S. Nemec: Koronavirus – Treba li se neprekidno kretanje naprijed vršiti preko svih nas!?

Dok se epidemija širi pokažimo odgovornost prema sebi i prema drugima

Franjevački samostan. Protokolarni poziv. Pored mene prolaze dvije istetovirane žene i donose ranojutranju kavu i kolače. Počinje priča nadbiskupa o danas izumrlom činu tetoviranja djevojaka u BiH u kojem su njihove majke tada prepoznavale jednu vrstu zaštitnog znaka od nekrsta. I kada su ove gospođe bile djevojke na vidnom mjestu (najčešće po rukama, od lakta prema šaci, na prstima, a kod nekih na čelu i na prsima) stavili su im neizbrisiv simbol križa kao učinkovitu zaštitu od nasrtaja nekrsta.

Čovjek slušajući povijest i dovodeći istu u korelaciju sa sadašnjicom, ne samo da pomisli kako bi trebalo vratiti ovaj običaj, istetovirati se, sicati kao zaštitu od konkretnog, uosobljenog, perfidnog, utjelovljenog zla u mnogima već se i pita koliko dobroga čovjek mora nositi u sebi da poništi zlo koje najviše mrzi čovjeka.

Evocirala sam ovaj događaj kako bi slikovito prikazala zlo koje čovjek nosi u sebi, bilo ono fizičko, moralno i metafizičko zlo. Ako maknemo metafizičko koje je ukorijenjeno u nesavršenosti samog čovjeka i fizičko kao posljedica nesavršenosti svijeta ostaje nam moralno zlo, ono moralno u slobodi čovjeka koji ima izbor stati na stranu dobra ili zla. No ljudi kao uzročno-posljedičnu vezu metafizičkog i fizičkog zla sve manje žele Dobro kao dužnost svakog pojedinca, kao uvjet dobrog života i suživota, ne znajući ili nerazumijevajući da u suprotnom postaju naglavačke izvrnuta Camusova najslabija trska u prirodi koja ne misli. Koja se ne boji olujnog mora, noći bez svjetla i bijesa mirnog čovjeka. Kod takvih važno je samo doći do cilja, iako cilja nema. Važno je popuniti vlastite pukotine, iako se ne mogu popuniti. Važno je osjetiti vlastitu pobjedu, iako je pobjeda uvijek na strani onog drugoga, jer tada je ego nahranjen, narcisoidnost je dosegla najvišu razinu, a kad taj osjećaj nestane, novi izazovi postaju jedino rješenje

Smrad uzima danak

Takva je i ova priča sa korona virusom. Kao da ste u dvorcu okruženi mračnim zidovima, sjenovite aleje pričaju vam tajanstvenu povijest, svaki luk svodova govori vam o povijesnim venama, o suludim podvizima, bijesnim porivima, neobuzdanoj strasti, traganju izazvanom stalnim porivom za izazovima, ali ne onim izazovima koji nadvladavaju probleme i čine nas boljim, već onima koji nemaju odgovornost niti sagledavaju posljedice. Neki će reći da zapravo u rukavicama govorim o teoriji zavjere. Ne govorim, jer je ne poznajem i mogu smo slutiti i vezati se na izjave stručnjaka koji govore da je globalizacijom stvoreno negdje oko 46 virusa koji se periodično aktiviraju i s kojima se teško izlazi na kraj. Pa tako i sa korona virusom koji ne poznajemo, koji nema miris, al smrdi po koječemu. I taj smrad uzima danak i pokazuje ili dokazuje onu-kako prostreš tako ćeš i leći. Potvrđuje činjenicu kako neki misle da sve mogu imati pod kontrolom pa kad se ista izgubi, jer toliko daleko se ne mogu sagledati posljedice, imamo što imamo.

Ovakva situacija s kojom se prvi put susrećemo, koja budi strah i u kojoj se prazne bankomati i police podsjetila me i na Darwinovu sliku organskog svijeta u kojem od milijardi organskih bića koje se svakodnevno pojavljuju na zemlji samo pojedine jedinke preživljavaju i do kraja se razvijaju. Čovjek tada shvati da ni priroda nije u stanju stvoriti povoljne uvjete za ništavan dio te bezbrojne količine jedinki koje se rađaju i koje bi se mogle roditi i da je osnovi zakon života na zemlji surova borba za opstanak. Potrebno je da milijuni uginu da bi se dobila jedinka koja znači korak naprijed u procesu usavršavanja jedne određene vrste. Moglo bi se reći da je to bezdušna veličina prirode nad kojom se ne zgražamo, koju prihvaćamo kao najprirodnije i najnormalnije. Kada ovu, zapravo Darwinovu sliku organskog svijeta prelijemo na nas ljude tada nastaje problem, tada se otvara pitanje morala- treba li se neprekidno kretanje naprijed vršiti preko svih nas. Moral kaže – nikako, ali taj isti moral opovrgava rečeno, jer svakodnevno gazimo preko leševa, živimo život na tuđi račun kako bi opstali svatko iz svog razloga.

„Pohvala besposličarenju“

Ako se referiramo na mjere koje se poduzimaju, na rad i školovanje kod kuće isto neodoljivo vraća na Bertranda Russella koji je 1932. godine napisao – Želim reći, posve ozbiljno, da se mnogo štete nanosi u suvremenom svijetu vjerovanjem u krepost rada te da je put do sreće i blagostanja u organiziranom smanjivanju rada. Sugeriram da bi četverosatno radno vrijeme trebalo osigurati čovjeku nužne potrebe i osnovne životne ugode, a da bi mu ostalo vrijeme trebalo biti na raspolaganju da ga koristi kako on smatra da treba. Iznad svega, bit će sreće i užitka u životu, umjesto pohabanih živaca, umora i dispepsije. Nužni rad bit će dovoljan da učini slobodno vrijeme užitkom, ali ne pretjeran da uzrokuje iscrpljenost. Kako ljudi neće biti umorni u slobodnom vremenu, neće ni zahtijevati samo pasivnu i banalnu zabavu. Neke kompanije shvatile su važnost “Pohvale besposličarenju” i danas uz petosatno radno vrijeme postižu izvrsne rezultate, jer imaju zadovoljne radnike.

Kako god, prihvaćajujući polako novonastalu situaciju, hrvatski narod ponovno pokazuje kako je uvijek u zajedništvu kad je nevolja na pomolu ili dođe. Nesebično se dajemo, a to što rijetki opovrgavaju navedeno samo je potvrda navedenog. Sve pohvale kriznom stožeru, ministru Berošu, našim doktorima i nadasve medicinskim sestrama. Važno je danas biti odgovoran kako prema sebi tako i prema drugima. Nije vrijeme za bilo kakvu nonšalanciju. Šaliti se možemo, jer šala je najbolji način za pokazati ozbiljnost situacije, i nikoga ne ugrožava. Nije više, unatoč razmišljanjima važno ni kako je virus došao, jer tu je i sve te rasprave oko toga zapravo ničemu ne služe. Raspravljat ćemo kad sve prođe pa i o potrebi katarze koja preporođuje i Uzvišenom stilu u kojem je sadržano sve što bi trebali razumjeti, i o vječnosti kao prisutnosti svakog dobra, o vremenu tišine i vremenu riječi, askezi i pokori koja će nas htjeli mi to ili ne staviti u odnos sa stvarnošću i dovesti do pobjede. Ali za sada, dok se epidemija širi pokažimo odgovornost prema sebi i prema drugima.

Snježana Nemec