Brisani prostor – N. Piskač: Nova priča o trećoj opciji…

Velike nade u izlaz iz situacije, u „treći put“, rađale su se u posljednjih dvadesetak godina kao na tekućoj traci. I sve su uglavnom neslavno završile, a nade se raspršile. Prošli tjedan rodila se nova nada – Domoljubni pokret. Poletjela je na krilima osvojenoga trećega mjesta Miroslava Škore na predsjedničkim izborima. Što će ona donijeti na političkoj sceni u ovom trenutku nije zahvalno prognozirati. No, zato je, čini se, ljekovito zaviriti u retrovizor i u kronotaksu dosadašnjih pokušaja pronalaženja trećega puta. I podsjetiti gdje su pokušaji i njihovi epizodalni protagonisti završavali.

Hod po trnju od DC-a pa do Hrasta

Poslije Tuđmanove smrti najprije je nastao Demokratski centar Mate Granića, Vesne Škare-Ožbolt, Joška Morića… Nisu polučili nikakav zapaženi izborni uspjeh. Unatoč tomu ne može se reći da sve do današnjih dana Granić i bez demokratskoga legitimiteta (kao i Budimir Lončar i u novije vrijeme Vladimir Šeks) nije ostao u političkom sedlu, ponajviše stoga što je u Ministarstvu vanjskih poslova formatirao praktički cjelokupnu današnju političku elitu HDZ-a i SDP-a. Iz njegova inkubatora ispali su Milanović, Plenković, Grabar-Kitarovićeva, Klisović… Škare-Ožboltova bila je i ministricom u jednoj od hadezeovih koalicijskih vlada. Granić je očito želio samo postaviti granice demokracije i „centra“ (hrv. središta). U tomu je uspio. Ne zna se više tko je veći centrist, HDZ ili SDP, Plenković ili Milanović. Ali se zna kamo je nadmetanje u centrizmu odvelo državu i naciju.

Poslije Sanaderova definitivnoga zauzimanja HDZ-a uz pomoć Glavaša i Šeksa, pojavio se Hrvatski blok Ivića Pašalića, Marija Kapulice, Milana Kovača, Zdravke Bušić… Opet ništa u pogledu izbornoga rezultata. Nedostajalo je upornosti i terenskoga rada, pa je ubrzo HB nestao s političke scene. Od njega su u političkoj orbiti ostali aktualni Plenkovićev savjetnik Kapulica i Zdravka Bušić kandidatica za potpredsjednicu stranke Plenkovićeva inkluzivnog tima. Jesu li onda ili danas misle ozbiljno, ne znam.

Velike su se nade polagale i u HIP Miroslava Tuđmana. HIP je bila „hrvatska politička stranka desno-centrističkoga svjetonazora koja je u praksi važnija kao ideološka udruga i kulturno-politička zajednica nego kao klasična politička stranka. Stranka je osnovana u Zagrebu a djelovala je od 3. siječnja 2002. do 2. kolovoza 2011. godine“ . Poslije neuspjeha (i) na predsjedničkim izborima i M. Tuđman priklonio se HDZ-u. Onda je došlo Hrvatsko zvono, ali nije stiglo zazvoniti prije negoli se u cijelosti utopilo u HDZ. Sjećam se i porođajnih muka Hrasta još dok mu je ideologom bio Ivica Relković, a koji je svoju rolu u potrazi za trećim putem završio Ilčićevim koaliranjem s HDZ-om mimo volje teškom mukom skupljenoga članstva. Ako se ne varam danas ima jednoga zastupnika i bez predizbornoga koaliranja njegov će ponajveći uspjeh ostati Ilčićev mandat u Europskom parlamentu osvojen na krilima Ruže Tomašić. Ona je pak tražeći navodno treći put promijenila popriličan broj stranaka iza kojih je ostala pustoš, da bi se skrasila u konzervativnoj.

Lažne nade, prodavanje magle, bušenje ozbiljnih inicijativa

Potom se na sceni civilnoga društva pojavila udruga U ime obitelji i polučila veliki uspjeh referendumom o braku, koji je probudio i veliku nadu u mogućnost probitka trećega puta. S vremenom ta je nada postala sve manja, a kapital prvoga referenduma u političkom je smislu hlapio, da bi posve iščeznuo organiziranjem drugoga referenduma u isto vrijeme i s praktički istim korpusom koji je prethodno organizirao referendum suprotiv usvajanju Istambulske konvencije.

Zatim je Relković poslije Hrasta smislio novo uzletište – most nezavisnih lista. Treba priznati kako je Most bio najuspješniji „treći put“ prema broju osvojenih mandata u Saboru. On je, međutim, postao poznat po patentu tripartitne vlade (HDZ, Most, SDP – velike koalicije), koji nije prošao pa se Most prihvatio bušenja vlastite koalicijske vlade s HDZ-om, čime je zapravo premostio svaku iluziju da je ključan nositelj trećega puta. Od Hrasta i Mosta najviše je profitirao Relković postavši režimskim komentatorom. Po dobivenoj minutaži u režimskim i regionalnim medijima mogao bi uskoro preteći Žarka Puhovskoga, što je, mislio sam, nemoguća misija.

Stanovite nade polagale su se i u ozbiljno zamišljenu Hrvatsku zoru. Ali je ona doguravši do 4.000 članova, od samoga osnutka bila neprestano izvana i iznutra bušena. S probušenom Zorom njezin prvi čovjek Milan Kujundžić postao je kasnije ministrom hadezeove kvote, da bi ga nedavno torpedirali iz vlade hajkom pod krinkom „imovinske kartice“ i „koronavirusa“, kao i druge ministre koji su s Plenkovićem tikve sadili, a ne spadaju u njegovu inkluzivističku elitu koju on nameće bez uporišta u izborima, dok se za izbore (državne i stranačke) pragmatično okružuje tzv. državotvornim osobljem, rashodovanim HB-ovcima i predstavnicima politbraniteljskog korpusa.

Stvarna ili fingirana potraga za trećim putem

Poslije posljednjih izbora nadu u treći put podgrijavao je dvojac Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih. Opet ništa, opet fragmentacija i diferencijacija – razišli su se i nema trećega puta – ta, on zahtijeva osobnu žrtvu, neumoran rad, predanost i odanost cilju. No, nada ne umire tek tako i ne zadugo. Poslije pobjede Trumpa u SAD-u, postalo je moderno biti „suverenist“. Steve Bannon se prošetao Europom s barjakom suverenizma, pa su se ostatci ostataka trećega puta u nedostatku vlastitoga programa hrvatskoga suverenizma brže bolje nazvali suverenistima, bez suverenističke jezgre okupljanja i bez jasnoga političkoga programa. I da me pitate što je to suverenizam na hrvatski način, ne bih znao o tome reći dvije rečenice. A nije da nisam pitao. Rekli su mi ovako: Suverenizam je ono što i ti pišeš. Na to sam se smrznuo. Mislio sam dotad da sam jedan normalan i prosječan nacionalist. Još bih mogao ovdje izraziti bojazan o tome da će prije doći do osnutka globalne suverenističke internacionale, negoli u nas do normalne hrvatske politike.

Svaki iz svojega maloga tora suverenizma, a koji su zajedno, da je bilo pameti kako je predlagala neformalna skupina hrvatskih državljana iz Pokreta za hrvatsku budućnost, mogli pobijediti i na prošlogodišnjim euroizborima, a vjerojatno i sa svojim kandidatom ući u drugi krug predsjedničkih izbora, suverenisti sad pokušavaju kapitalizirati glasove koje je Škoro uz njihovu potporu osvojio u prvom krugu predsjedničkih izbora. Evo, dakle, nove nade za većinski demokršćanski, domoljubni i rodoljubni korpus. I za nacionaliste, takaj.

Umjesto da je inicirao ujediniteljski sabor svih tih stranaka i strančica koje su mu davale potporu, ali i drugih koje tako ustrajno raspršuju nacionalni birački kapital i time prevladao dosadašnju usitnjenost – glavni razlog nemogućnost trećega puta, Škoro je ovih dana utemeljio novu stranku – Domoljubni pokret, najavivši razgovore sa suverenističkim frakcijicama i izlazak na državne izbore. Njegova je osnovna ideja izvučena iz javnih nastupa – vratiti otetu državu prevarenom narodu. U tom pogledu, naime, kaj, ako može i smije bilo bi dobro da bračnom paru Pevec vrati oteti trgovački lanac Pevec. Taj se nacionalni lanac ovih dana dodatno „kroatizirao“ prekrstivši se u suverenistički (?) Pevex. Ili tak nekak. No, svi znamo da prava nacionalna stranka nije trgovački lanac sreće, koliko god nas u tome demantirala kronotaksa stvarna ili fingirana obećanja trećega puta.

Treći putevi propadaju, njihovi menadžeri opstaju

Bilo je i drugih ovdje nenavedenih pokušaja traženja trećega puta, osobito u pravaškome korpusu, od „običnih“ pravaša preko čistih, autohtonih ili autonomnih i starčevićanaca, do današnjega DESNO. Njima treba dodati i „braniteljske“ stranačke pokušaje i demokršćanske stranke od dva i pol čovjeka. Zajednička im je karakteristika da su ili nestale ili su samo igrale ulogu „oporbe“ kako bi se u ključnom trenutku priklonile „vodećoj snazi“.

Među opće karakteristike spada i to da u pravilu nisu imale jasne politike, programske smjernice i na temelju njih organizirani rad na terenu, samim time ni elementarnu infrastrukturu potrebnu za nacionalni iskorak. Treći put tražio se, vodeći se istim uglavnom trgovačkim načelom, i na manjinskom lijevom krilu (od DA do ORAHA, i od Pusićeve do Mrsića), no, na tom se krilu ne prepoznaju znakovi agonije kao na nacionalnom krilu, budući da su „vodeće snage“ i kad su predizborno žmigale desno postizborno provodile njihovu politiku suprotivu hrvatskoj demokratskoj većini. To je na djelu taj famozni Granićev centrizam. Cijeli niz politmenadžera i danas se vrti po političkome prostoru iako su se dokazali kao loši direktori trećeg puta. Povijesno iskustvo nas uči kako treba biti oprezan sa svakim novim i starim trećim putom da nas opetovano ne povuče za nos. I prevede žedne preko vode.

U svakom slučaju dug je put do politički definiranoga, na činjenicama stanja države i nacije osviještenoga i organizacijski osposobljenoga trećeg puta. Na dosadašnjim sve od reda neuspješnim pokušajima treba učiti o tome kako se ne radi „treći put“!

Nenad Piskač/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo