Marija Dubravac: SVETI JOSIPE, SMILUJ MI SE! (Priča iz dijaspore)

»Uzalud ti prelijepo ime Sv. Josipa i uzalud potječeš od dobre obitelji kad ne držiš do svojega imendana niti se ikada moliš tome divnome svecu za sretnu smrt«, ponavljah mužu svakoga Josipova žarko želeći da se otrese dugogodišnjega nevjerstva u koje upade odlaskom u vojsku, 1955., godine. Što sam ga više opominjala bivao je drskiji, dobacujući na račun Gospinoga zaručnika razne poruge. Da samo znate koliko sam molila za njegovo obraćenje!

Moja kći bijaše opet trudna. Prvo dijete, curicu, zvala je Lidija. Drugo, bude li muško, nazvati će Leo. Rekoh joj:

»Kćeri, što god odabereš neka ti bude. Tvoja su djeca i jedino ih roditelji imaju pravo imenovati. Ipak, ispuni mi želju samo sada, a nikada više neću te tako što pitati upravo da ih rodiš desetero. Znaš koliko mi jada zadaje tvoj otac radi svetih stvari. Vrijeme je da se obrati. Učinimo skupa zavjet. Ako rodiš sina, daj mu očevo ime. Neka to bude u čast i slavu Sv. Josipu, a za uzvrat, neka svetac prosvijetli našem jadniku pamet barem sada kad je obolio.«

Nažalost, kći ne htjede pristati, jer bi uvrijedila muža Australca. Iako katolik, ne bijaše bolji od svojega punca. Sutra nakon rane Mise isplakah se u crkvi predajući Gospinom zaručniku sve jade, napose onu neispunjenu želju koju mi kći uskrati. Srce me je boljelo. Zar je moguće da djeca ne žele ponavljati imena roditelja, baka i djedova? Eh, ta moderna vremena! Noću sam usnula prelijepi san. Klečim pred oltarom Sv. Josipa. Vidjeh ga s ljiljanom u desnoj i s malim Isusom na lijevoj ruci.

»Nemoj plakati. Samo moli. Čujem ja tebe«, reče mi nježno«.

O da znate kako bijaše veličanstven i stvaran taj kratki san! Prestala sam plakati moleći litanije spomenutome svecu ujutro i na večer. U rano zimsko jutro zazvoni telefon.

»Babaaa! Ti ima mali Josip! Tri kile debeli! Puno lip!« klicao je moj zet Australac, toliko, da mi je uho zazvonilo.

Istoga dana u bolnici, držeći dražesnoga unuka, moja kćer reče:

»Znaš mama, nisam te noćas htjela zabrinjavati, no zbog visokoga tlaka liječnik mi jutros u četiri sata napomenu – ako se dijete ubrzo ne rodi, preostaje mi carski rez. Sjetih se odmah tvojega sveca. Zavapila sam mu: – Molim te pomozi mi! Ukloni od mene nož. Rodim li sina, ispuniti ću maminu želju. Zvat će se Josip. U roku nekoliko minuta, na čudo svima tlak se je popravio. Rodila sam dijete normalnim putem.«

Moj je muž radio godinama u tvornici kemikalija opasnih po zdravlje. Osim toga pušio je dnevno dvije kutije cigareta. U zadnjih šest mjeseci slabio je, ali liječniku nije išao. Uzalud savjetovah neka ostavi i posao i cigare. Kad uslijed kašlja i boli sav ocrnje, smrtno uplašen ode na pregled. Nalazi bijahu zabrinjavajući – lijevu stranu pluća zahvati rak. I pored mnogih bračnih nesloga žalila sam ga. Udovaljah mu sve, a znajući da neće dugo biti s nama, žarko sam željela neka se prije smrti ispovijedi i pričesti. Nije pristao tvrdeći da je čitav vijek bio pravedan. Bog ako postoji, oprostiti će mu grijehe radi dobrih djela učinjenih sirotinji. Navalila sam opet strogo postiti Sv. Josipu svaku srijedu samo o kruhu i vodi. Nakon posljednjega snimanja liječnik proreče skoru smrt. Rak se naglo razišao. Zamislite, premda mu bijahu zadnji dani, ne htjede primiti nikakve sakramente. Zar je moguće da đavao nadjača Sv. Josipa, ne dozvaljajući mojemu mužu stupiti pred Boga čiste duše? I dalje sam molila i postila opominjući muža neka se ispovijedi australiskom svećeniku ako neće pred hrvatskim. Ništa. Očajavala sam. Odnekud ga stadoh mrziti shvaćajući kako čitav život provedoh s odvratnim bezbožnim stvorenjem, koje će radije do smrti vjerno slijediti komunističku nauku stečenu u vojsci, nego se pomiriti s Bogom i postići mjesto u vječnoj domovini.

Sedam dana prije muževe smrti dok smo kuma i ja molile pored njegova kreveta, on iznenada otvori oči nakon dugoga spavanja. Jedva čujno upita:

»Kud ode onaj čovjek s malim djetetom i nekakvim cvijećem u ruci? Bio je kraj mene. Dijete se je smješkalo. Ličilo je našemu malom unuku.«

Zaplakala sam glasno rekavši mu da je to sigurno bio Sv. Josip. U to povjerova i umirući muž. Istoga dana obavio je dugu skrušenu ispovijed. Pričestio se je te primio posljednju pomast. Smrt dočeka smiren i raskajan. Nekoliko sati prije potpune nesvijesti ponavljao je bez prestanka:

»Sveti Josipe, smiluj se!«

Vjerujte u moć molitve i posta. Preporučite prečistome Gospinom zaručniku sve umiruće, moleći svakodnevno i za svoju sretnu smrt. Također, pozovu li vas na imendan ili rođendan kojemu Josipu, dajte mu za poklon sliku divnoga Isusovog poočima, s napomenom da je on zaštitnik umirućih. Ako nikada prije, u času smrti trebati će ga sigurno, te će kao i moj muž vapiti mu iskreno:

»Sveti Josipe, smiluj mi se!« N.N.

Istinita iskustva hr. ljudi iz dijaspore, upisana u knjigu ZNACI I MILOSTI S NEBA/Marija Dubravac

Hrvatsko nebo