Nezavisimaja Gazeta: Novi svjetski poredak temeljit će se na suverenim interesima zemalja „velike trojke“

 SAD, Kina i Rusija pokušat će stvoriti novu arhitekturu svjetskih odnosa

Posljednjih desetljeća, nakon raspada SSSR-a i završetka hladnog rata, najčešće razmatrani fenomen postao je novi međunarodni poredak. Evolucija bipolarnog svijeta u multipolarni činila se očitom stvarnošću. To je uglavnom određeno rastom kineskog gospodarskog potencijala i naglim rastom gospodarstava u razvoju. Međutim, danas postaje sve očitije da evolucija svjetskih odnosa poprima nova obilježja, a glavno od njih je odbijanje automatskog priznavanja pobjednika na temelju globalizacijskih načela ekonomske konkurencije.

Uspjeh Donalda Trumpa u Sjedinjenim Državama i pristaša brexita u Velikoj Britaniji očito je pokazao cijelom svijetu da tradicionalne elite anglosaksonskog svijeta nisu spremne prepoznati se kao gubitnici u ekonomskoj konkurenciji od doseljenika iz Azije. Motivi ekonomskog nacionalizma postali su presudni u oblikovanju konfiguracije suvremenih međunarodnih odnosa. Oni također definiraju glavne domaće političke naglaske, s naglaskom na otvaranje novih radnih mjesta, prvenstveno na području svojih zemalja. To je unaprijed definiralo tendenciju raskida mnogih međunarodnih sporazuma kao što su WTO, NAFTA ili TTP.

Amerikanci su shvatili da svoju snagu mogu realizirati prvenstveno u formatu bilateralnih pregovora. I počeli su povlačiti konop, otkazujući uzastopce sve prethodne sporazume. Prvo s Južnom Korejom, zatim s Kanadom i Meksikom, sada s Kinom. Sljedeći na redu su Japan i EU. Štoviše, Sjedinjene Države su u punom kapacitetu uvrstile alate ekonomske i trgovinske politike 20. stoljeća – carine, tarife, sankcije. U doba globalnih lanaca vrijednosti izgledalo je strašno zaostalo i staromodno, ali pokazalo se vrlo učinkovitim. U svijetu ključnih trgovinskih i ekonomskih partnera Sjedinjenih Država nitko nije bio hladniji od Amerikanaca. To je pokazalo neodoljivo atraktivnu ulogu gigantskog, raznolikog i likvidnog tržišta na kojem si nitko ne može priuštiti žrtvu priznanja.

Transformacija domaće političke agende u apologiju ekonomskog nacionalizma dovela je do povećanja utjecaja političkih snaga, koje se kritično odnose prema mantrama globalizacije, liberalizma i tolerancije, na kojima je izgrađena ideologija svijeta nakon hladnog rata. Pokazalo se i da je poštivanje agende ekonomskog nacionalizma rezultiralo zahtjevom za drugačijom vrstom političara od onih kakvi su u praksi bili 90-ih i 2000-ih godina. A onda se ispostavilo da uporna primjena u ruskom javnom mnijenju pojma „suverena Rusija” i nije toliko zastarjela.

Pokazalo se kako je Vladimir Putin iznenađujuće u skladu s političarima koji nisu htjeli delegirati dio svog suvereniteta prema vani. Bilo da je riječ o međunarodnim organizacijama ili drugim zemljama. U Europi i drugim dijelovima svijeta postoje mnoge države neosjetljive na kategoriju “suvereniteta”. Pokoravanje volji većine „malih“ zemalja poput njih samih u raznim vijećima i organizacijama ne šteti njihovoj samosvijesti, ne vrijeđa narod, ne postaje predmetom političkog diskursa. To je već dugo vremena stvarnost velike većine država naučenih pokoravati se volji Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, koji diktiraju korak po korak glavne mjere ekonomske i financijske politike u okviru Vašingtonskog konsenzusa.

Vladimir Putin, koji je na vlasti već više od 20 godina, o nacionalnim interesima zemlje zna više od bilo koga. Pogotovo teritorijalno tako gigantske zemlje kao Rusija. Pri čemu, ti su interesi identični opće priznatim interesima susjeda. Ovdje su baltičke države, Kavkaz, Srednja Azija i Daleki istok. Multiregionalna priroda naših nacionalnih interesa, uvjetovana geografijom, stvorila je u svijetu lažnu ideju o preporodu Rusije kao Velike sile sovjetskog tipa. No to zasigurno nije slučaj. Danas je Rusija lišena internacionalističke srži koja je ležala u osnovi ekspanzionističke politike vremena SSSR-a. Ideja “ruskog svijeta” bila je poslati signal svima ne samo da jednostavno neće biti rekonstrukcije prethodnog carstva, nego i da njega ne može biti po osnovnim konceptualnim metodološkim načelima. Zamjena internacionalizma “rusizmom” kao temeljem Saveza nemoguća je po definiciji. A i vrijeme nije pogodno za to – nacionalna samosvijest svugdje raste.

Sjedinjene Države, u okviru svoje Velike vanjskopolitičke doktrine, ne mogu dopustiti da ijedna država dominira u bilo kojoj određenoj regiji svijeta, osiguravajući svoj ekskluzivni utjecaj na zapadnoj hemisferi. Otuda su njihovi sukobi sa zemljama koje ističu vodstvo u regijama u kojima se nalaze i koje smatraju svojom zonom utjecaja – Kini, Njemačkoj, Turskoj. Ovdje je sveprisutno bockanje Rusije, koje stvara osjećaj totalne globalne konfrontacije između Washingtona i Moskve. Ali priroda motiva za prisutnost naših zemalja u raznim regijama je različita.

Kod nas su to regije od neposrednog prekograničnog nacionalnog interesa, u Sjedinjenim Državama –od globalnog interesa. U tim uvjetima, Vladimir Putin još je veći naglasak stavio na suverenitet, nacionalne interese, pa čak i nacionalni egoizam, kao što se dogodilo u odnosima s Bjelorusijom. I na neki čudan način u tom položaju bio je dobro shvaćen u Pekingu i Washingtonu. Stvara se postojano viđenje da bi se novi međunarodni poredak trebao formirati i da će se formirati oko nove paradigme – nemogućnosti zemalja kao što su SAD, Kina i Rusija, da delegiraju značajne količine svog suvereniteta multilateralnim sporazumima i organizacijama. To je uistinu nova stvarnost, različita od razdoblja urušavanja bipolarnoga svijeta, koji se zapravo i nije transformirao u multipolarni svijet.

Ako Donald Trump bude ponovno izabran za sljedeći mandat, do 2024. „velika trojka“ – Sjedinjene Države, Kina i Rusija – najvjerojatnije će se dogovoriti o temeljima nove arhitekture međunarodnih odnosa u svijetu.

Nezavisimaja Gazeta (urednički komentar)