Brisani prostor – N. Piskač: U osvit Dana hrvatskoga jezika (11. – 17. ožujka 2020.)

Kome treba neprestano izazivanje jezične pomutnje?

Iako je poznato dobro je podsjetiti se kako i ove godine slavimo Dane hrvatskoga jezika (11. – 17. ožujka). Možda bismo trebali dok još stignemo uvesti i Dan hrvatske kune, ali, bojim se da je za to prekasno i da za taj nacionalni pothvat nema političke volje. Bit će sjajno ako pred suvremenim najezdama sačuvamo, kad već ne ide s kunom, barem hrvatski jezik i njegove Dane. Njih slavimo od godine 1991. Prije pune državne samostalnosti u okvirima jugoslavenske unitarističke jezične (i svake druge) politike, Dane u čast hrvatskoga jezika Hrvati su mogli samo sanjati.

Svi se slažu, ali nema sloge!?

S pravom smo ponosni na hrvatski jezik i nije slučajno da smo uveli Dane hrvatskoga jezika s obzirom na sve poznate i manje poznate povijesne nasrtaje na njega. A na njega su nasrtali svi kojima je bila zazorna svaka pomisao ne samo na samostalni razvitak hrvatskoga jezika već i na samostalnu hrvatsku državu. I kad je došla puna državna neovisnost sluge loših gospodara nastavile su svoj posao, kao da smo (za)ostali u jugoslavenskome unitarizmu.

U kontekstu Dana hrvatskoga jezika godine 2003. Dalibor Brozović osvrćući se na nedostatak manifestacija i sadržaja proslavljanja tih Dana konstatirao je sljedeće: „Općenito uzevši, mora se priznati da je situacija prilično loša i da ujedno nisu povoljni uvjeti za njezino popravljanje. Govori li se o općoj pismenosti, na prvi pogled kao da se svi slažu. Svi prihvaćaju da treba podizati pismenost cijeloga naroda, da treba poboljšavati učenje materinskoga jezika. No jasno je da je za stvarno provođenje toga u čem se navodno svi slažu, potrebno bar dvoje: jedna jasna gramatička, rječnička i pravopisna norma, i drugo, pogodan nastavni program i plan za učenje materinskoga jezika u školama. I tu odmah nestaje sloge, ni o normi ni o nastavnome programu ne slažu se ni mišljenja ni praktična postupanja“ (Vijenac, br. 236).

Brozović prije sedam godina piše da ne možemo biti zadovoljni položajem hrvatskoga jezika „u svijetu i u međunarodnim odnosima, pa u samih Hrvata izvan Republike Hrvatske i konačno u svjetskoj slavističkoj znanosti“. Upozorava na inozemno i tuzemno ignoriranje ili izigravanje hrvatskoga jezika, na nezadovoljavajući položaj hrvatskoga jezika u nastavi, u Bosni i Hercegovini, nedvosmisleno upozorava na nastavak „sa starom serbokroatističkom praksom“. I kaže da ispravljanje pogrješaka „bilo bi brže kada bi se Republika Hrvatska u tom pogledu više angažirala“. Tako smo došli do apsurda – slobodna Republika Hrvatska, kao nužan okvir za slobodan razvitak hrvatskoga jezika postaje (su)kočničarem njegova samostalnoga razvitaka.

Brozović: „I na koncu, govoreći o nevoljama hrvatskoga jezika u svijetu nisam bio spomenuo da u njima kao njihov uzročnik i nositelj sudjeluje povremeno i poneki naše gore list. Tako se uoči ovogodišnjih Dana hrvatskoga jezika pojavio dvobroj (siječanj-veljača) novoga časopisa Književna republika. Tu je Snježana Kordić, koja je s posla na zagrebačkom Filozofskom fakultetu otišla na sveučilišni rad u Njemačkoj, objavila tekst u kojem se obračunava s hrvatskom kroatistikom i slavistikom i zalaže se za naziv ‘srpskohrvatski jezik’“.

U proteklih sedam godina od Brozovićeva teksta, uzročnici nevolja hrvatskoga jezika napravili su nekoliko koraka dalje, a Kordićevoj je Republika Hrvatska čak i sufinancirala knjigu suprotivu hrvatskome jeziku i hrvatskoj kroatistici. Nije ona usamljeni njemački slučaj nijekanja hrvatskoga jezika. I doma ima sličnih primjera u jezikoslovnim časopisima. Tako smo u članku Mate Kapovića pročitali: „Standardna štokavština kao naziv obuhvaća sve novoštokavske standardne varijante (hrvatska, srpska, bosanska, crnogorska) i podvarijante (kao što su ijekavska srpska varijanta u BiH i Srbiji, jezik Srba u Hrvatskoj itd.) (vidi: Širenje nastavka – i u genitivu množine e–deklinacije u suvremenoj štokavštini). Ili, kako je to već primijećeno od odgovornih kroatista, u Hrvatskoj književnoj enciklopediji (gl. ur. Velimir Visković) nema natuknice hrvatski jezik, ali ima čakavica i kajkavica, dvaju narječja upravo hrvatskoga jezika (vidi: Hrvatski jezik i jezikoslovlje danas: normativni prijepori i politička osporavanja).

Priručnici zamijenili šest svezaka Povijesti hrvatskoga jezika

No, Dani hrvatskoga jezika unatoč zahuktaloj serbokroatistici još se održavaju! Posljedak je to i Odluke Hrvatskoga državnoga sabora od 28. veljače 1997. godine, koju se poražene snage politike neoproštene pobjede (još) ne usude ukinuti i donijeti oluku o uspostavi Dana srpskohrvatskoga jezika. U osnovi Dani hrvatskoga jezika izrasli su 1991. kao spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (1967.). Ona je predstavljala ne samo borbu za samostalnost hrvatskoga jezika i njegove kulturalne baštine u okolnostima jezičnoga jugounitarizma, nego i borbu za neovisnost buduće države u okolnostima jednopartijsko-velikosrpskog jugokomunizma, koja, evo – trideset godina kasnije sufinancira autore i njihove teze suprotive i samostalnom hrvatskom jeziku i neovisnoj hrvatskoj državi.

Dani hrvatskoga jezika prigoda su i za osvjetljavanje povijesti hrvatskoga jezika. Ona je djelomično predstavljena i na mrežnim stranicama Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje gdje povijest hrvatskoga jezika počinje od Bašćanske ploče i završava s institutskim školskim priručnicima, Hrvatskim pravopisom i Hrvatskom školskom gramatikom, bez kojih, izgleda tako, ne postoji jezična hrvatska povijest ili se bez njih ne razvija na dostojanstveni način. Ne znam, priznajem, prikazuje li se još igdje povijest jezika uz pomoć priručnika za školu. Oni su ovdje, izgleda, navedeni zato što se IHJJ nema čime pohvaliti u interpretaciji povijesti hrvatskoga jezika?

Naime, kaj. Pogledajmo koga (i zašto?) nema u navedenoj interpretaciji. Ako tražite ulogu i prinos suvremenoj povijesti hrvatskoga jezika velikana poput Jonkea, Vincea, Brozovića, Babića (osim Londonca), Katičića, Samardžije i drugih, ne ćete ih pronaći, jer ih nema na službenim stranicama IHJJ-a, no, zato, kažem, imate priručnike za školske razrede osnovne i srednje škole, što je svakako zanimljiv pristup pregledu hrvatske jezične povijesti. Nadalje, priručnici nadomještaju i velike nacionalne pothvate. Uzalud ćete u navedenoj rubrici tražiti, primjerice, šest svezaka „Povijesti hrvatskoga jezika“. Taj veliki nacionalni znanstveno utemeljen projekt povijesti hrvatskoga jezika nije uvršten u institutsku rubriku Iz povijesti hrvatskoga jezika, pa se moramo zapitati kako je moguće da su školski priručnici završili na razini hrvatske znanstvene jezične povijesti i koju to prevažnu ulogu oni igraju u jezičnoj povijesti?

Nepotrebni jezični apsurdi

Ali, nije to sve što upada u oči uoči sutrašnjega početka Dana hrvatskoga jezika. Na mrežnim stranicama državnoga IHJJ-a možete pročitati i ovu (znanstvenu?) tvrdnju: „Prošle je godine na inicijativu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Hrvatski sabor proglasio 22. veljače Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva u spomen na ‘Misal po zakonu rimskog dvora’ iz 1483. godine, prve tiskane knjige na hrvatskome jeziku i glagoljičnim pismom (Mjesec hrvatskoga jezika – od 21. veljače do 17. ožujka).

Odlomak sugerira da je Misal po zakonu rimskoga dvora sastavljen na hrvatskome jeziku glagoljicom, tj. da su hrvatski i glagoljica jedno te isto. Ne piše, primjera radi, da je Misal hrvatska knjiga glagoljicom tiskana, ili da je hrvatska knjiga na glagoljici pisana. Čitatelj dakle, može izvesti zaključak kako između hrvatskoga jezika i glagoljice postoji znak istovjetnosti. Odakle dolazi tvrdnja da je Misal tiskan na hrvatskome jeziku? Možda iz nekih tuđinskih izvora ili čak iz Wikipedije na „srpskohrvatskom“ jeziku? Naime, opet, kaj. Tamo piše: „Činjenica da je misal tiskan na hrvatskom jeziku i glagoljicom“. Wikipedija, međutim, još nije državna znanstveno-istraživačka jezikoslovna institucija u Republici Hrvatskoj.

Koliko je poznato, glagoljica pripada književnomu, pisanom staroslavenskom jeziku. On je oblikovan sredinom IX. stoljeća na osnovi makedonskoga ili bugarsko-makedonskoga dijalekta iz okolice Soluna. Staroslavenski je umjetno stvoren u početku sa svrhom sastavljanja liturgijskih tekstova, kasnije se koristio ne samo u liturgiji. Hrvati su počeli pisati glagoljicom u drugoj polovici IX. stoljeća. Naravno da je hrvatska glagoljaška tradicija najosebujniji odsječak povijesti hrvatske bogate kulture, koju su Hrvati, u usporedbi s drugim slavenskim narodima, prenosili sve do početka XX. stoljeća.

Navedeni citat može mnoge dovesti u jezičnu pomutnju. Nije dobro brkati hrvatsku redakciju staroslavenskoga s hrvatskim jezikom. Uoči ovogodišnjih Dana hrvatskoga jezika možda bi bilo ljekovito rasvijetliti stvoreni dojam da su glagoljica i hrvatski jedno te isto. Ukratko, Misal je tiskan hrvatskom glagoljicom u hrvatskoj redakciji staroslavenskoga jezika. Trebali bi to znati i u krovnoj ustanovi za proučavanje i njegovanje hrvatskoga jezika. K tomu, na mrežnim stranicama zagrebačkoga Staroslavenskoga instituta ne ćete pronaći nešto slično.

Dani hrvatskoga jezika prigoda su da se privedu kraju nepotrebni jezični apsurdi i prekine s praksom kontinuiranoga izazivanja jezične pomutnje.

Nenad Piskač

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo