Uvijek nedjeljom Ivica Ursić: “Zdrav razum”

Što biste rekli za čovjeka koji ima sposobnost unaprijed pogoditi 90 od 100 puta koji će se brojevi izvući na Bingu i koji te brojeve zna prije nego što ih voditeljica izgovori, ali koji, gle čuda, odbija iskoristiti tu svoju moć, jer zna da će tako pokvariti zabavu svima onima koji subotom nestrpljivo čekaju svoju šansu?

Što biste rekli za ženu koja je, malo je reći, prelijepa i koja bi mogla zaluditi svojom ljepotom svakog muškarca, a koja ne želi nositi nikakav make-up i koja se oblači i ponaša apsolutno neupadljivo?

Što biste rekli za djevojku ili mladića, koji su netom diplomirali i koji odbijaju ponudu neke velike svjetske kompanije od koje „boli glava“ i koji biraju odlazak u humanitarce, volontere, jer žele posvetiti svoj život bližnjemu?

Kada ljudi postupaju na ovaj ili sličan način, čini se kao da su, kako mi to kažemo – „pali s Marsa“.

Ma šta to ima loše u tome, kažemo mi ljudi „zdravog razuma“, jedan put dobiti 10-tak milijuna kuna na Bingu i onda prestati igrati?

Ma šta to ima loše u tome kada je netko prelijep, jer to je dar od Boga?

To što će muškarcima klecati koljena, a to je već njihov problem.

Ma šta ima loše u prihvaćanju odlično plaćenog posla, pa onda lijepo možeš odvojiti jedan dio i pomagati sirotinju ovoga svijeta?

Kada ljudi ne koriste „zdrav razum“, onako kako ga mi koristimo, onda čovjek s njima ima samo probleme.

„Ma jesu li oni uopće normalni?“ pitamo se mi.

E, baš sve to čini Isus u današnjem čitanju po Mateju.

„Razumna i razborita“ Sotona kaže mu: „Daj Isuse, iskoristi svoju moć i uništi ljudsku bijedu. Ma, što ima lošeg u tome? Pa zar ti nisi Mesija koji je došao spasiti ljudski rod? Stvoriti ono što ljudima treba?“

Isus mu odgovara. „Ne živi čovjek samo o kruhu. Ljudi trebaju svaku riječ Božju. Više od svega trebaju otkriti vezu sa svojim Spasiteljem, a stvarna veza se ne može kupiti.“

„OK, zaboravi kruh,“ odgovara Sotona „ali barem osiguraj da shvate tko si ti. Mnogo je ljudi zaboravno. Nije ih ni briga. Ne obraćaju pozornost. Treba ih „povući za uši“ da bi privukao njihovu pozornost. Zašto ne bi skočio s hrama i kada te Bog spasi, jer on to mora, ljudi će biti zadivljeni i slijediti će te. Glupo je skrivati tko si. Nemoj skrivati da si Mesija, od Boga poslan.“

„Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“ Isus mu mirno odgovori.

„Pošteno“, reče Sotona, „ali dug je i težak put pred tobom. Zašto ti i ja ne bismo radili zajedno? Ti pomozi meni, a ja ću pomoći tebi. Udružimo se i ja ti obećavam put posut ružama. Moraš priznati da je razumno stvari obavljati na lakši način.“

„Odlazi, Sotono!“ zapovijedi Isus.

Čini se da se je Božje strpljenje primaklo svome kraju.

Zapanjujuća je činjenica da je Isus na kraju obavio sve stvari koje je Sotona predlagala ali ih je obavio u svoje vrijeme i na svoj način.

Nekoliko štručica kruha i nešto malo ribe pretvorio je u piknik za 5.000 ljudi.

Ali Isusov motiv nije bio zadiviti te ljude, njegov je motiv bio pobrinuti se za ljude u potrebi.

Umjesto da ga anđeli na spektakularan način spase od smrti u posljednji trenutak – dakle jedan performans od kojega mi ne bismo imali apsolutno nikakve koristi – Isus je dao svoj život na križu i onda je uskrsnuo kako bi nam pokazao put u novi život.

Konačno, ostvario je svoj cilj i zavladao je ovim svijetom ali ne Sotoninom taktikom, nego snagom ponizne i nesebične ljubavi.

„Zdrav razum“ prečesto nam govori da je najlakši, najbrži i naj spektakularniji put i način uvijek i najbolji.

Ali naš „zdrav razum“ prečesto je u napasti od strane sebičnosti koja kaže: „Ako to znači više koristi za tebe, onda učini to!“.

Prečesto je naš „zdrav razum“ u napasti od samodostatnosti koja kaže:

„Ako to zadivi druge i ako ih potakne da te uzdignu i slave … ne oklijevaj!“.

Prečesto je naš „zdrav razum“ u napasti od želje za moći koja kaže:

„Ma ne brini što bi to moglo značiti drugima. Ako tebi paše, šibaj, učini to.“

Najveća današnja opasnost i napast je „ … ne brini za druge …“ a tu poruku danas potenciraju mas-mediji, biznis i naravno politika.

Kažu mnogi, ako ovaj opaki i loši svijet treba mijenjati (a treba), onda se treba koristiti opakim oružjem.

Klin se klinom izbija.

Zato i jesu napasti, koje je Sotona stavila pred Krista, takve kakve jesu:

. Pretvori kamenje u kruh kako bi nahranio gladne;

. Osvoji publiku nekim senzacionalnim javnim spektaklom kako bi mogao plasirati svoju poruku;

. Osvoji svijet, zagospodari svijetom – kako bi svijetu bilo bolje;

Nije Krist doveden u napast da počini jedan od 7 smrtnih grijeha, nego je doveden u napast da otkloni od sebe božansku neminovnost, da odbije od sebe užasnu zapovijed napisanu od postanka svijeta: „Sin Čovječji mora trpjeti.“

U pustinji naš Bog razmišlja.

Sve ovisi o ishodu njegove borbe u samoći.

To je ono što razlikuje naša iskušenja od njegovih.

Točno je da svaka naša odluka ima utjecaja na druge ljude ali isto tako većina naših odluka nema vječne posljedice.

Nasuprot tome ono što je bilo na vagi tijekom Isusove kušnje u pustinji bio je spas svijeta.

Da je Isus izabrao drugi put kojeg mu je Sotona predložila on bi bez sumnje i dalje učinio puno toga dobroga, ali posljednja borba ljubavi, Božja zamisao i plan da nas dovede doma, k sebi, bila bi izgubljena.

I konačno – zašto pustinja?

Zar nismo daleko bliži grijehu u nekom prenapučenom gradskom kvartu, nekog velegrada, nego u nekom prirodnom bespuću?

Čini mi se da ukoliko i ove Korizme ne pronađemo vrijeme i prostor za biti što bliže Bogu, a to je vjerujem puno lakše na Mosoru nego u nekoj birtiji ili disko klubu, vrlo lako ćemo podlijeći napasti, a to nam valjda nije namjera!

Ivica Ursić/Hrvatsko nebo