer nezamislivu samoizdvojbu osoba iz užih zajednica i društva, samoizdvojbu mjesta i krajeva iz domovine, samoizdvojbu zemalja iz zajednice zemalja… Na Veliki petak bez nazočnosti vjerničkog stada „predvodit“ će svećenici, osamljeni i iz zajednice tjelesno izdvojeni, obrede Muke, u kojoj Krist biva okrunjen trnovom krunom; prije toga, tada i poslije toga mnogi će životi biti okrunjeni – koronom. I njezinim nimalo bezazlenim posljedicama.

Zanimljivo je sve to. I nije ovo razmišljanje ni teološko ni proročko ni učeno tumačenje toga što se događa. Riječ je samo o asocijacijama, usporedbama, simbolima, slikama… koje nema pretenziju izlagati nikakvu opću „filozofiju povijesti“ odnosno „filozofiju su-vremenosti“. No dimenzija korizme – bilo kao dragovoljnog, bilo kao „pod muss“ lišavanja toliko toga što smo inače smatrali nezamislivim – nukat će ljude na razmišljanja o tome kako smo ovaj naš svijet, svoje egzistencije i međusobne odnose u njemu uredili, čime ih ispunili, čime osmislili. Onako kako je to u nedavnom obraćanju „Urbi et orbi“ na profinjen i obuhvatan način jezgrovito izrekao papa Franjo. I razmišljat će se na čemu ubuduće graditi čovjekovu sigurnost, sigurnost zajednica, država i organizacija kao što je EU, NATO, VE, OESS, UN, WTO, WHO, G7, G20 itd.

Je li moguća, i potrebna, neka sasvim druga ekonomija?

Samo jedna „konkretnija“ reminiscencija iz ovih godina. Kada je g. 2008. u SAD-u buknula bankovna kriza, te se proširila i na druge dijelove svijeta prijeteći da će srušiti čitav svjetski financijski, monetarni i gospodarski sustav i „poredak“, i kada je u Europi i drugdje nastupila stagnacija, recesija i pad BDP-a, praćeni krizom njegova rasta u mnogim zemljama, krizom banaka, dužničkom krizom i latentnom krizom niza prezaduženih država, pojedini ekonomski i drugi mislioci počeli su iznositi pred javnost određena pitanja. Jedno je od njih bilo i sljedeće: Moraju li države, mora li čovječanstvo bezuvjetno težiti svakogodišnjem što većem gospodarskom rastu? Stremiti stalno za „brže, više, jače“? Možemo li živjeti bez stalnog i bezuvjetnog gospodarskog rasta (ako se, recimo, stanovništvo ne povećava)? Možemo li se malo zaustaviti, odmoriti od takvih imperativa, koje je sve teže ostvarivati i koji imaju sve veću cijenu i štetni su i za ljude, i za floru i faunu, i za klimu, i za vode, i za zemlju iz koje raste sve od čega živimo, ili koju nemilice zapuštamo i napuštamo? Možemo li svoja gospodarstva drukčije zasnovati, i tako ih zaštititi i stabilizirati od golemih rizika, od kompeticije i predatorstva, na nekim drugim načelima od ovih progresističkih, globalističkih, tržišno-ekonomističkih, tehnicističkih…? Možemo li primjerice urediti društva tako da ona žive mentalitetom srednjovjekovnih gradova, u kojima su cvali obrti i trgovina, ali ne s ciljem stalnog ili bezglava rasta pod svaku cijenu, sve većeg bogaćenja i širenja proizvodnje i „tržišta“, nego s ciljem održavanja ravnoteže između opravdanih potreba i nerijetko pretjeranih ambicija – samo na razini koja omogućuje „miran i spokojan život“ (sv. Pavao).

Drugim riječima, očekivati je da će se sada tek razgorjeti vrlo otvorene i hrabre rasprave o granicama rasta i o smislu sadašnjega modela po kojem je uređen svijet: i u pogledu iskorištavanja prirodnih izvora, i u pogledu užasnih šteta i silnih pogibelji koje fizičkom i psihičkom i mentalnom zdravlju nanose moderni razvoj industrije, napose informatička (četvrta tehnička, tzv. „tehnološka“) revolucija, agresivno uvođenje najprije 4G, sada i mnogo opasnijeg 5G…, i sav ovaj razvoj u orwellijanskom, u tehničko-politički, gospodarsko-financijski, kulturno, informacijski i ideološki totalitarnom, k tomu i protureligioznom i protukristovskom (protukorizmenom, u stjecanju i konzumiranju nezajažljivom) smjeru.

Korona kao poticaj, korizma kao mogući odgovor: na što se, na koga se „kladiti“?

Možda je doista trenutak da se, za promjenu, počne razmišljati i o malo češćem i trajnijem dragovoljnom „povlačenju u pustinju“, o svojevoljnom (ne samo prisilnom) lišavanju samih sebe zadovoljavanja svakovrsnih (prečesto suvišnih i pretjeranih, nezdravih, nerazumnih, onečovječujućih…) „potreba“, koje sve više bujaju kako sve više ulazimo u razdoblje dosad neviđenih znanstveno-industrijskih i čovjeka-preoblikujućih mogućnosti. Možda je trenutak da se između rizika za čovjekovo tijelo i „dušu u tehničkom dobu“ (A. Gehlen) i onoga što i tijelo i dušu možda spašava ili bar smiruje i zaštićuje odlučimo za ovo drugo. Za takav smjer razmišljanja i kretanja.

U „slobodnom prijevodu“: trebamo li i dalje gospodarske politike i sve ostalo podvrgavati načelu „pohlepe“, ili nas ova pandemija opominje da postoji i tome suprotno načelo: načelo odricanja, lišavanja, poniznosti, umjerenosti i traženja unutarnjeg, ne tjelesnog, zadovoljstva – koje se ne bi tražilo u paničnomu načelu „stalno više“, nego bi se nalazilo u smirujućemu načelu „razborito manje, skromnije, suzdržanije“ – ali ljudskije i „normalnije“. I za tijelo i dušu „zdravije“. I božanskije.

Paradoksalno, ali samo naoko: Bliže zemlji, vlastitoj zemlji (makar i tu išli, kad je nužno, „križnim putem“, do okrunjenja trnovim vijencem), a dalje od, tuđih i dubioznih, virtualnih „oblaka“ (makar nam se u njima obećavala ili ’ukazivala’, dakako: prijevarna, ovozemaljska „nebesa“)!

Korona naime na našu glavu – možda i kao posljednji krik znanstveno-laboratorijskih i interesno-financijskih i političko-toalitarnih zamisli onih koji su (za razliku od „nas ostalih“) bili dovoljno moćni misli pretakati u djela – stavlja trnovu krunu kao posebnu ljudsku i providnosnu opomenu, htjeli mi sve to tako pojmiti ili ne htjeli. Ljudski i religiozni smisao traži se u realnoj (povijesnoj, egzistencijalnoj, skupinskoj) situaciji, a ne u arealima osobne mašte ili zanošenja plitkim, emocijama prenakrcanim religioznim, najčešće isforsiranim osjećajima i umišljanjima – ne dakle u ignoriranju zbiljskoga svijeta, sebe u njemu ni ljudi oko sebe.

Korizma nam, isto tako, stavlja na glavu, na kraju njezina razdoblja, osobito starijima i neotpornijima i bolesnijima, trnovu krunu, onu koju sami dragovoljno odabrasmo, makar to učinismo u samo maloj mjeri u usporedbi s našim Spasiteljem, makar samo „simbolički“, e da bismo bili bliži svom božanskom Uzoru i Idealu.

Korona se iscrpljuje u nasilnu „uhićenju“, lišenju slobode i neminovnoj bolesti pa i smrti.

Kristova kruna uvodi nas, milom ili silom, u otajstvo Izbavljenja, što je naravno ljudski gledano paradoks. Uvodi nas u nadu u Uskrsnuće. I u djelatno iščekivanje drugog i posljednjeg Kristova dolaska.

Što biste radije izabrali da, poput matematičara Pascala (u njegovim genijalnim Mislima i drugim djelima, koje moderni duh uglavnom prešućuje, svjestan njihove misaone i vjerske pronicljivosti), i matematički izračunavate isplatili nam se više „kladiti“ na to da Boga ima ili se „kladiti“ na to da Boga nema – kako bismo odabrali ono što nam je svakako „isplativije“?

Zdravko Gavran

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo