Kako je danas biti Hrvat u Srbiji: Ljudi ostaju bez posla, trpe uvrede, pljačka im se imovina, a policija ne reagira…

Obitelj Rakarić rođena je u Vojvodini, a nisu otišli ni ’90-ih. Ali sada razmišljaju…

Početkom veljače razbijeni su prozori na zgradi Hrvatskog društva “Stjepan Radić” u Slankamenu u Vojvodini. Deset dana poslije opljačkano je Hrvatsko društvo u Ljubi, kraj granice s Hrvatskom.

Da Hrvati u Vojvodini žive svakako, a samo ne mirno i ugodno, RTL-ovoj Potrazi posvjedočili su profesor Zvonko Rakarić sa Sveučilišta u Novom Sadu i njegova supruga. Puno desetljeće trpe torturu i šikaniranje. Nisu jedini, a od Zagreba ne dobivaju ni pomoć ni podršku.

Policija došla tek kad su se razišli

“Puštali su glazbu šovinističkog sadržaja, vikali prema našem dvorištu: ‘Ovo je za tebe, ustašo’. Derali su se toliko da je cijeli Rakovac imao prilike čuti. Mi smo zvali policiju i oni su rekli da ne mogu odmah doći. Mi na to gledamo kao da je netko pripremio da će se tu nešto događati, ali da policija ne dolazi.

Čak je bilo toliko neugodno da ih je supruga u jednom trenutku plačući otišla zamoliti da prestanu. Naravno, oni su nastavili. Mi smo se vrtjeli u dvorištu i u jednom trenutku su uletjeli u dvorište, a mi smo pobjegli u kuću s djecom. Opet smo zvali policiju, a oni su došli tek kada su se ovi razišli”,  prisjeća se mučnih trenutaka Zvonko Rakarić iz Rakovca u Vojvodini.

Njegova supruga Ivana Rakarić kaže da im djeca zbog svega imaju noćne more, a i inače imaju zdravstvenih problema.

Puno ozbiljnije od tek šačice pijanaca

Zvonko je doktor znanosti i sveučilišni profesor na Strojarskom fakultetu u Novom Sadu, a Ivana je arhitektica. Oboje su rođeni Vojvođani, zbog zdravlja i života u skladu s prirodom, iz Novog Sada su se preselili na obronke Fruške gore. Pogled iz kuće koja je projektirana u skladu s prirodom seže do Dunava i Novog Sada. Nadali su se da će ostvariti svoje snove i mirno odgajati djecu, no prevarili su se. Više od deset godina trpe maltretiranja na nacionalnoj osnovi.

“To nisu ljudi koji se napiju ispred lokalne trgovine i počnu to izražavati pa da u nekom bijesu napadnu. Ne, to se radi o uglednim ljudima. Jedan od njih je za vrijeme dok je Maja Gojković, zapravo, dok su radikali ponovno ugledali svjetlo dana u Srbiji, negdje 2004., a Maja Gojković je postala gradonačelnica Novog Sada, tada je na mjesto prvog čovjeka grada za kulturu postavila tog slikara, svog prijatelja”, objasnio je Zvonko.

Tandem šešeljevke i člana Miloševićeve stranke

Slikar o kojem Zvonko priča,  je Radovan Jokić, član Miloševićeve Socijalističke partije Srbije, danas direktor Muzeja suvremene umjetnosti Vojvodine. S druge strane, Maja Gojković jedna je od osnivačica Šešeljevih radikala, danas članica Vučićevih naprednjaka i predsjednica Narodne Skupštine Srbije. Uza sve ima i vikendicu nedaleko od Rakarićevih. Svi oni, tvrdi Rakarić, manipuliraju s ostalima pa i susjedima Srbima koji su se doselili iz Hrvatske.

“Ovdje praktički sugeriraju da sam ja, zato što sam Hrvat, kriv za to što je neki Srbin navodno ostao bez ičega u Hrvatskoj”, zgraža se Zvonko.

No probleme Rakarićima ne stvaraju samo susjedi, niti se staje samo na vuglarnim prijetnjama.

Dobila otkaz bez ikakvog objašnjenja

“Kad su počela ta zbivanja 2009., prijetilo se gubitkom posla. I to mi vrlo često govore. U svibnju 2009. supruga je radila kao profesorica u tehničkoj školi, predavala je arhitektonsku grupu predmeta i nekoliko mjeseci nakon toga nisu joj produljili posao. 31. kolovoza prestao joj je radni odnos, a sutradan je na to mjesto zapošljen čovjek koji se zove Zoran Stojačić koji je u to vrijeme imao 45 godina i do diplome je došao dva mjeseca prije zaposlenja. On je bio muž državne tajnice za socijalna pitanja Snežane Stojačić Lakičević”, opisuje Zvonko.

“Dali su mi otkaz bez objašnjenja, što je za mene bio šok jer nije bilo razloga za to. Nitko od nastavnog osoblja nije stao na moju stranu”, kaže Ivana, dodajući da je bila izvrsno ocijenjena kao profesorica te da su na njenu stranu stali jedino studenti.

Antihrvatstvo je postao trend

Hrvatski zastupnik u Narodnoj skupštini Srbije Tomislav Žigmanov upozorava kako daleko od toga da je ovo izolirani slučaj. Posljednjih dana bilo je nasrtaja i na imovinu u Slankamenu te pljački u srijemskom mjestu Ljublju.

“To se može tumačiti kao određena vrsta trenda. Mi možemo upozoravati na to, no gotovo ništa više od toga. Republika Srbija treba priznati kada je u pitanju odnos prema Hrvatima, da postoji jedna vrsta problema i da se tu moraju mijenjati prakse.

Mora se prestati govoriti negativno, ne smiju se slati poruke koje imaju negativne sadržaje da nekoga ohrabre riječima da su Hrvati sluge Zagreba. Da smo mi sljedbenici onih sila koje Srbiji žele zlo”, rekao je Žigmanov.

“Posljednjih je godina taj antihrvatski narativ prisutan u diskursu javnog života. Imamo jako ozbiljne negativne poruke usmjerene na događaje i procese u Republici Hrvatskoj. Neka vrsta antihrvatskog raspoloženja je stalno prisutna”, dodao je Žigmanov.

‘Hrvati postali omraženiji od Roma’

Darko Baštovanović iz Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji ide korak dalje.

“Hrvati imaju status jednog od najomraženijih naroda u Srbiji. Društveno ozračje nam nije naklonjeno. Mi se često u javnom mijenju postavljamo zajedno s Bošnjacima i Abancima kao najomraženija manjina. Čak pojedini stereotipi o Hrvatima posljednjih godina nadrastaju one koji su se tradicionalno vezali za Rome”, smatra  Baštovanović.

Da ne pretjeruju kada govore o “antihrvatskom narativu” u Srbiji, najbolje svjedoče izjave srpskih političara.

“Hrvatska bi se trebala pokriti ušima i šutjeti kada se spominju manjine. Odnos prema građanima koji nisu iste vjere, iste nacionalnosti, prema njihovoj imovini, školovanju, svemu. Kad vodu stišćete, ona pokaže otpor, a ne ovakav narod kao što je srpski”, govorio je 2015. Tomislav Nikolić, bivši predsjednik Srbije.

Nije bolji bio ni srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić: “Problem je taj što je antisrpska politika postala sastavni dio svakodnevnog političkog žargona u Hrvatskoj i problem je što oni to rade bez obzira je li izborna kampanja ili ne”.

Daleko najopasniji huškač

No najveći huškač je naravno Vojislav Šešelj.  “Ne možemo imati dobre odnose s Hrvatskom dok traje okupacija Republike Srpske Krajine. Kada oslobodimo RSK, onda možemo razgovarati”, izjavio je Šešelj 2018.

Da netko sudi samo po njegovim izjavama, lako bi ga mogao otpisati kao sumanutog redikula, no ne samo je u pitanju jedan od krvnika ratova ’90-ih nego još uvijek utjecajna politička ličnost. I u tome nitko ne vidi problem.

Mladi pokušali prekinuti Šljivančina

“Vi sada imate situaciju gdje osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj, protiv kojega sam ja svjedočio u Haagu, sjedi u parlamentu i jednostavno se tu ne vidi nikakav problem. Imali ste slučaj da jedna skupina mladih ljudi želi prekinuti tribinu na kojoj je govorio Šljivančanin i ne samo da su ti mladi pretučeni, već su i odgovarali zato što su prekidali tribinu.

Uz vječiti odgovor: ‘Oni su svoje, misli se tu na ratne zločince, oni su svoje okajali i sada su ravnopravni sa svim ljudima’. Pa onda mi postavljamo pitanje – ako je to tako, može li onda osuđeni pedofil raditi sutra u vrtiću?”, napominje Nenad Čanak, predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine.

Nekoliko točaka iz Hrvatske uvijek daju povod nacionalistima

No za narušene odnose ipak je dio odgovornosti i na hrvatskim vlastima. Prije svega zato što dovoljno jasno ne osuđuju pojedine postupke i pojave u hrvatskom društvu.

“U Srbiji ima nekoliko točaka koje će srpski nacionalisti, pa čak mogu reći i ne samo oni, postaviti kao pitanje i uvijek lete negdje u zraku jer su ona drvo poznavanja dobra i zla, da tako kažem. Jedna od tih točaka je Jasenovac u kojem su fašisti pobili neizmjeran broj ljudi, neću licitirati brojem, i onda se tamo postavi natpis s ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’. Onog momenta kad se u Jasenovcu stavi natpis ‘ZDS’, tog momenta ste Hrvate izložili ozbiljnom pritisku”, kaže Čarnak.

A takve slučajeve nikako ne zaborave iskoristiti ranije spomenute osobe. Na njih s punim pravom reagira i Srpsko nacionalno vijeće u Hrvatskoj.

Bez ikakve potpore iz Hrvatske

No Hrvate u Vojvodini muči što od hrvatskih vlasti ne dobivaju potporu kada se događaju incidenti poput ovih koje Rakarići proživljavaju cijelo desetljeće. Šute i mediji u Srbiji, a na njih su zaboravili i oni hrvatski, ističe Zvonko.

“Ja vjerujem da se nešto takvo dogodilo, da vam netko dovede ljude u Hrvatskoj oko neke obitelji srpskog podrijetla,  vjerujem da bi cijenjeni gospodin Pupovac najvjerojatnije sazvao sjednicu Savjeta sigurnosti”, rekao je Zvonko Rakarić.

Ništa od pompoznog sporazuma

I hrvatski zastupinik u Skupštini Srbije, Žigmanov, ali i ostali sugovornici ističu da je suradnja s hrvatskim vlastima iznimno loša. Ne dobivaju potporu i osjećaju se nezaštićenima. Dodaju i da se nije ispunilo ništa od pompozno potpisanog sporazuma između Vučića i bivše hrvatske predsjednice u Subotici prije koju godinu, a koji je trebalo osigurati ista prava za hrvatsku manjinu u Srbiji koje uživa srpska manjina u Hrvatskoj.

Ako se incidenti već događaju, očekuju istu reakciju od srpskih vlasti kakvu imaju hrvatske vlasti kada su u pitanju etnički motivirani incidenti u Hrvatskoj. A to je procesuiranje napadača i onih koji ugrožavaju živote i imovinu vojvođanskih Hrvata.

Nisu otišli za rata, ali sad razmišljaju

“U Srbiji imamo deficit s vladavinom prava, a posebice kada ukombinirate s tim da postoji visok antihrvatski sentiment, često se događa da sama policija pri izlasku na mjesto gdje se određeni incident dogodio to ne tretira kao nasilje iz etničke ili neke druge nesnošljivosti”, upozorio je Darko Boštanović.

U međuvremenu, odlaze i oni preostali Hrvati.

Zvonko i Ivana Rakarić, kao i njihova djeca, rođeni su u Vojvodini. Školovali su se do najvišeg stupnja obrazovanja. Nisu otišli ni ranih 90-tih. Mislili su, rat će proći, neće morati napustiti svoju djedovinu i pomoći će razvoju i preobrazbi Srbije u uspješnu i normalnu zemlju. Danas, 25 godina nakon rata, isti oni ljudi s početka devedesetih ponovno su na vlasti i uz vlast.  Ali ovoga puta razmišljaju o odlasku.

“I to na prvom mjestu zbog djece, da vide da postoje drukčije sredine. Da postoje svjetovi gdje se ljudi ponašaju normalno i da im omogućimo malo sigurniji život. Jer ovo je kuća u kojoj su oni rođeni i odrasli i bilo bi šteta da im ostane u sjećanju za cijeli život kao mjesto na kojem je netko maltretirao njihove roditelje. To je najstrašnije”., zaključuje Ivana.

Dnevnik.ba/ https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo