Istina, neistina, laž

U člančiću „Tuđmanizam i tuđmanovci“ progovorio sam ne prvi put o prevlasti vanjske politike u hrvatskoj unutarnjoj politici i licemjernom tuđmanizmu današnjega HDZ-a. Pri tomu sam u „političku djecu“ Mate Granića – uz Kolindu Grabar-Kitarović, Zorana Milanovića, Gordana Jandrokovića, Andreja Plenkovića i Davora Ivu Stiera – uvrstio Miru Kovača. Neka me je čitateljica odmah upozorila: Miro Kovač ne pripada u kategoriju „političke djece“ Mate Granića.

Provjerio sam. Čitateljica je u pravu. U politiku je Miro Kovač ušao u Uredu predsjednika Tuđmana, a u Ministarstvo vanjskih poslova onda kada Mate Granić više nije bio ministar.

I što sada? Ništa. Smutljivac se na pogrješku ne bi osvrtao. Ili bi se izmotavao. Elitist bi vjerojatno kao ispriku citirao Horacija: i „dobri katkad zadrijema Homer“ (Poetika, stih 359.); narodnjak bi, još vjerojatnije, izliku našao u pučkoj mudrosti: tko radi, taj i griješi. Kako nisam smutljivac, a ne držim mnogo ni do isprika ni do izlika, samo sam priznao pogrješku: samar mi ovaj put bijaše brži od konja! Žao mi je. Ali tješi me znanje da Onaj koji „zagleda u bubrege“ ne će u mojem izreknuću neistine naći ni traga nečistoj namjeri. To bi trebali znati i moji čitatelji, jer sam i dosad, odobravajući političke pokušaje Miroslava Škore i Ivana Penave, zagovarao promjene i u Državi i u HDZ-u.

Ovdje ipak ostaju otvorena ozbiljna pitanja. Što je istina? Što neistina? Što laž?

To su pitanja koja danas, u „post-istinsko doba“ (nazivak Ralpha Keyesa), zvuče zastarjelo. A od pamtivijeka su privlačila i zaokupljala plemenitije umove. Kako ta problematika ima dugu povijest i široku rasprostranjenost, ovdje – zbog naravi i opsega članka – ne treba očekivati svestrane i podrobne odgovore, pa ni opširan prikaz različitih teorija istine. O tim stvarima samo će se ponešto natuknuti u smislu pojmovnih određenja, kako bismo znali o čemu govorimo.

Središnji je pojam „istina“. Po čemu središnji? Po tomu što se bez njega ne mogu odrediti ni pojmovi „neistina“ i „laž“ jer je njihova bit njihov odnos prema „istini“. Pitanje „Što je istina?“ pita za dva vida njezina štostva (lat. quidditas): za njezinu ontološku bit i za njezino gnoseološko bivstvovanje kao svojstva suda. Dvostruko rječničko značenje riječi ἀλήθεια (etimološki: neskrivenost) pouzdano čuva antički doživljaj: 1. zbilja; 2. istina. Od Aristotelova doba do dana današnjega i među znalcima i u neizobraženu puku „istina“ se kao svojstvo suda najčešće doživljuje i shvaća kao „slaganje stvari i misli“ (adaequatio rei ac intellectus).

Kada se istina tako odredi, lako je odrediti i njezine pratiteljice: neistinu i laž. Neistina je tada jednostavno izreka u kojoj nema istine. Ako je izrečena s vjerom u istinitost rečenoga, tada je ona samo neistina; ako je pak izrečena s namjerom da koga obmane, izreka više nije samo neistina, nego je nešto mnogo gore, naime prava – laž. Lagati dakle može samo onaj tko zna istinu; tko ne zna, može govoriti neistinu. Kakav ćudoredni jaz dijeli neistinu i laž, vidi se po tomu što je u uljuđenu općenju zazorno reći komu da laže. Ali dopušteno je ovako u novinskom članku barem postavljati pitanja o istini, neistini i laži.

Pa, evo, nukam čitatelja da sâm sebi odgovori na ovih nekoliko aktualnih pitanja. Što mislite, je li moja neznatnost lagala kada je Miru Kovača uvrstila u kategoriju „političke djece“ Mate Granića? Je li Andrej Plenković lagao kada se predstavljao kao tuđmanovac? Je li lagala Zdravka Bušić kada je ustvrdila da je Plenković najbliži Tuđmanovoj politici? Je li Zoran Milanović lagao kada je u predsjedničkoj kampanji tvrdio da je Plenković, dok je radio u Ministarstvu vanjskih poslova, o Tuđmanu mislio gore nego on?

Jesu li lagala ona javna priopćivala koja su se zgražala nad spaljivanjem pokladnoga Krnje u Imotskomu tvrdeći da su Imoćani spalili dva istospolca i njihovo udomljeno dijete, a prešućujući da je to dijete bilo – SDP-ov saborski starčić Nenad Stazić pod crvenom zvijezdom petokrakom? Je li Zoran Milanović lagao kada je s mjesta predsjednika Vlade tvrdio da prije osnutka Nezavisne Države Hrvatske u Europi nije bilo masovnih progona? Je li Milanović lagao kada je u predsjedničkoj kampanji žestoko poricao autentičnost dokumenta o njegovu prijmu u Savez komunista Jugoslavije za vrijeme služenja vojnog roka u Titovoj gardi u Beogradu?

Moja nepoćudna neznatnost nema o tim stvarima nikakvih dvojba.

Benjamin Tolić

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo