Mile Prpa: Pale sam na svijetu

Ulicama moga grada trubaduri pjevaju,  mandoline i gitare pod prozorom sviraju…. A sada kao da je Pale sam na svijetu, tisuće parkiranih automobila, bezbroj zatvorenih trgovina, kafića i sl. a nigdje nikoga, sve je pusto, sve je tužno, sve je sablazno, u pojedinim djelovima grada sve i srušeno. Sve djeluje kao u horror filmu, vizure pune strave – strahote kakve još nikada nije bilo u našem gradu Zagrebu. Kao da se ostvaruju neka suluda proročanstva o kraju svijeta i života. Sad je naš grad postao središte svjetske tuge i nesreće. Tu i tamo ponetko od ljudi proviri kroz prozor, a na njemu, na njegovom licu vidi se strah od moguće smrti.

Nije samo tragedija potresa koji je mnogo naškodovao, ali i koronavirus – mete po svijetu metlom smrti, kao da su na Zemlju sišla sva četiri biblijska jahača  Apokalipse. 

Prvi jahač dolazi na bijelom konju, predstavlja antikrista i njegova uloga je da zavede ljude i navede ih na jedne protiv drugih. Nosi luk, a na glavi mu je vijenac. On je “osvajač” koji ima misiju podrediti čovječanstvo. Također, ima metaforičko značenje za pohlepu u ljudima koja ih je dovela do Apokalipse.

Drugi jahač dolazi na crvenom konju. Crvena boja simbolizira krv koja se prolijeva u ratovima. Dobiva snagu da uništi mir na zemlji, nastavi rat koji je započeo prvi jahač i natjera ljude da se međusobno ubijaju. U ruci drži mač kao simbol rata. Njegovo metaforičko značenje su ratne strahote.

Treći jahač jaše na crnom konju i dolazi kao posljedica rata i razaranja drugog jahača. On će donijeti glad i bolesti već pokorenom svijetu. U ruci drži vagu kao znak hrane koju mjereći oduzima i uništava. Jaše govoreći: “Jednu hrpu pšenice za groš, tri hrpe ječma za groš, a ulja i vina neće biti”.

Četvrti jahač “Smrt” (jedini imenovani jahač) dolazi na bljedunjavo zelenom konju. Zelena boja je znak teško bolesnih i nedavno umrlih ljudi, a blijeda nijansa označava truljenje. Prati ga bog starih Grka – Had, koji simbolizira pakao. Njemu je dana moć svih prethodnih jahača da ubija ratom, glađu, bolešću i divljim zvijerima. (Wikipedija).

Iz značenja sva četiri jahača moglo bi se ponešto, manje ili više, pronaći i u našim dušama, ali posebno u našim djelima kroz naš život, ali i kroz život našeg grada i države.

 Nikome izvana ne treba prigovarati, svojim ponašanjem, svojom ohološću, svojom pohlepom, svojim zavadama isl. da sve ne nabrajam- mi smo sami krivi dolasku u našu zemlju, u našu domovinu, i u naš grad sva četiri jahača Apokalipse, ako ne doslovno i stvarno, ali sigurno najmanje simbolično ili metaforički.

U ovome potresu koji je pogodio naš Zagreb, ima nešto što je i eshatološki neobjašnjivo. Činjenica da je u velikom, skoro milijunskom gradu, sa silnim razaranjem nastradala samo jedna djevojčica iz siromašne obitelji koja je živjela u podrumskom stanu Ako gledamo lutrijski, to se može usporediti s pogotkom označenog  broja u milijun drugih brojeva. U povijesti potresa velikih gradova to nije poznato, obično se radi najčešće o više stotina mrtvih, ako ne i u tisućama.

Ta žrtva djevojčice Anamarije (?), simbolično, laički rečeno, je žrtva koju treba štovati kao znak Božje ljubavi prema našem narodu. To ukazuje na zanemarenu socijalnu nepravdu koja je u hrvatskom društvu prisutna na svakom koraku.

Drugi slučaj, jednako tako eshatološki nepojmljivo, da je nastradalo oko pet tisuća grobnica, što se nikada nije čulo u potresima velikih gradova, to se može samo tako protumačiti da nas Bog upozorava da se i kosti naših mrtvih prevrću u grobnicama zbog našeg ponašanja, a posebno ponašanje političkih vlasti i nebrige o vlastitom narodu. 

Treći slučaj, je rušenje sa vrha tornja Prvostolnice (Katedrale)  teškog kamenog križa koji se skotrljao pred sama vrata najviše pozicioniranog nadbiskupa  Crkve u Hrvata. To valja protumačiti da nešto nije u redu u toj Crkvi Hrvata.

I četvrti slučaj još mističniji,  to je i vrijeme ili tajming snažnog udara potresa kao da je to vrijeme izabrano da nastrada što manje ljudi.

Sve navedeno govori da se radi o Božjoj opomeni. Opomeni, da se  mijenjamo i u sebi samom, ali i prema drugima, svojim bliskim, kao i prema cijelom narodu, pomoći svakom čovjeku kojem je to potrebno. To znači odreći se grabeži materijalnih dobara. Sv. Pavao je rekao – Tko ulaže  u vlastito tijelo, ulaže u raspadljivost, a tko ulaže u duh, ulaže u život vječni. Poznata je misao da je svačiji život uspio, (ne u smisli materijalnog bogatstva), već ako svojim životom sačuva dušu za vječnost.

Naša trenutna Vlada, u ovim tragičnim dogođajima postala je vrlo uspješna,  krvavo se bori odjednon na najmanje dva fronta. Prvi put u cjelokupnom postojanju  Hrvatske države, da je Vlada ispred sebe postavila poštene, vrlo kvalitetne, stručne ljude, ljude od znanosti i velikog iskustva.

Kad prođu ovi događaji,   ako ih uspješno prevladamo, neće više biti mjesta političkim šarlatanima u vlasti, bilo koje nacionalne pripadnosti, već samo stručnim, poštenim i inventivnim ljudima. Ljudima koje pokreće, ne duh sebičnosti i grabeža, već duh pokretač (spiritus movens).

Kad se vratimo u normalu i kad iziđemo na svjetlost iz mraka u tunelu, hrvatska Vlada morat će pokrenuti radikalne reforme. Izbaciti van uhljebe, racionalizirati državnu upravu na svim razinama. Posebno racionalizirati DORH i cijelo pravosuđe. Donijeti rigorozne zakone za kaznena djela, a posebno za korupciju u javnim službama. Pojedina kaznena djela napravljena u vrijeme vršenja javne dužnosti, drastično trebaju kazniti i dati im značaj izdaje domovine, što znači ne samo kazna već i konfiskacija cjelokupne imovine.

Za takve ljude ne smije biti milosti. Ako se  drastično ne počme kažnjavati državna korupcija, neće biti ni sreće ni napretka.

Duh ljubavi prema svom narodu je najveći

duh pokretač njegove opstojnosti, njegove budućnosti

i njegove sreće.

(Codex moralis Croaticum)

Zagreb, 26. 03. 020

Mile Prpa/Hrvatsko nebo