M. M. Letica: Ćirilica i totalitarni simboli u Hrvatskoj

Od denotacije i konotacije do provokacije

Načelno se valja kloniti ishitrenih predviđanja i manjkavih zaključivanja kojima upadamo u pogrješku prebrzoga poopćavanja. U tome pogledu nisam sklon reći da u cjelogodišnjemu programu ‘Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture’ ne će biti istinske kulture i vrijednih umjetničkih manifestacija; likovnih, scenskih, glazbenih i drugih. Ali velik dio onoga što smo do sada vidjeli i što je nagoviješteno da će se dogoditi, provokativno u(ne)priličiti, a dobilo je u medijima snažan odjek, navodi nas pomisliti kako je umnogome riječ o karnevalizaciji kulture, njezinoj ideologizaciji i stavljanju u službu lijevo-liberalnoga političkog aktivizma, ‘progresivnoga’ marša (paleo)komunističkog i (neo)jugoslavenskog. Možemo na brojnim primjerima vidjeti kako se pristup umjetnosti od negdanjega divljenja i blage zavisti ‘Ah, divno bi bilo da ja umijem napraviti ovo djelo’ prometnuo u banaliziranje i svojevrsni prijezir: ‘To bi baš svatko mogao napraviti’. Poslužimo li se izrazom koji je 1972. uporabio američki filozof i likovni kritičar Harold Rosenberg, možemo reći da se tu događa određeni proces de-estetizacije predmeta, a praćen je procesom de-definicije (hrvatski bismo rekli ‘raz-određenja’) umjetnosti.

Od estetičke analize još nam se važnijom nadaje društvena dijagnoza. Postavljena zastava propale SFRJ te najavljeno postavljanje nakaradnosti nejasna naziva ‘Spomenik crvenoj Rijeci – samoobrambeni spomenik’, goleme armiranobetonske zvijezde petokrake na vrhu nebodera, zaštićenoga spomenika kulture, koji je u središtu Rijeke sagrađen 1942. prema projektu talijanskoga modernista Umberta Nordija – nije ništa drugo doli (paleo)komunistička ‘instalacija’ što teži biti provokacija, ‘show’ kojemu je cilj izazvati šok (znao bi to svatko ostvariti kada bi mogao pogaziti sve obzire i suosjećanje prema žrtvama komunizma). Provokativne instalacije predmeta i blasfemični performansi nastoje se u tako shvaćenoj umjetnosti prikazati genijalnim umjetničkim djelima. Krivotvorenje Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski (u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca) i parodiranje himne Lijepa naša domovino (u sklopu navodno ‘spektakularne izvedbe Opere industriale’, zapravo katatonične i sumanute buke pod nimalo vedrim riječkim nebom) zasigurno nije paradiranje kulture, njezina svečana parada, nego simptom distorzije i dekadencije takve pseudo-kulture.

O tim riječkim ‘kulturno-umjetničkim’ događajima i planovima oglasio se 1. veljače Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara i kandidat za zamjenika predsjednika HDZ-a. ‘Bili oni komunistički ili fašistički, u Republici Hrvatskoj nema mjesta simbolima totalitarnih režima. Ovo je nedvosmisleno simbol totalitarnog režima komunističke Jugoslavije, odgovornog za ogroman broj zločina, gušenje sloboda, likvidaciju neistomišljenika, razaranje Vukovara… koji trivijalizira žrtve’, rekao je uz ostalo Penava. Takva njegova jasnoća i odlučnost neotklonjivo nas podsjeća na događaj koji se zbio 18. listopada 2019. na sjednici Gradskoga vijeća Grada Vukovara kada je SDSS-ov vijećnik Srđan Kolar uručio gradonačelniku Penavi statut Grada otisnut na ćirilici uz dodatak na latinici ‘Da se bolje razumijemo’, na što je samosvjesni i hrabri gradonačelnik bacio statut na pod i energično rekao: ‘Pogazili ste sav napor i trud u procesu mirne reintegracije, ponijeli ste se kao da ga nikad nije bilo. […] Zanima vas ono što niste uspjeli 1991., uvesti ćirilicu u ovaj grad. Silovane žene vas ne zanimaju! Mrtva djeca vas ne zanimaju! Ako bude trebalo, protiv velikosrpske agresije jučer, danas, sutra, svim sredstvima!’ Odvjetnik i kolumnist Zvonimir Hodak je glede toga događaja lucidno zapazio: ‘Još od Tuđmana nitko nije bio toliko jasan, direktan i politički pragmatičan kao Penava.’

SNV-ovo ‘skidanje stigme sa ćirilice’

Taj izgred u vukovarskoj gradskoj vijećnici bijaše svojevrsno otvaranje prethodno najavljene dvoipolmjesečne kampanje Srpskoga narodnog vijeća. Riječ je o kampanji pod sloganom ‘Da se bolje razumijemo’, koja ima cilj, kako je rečeno, ‘skinuti stigmu sa ćirilice i poslati poruku da korištenje tog pisma u privatnoj ili javnoj upotrebi ne ugrožava nikoga u Hrvatskoj, a pogotovo ne većinski narod’. Za vrijeme izborne kampanje mogli smo uz ulice i prometnice diljem Hrvatske vidjeti velike plakate predsjedničkih kandidata ispisane ćirilicom. Komu se na tim plakatima kandidati (Grabar-Kitarović, Milanović, Škoro i drugi) obraćaju na ćirilici?

Kao potpora rečenoj kampanji SNV-a pojavili su se brojni propagandistički napisi u novinama i na portalima gdje ‘napredni kulturnjaci’ sugeriraju kako je ćirilica ‘staro hrvatsko pismo’, kako je posrijedi svjetsko pismo na kojemu su napisana neka od najvećih književnih djela, kako ‘pismo ne može biti simbol rata, nego samo simbol mira’, a nametalo se mišljenje, u nepodnošljivoj lakoći etiketiranja, kako su protivnici ćirilice zatucani desničari i neznalice. Tako na jednomu portalu čitamo (ime autora i naslov nema smisla spominjati): ‘Umjesto da se zalažu za opstanak ćirilice u Hrvatskoj neuki je, iz neznanja, žele izgnati. Nisu niti svjesni – ali neznanje i jest uvijek takvo, nesvjesno dok ga ne osvijestimo, ono što se u narodu kaže, dok se ne dozovemo pameti – da rade protiv vlastitog dobra.’

Raditi ‘protiv vlastitog dobra’? Doista zanimljivo. Premda mojoj malenkosti i neznatnosti nerazumljivo. Rado ću kao jedan od ‘zatucanih desničara i ognjištara’, navodno nesvjestan svojega neznanja, iznijeti vlastita stajališta proistekla iz toga tobožnjeg neznanja. Izričem četiri tvrdnje, dvije nepobitne činjenice i dva čvrsta stajališta: 1. Ćirilica je staro (povijesno) hrvatsko pismo. 2. Ćirilica je jedno od svjetskih pisama na kojemu su nastala brojna književna djela među najvećima u povijesti. 3. Ćirilici nije mjesto u Vukovaru. 4. Kampanja ‘Da se bolje razumijemo’, sa svojim plakatima po Hrvatskoj, nije ništa drugo doli nemaštovita ‘instalacija’ te jeftina i besmislena provokacija skupo plaćena ponajvećma novcem hrvatskih poreznih obveznika. Idemo u obrazložbu rečenoga.

Ćirilični spomenici hrvatske kulture

Stanoviti glagoljaš iz okolice Zadra u doba Kandijskoga rata (1645.–1669.) zabilježio je u petrčanskoj matici krštenih: ‘Ja don Bare Pifrovića to pisah k[h]rvaski, ćurilicu, latinski, […]’. K tome valja dometnuti da je glagoljaš Gašpar Vnučić iz Grobnika u svojemu molitveniku, ‘pisanom let Gospodnih 1568.’, zaključnu riječ ‘amen’ na kraju jedne molitve napisao glagoljicom, latinicom i ćirilicom, a takva se trojaka grafijska formula može susresti i u drugim hrvatskim spomenicima iz različitih razdoblja. O tome je opsežno, slojevito i višeaspektno pisao akademik Eduard Hercigonja u knjizi Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja (Matica hrvatska, Zagreb, 2006.). Dotična tri pisma jesu vrlo bogato hrvatsko kulturno naslijeđe, čime se imamo ponositi, pri čemu im valja dodati i četvrto: arabicu, jer postoji osebujna alhamijado književnost pisana arapskim pismom na hrvatskome jeziku; primjerice, jedno od djelâ pjesnika Mehmeda, koji je živio u drugoj polovici 16. stoljeća, naslovljeno je Hrvatska pjesma (Chirvat türkisi). Mnogi među nama ‘zatucanim desničarima i ognjištarima’ negdje smo pročitali ili makar čuli i razne nazive za tu našu zapadnu ćirilicu: bosančica, bosanica, hrvatsko-bosanska ćirilica, bosansko-dalmatinska ćirilica, bosanska brzopisna grafija, harvacko pismo, rvasko pismo, poljička azbukvica itd. Dotičnu hrvatsku ćirilicu nahodimo među inim na Humačkoj ploči (poč. 11. st.), Povaljskom pragu (oko 1185.), na Povaljskoj listini (1250.), u Pismu kneza Gjure Kačića Dubrovačkoj općini (1276.), na Listini Mladena III. Šubića (1336.), u Poljičkom statutu (1444.), u Brevijaru hrvatskih protestantskih pisaca Antuna Dalmatina i Stjepana Konzula (1561.) itd. (Zanimljivo je spomenuti da na području negdanje Poljičke Republike još i danas hrvatsku ćirilicu nazivaju glagoljicom, a drugdje svjedočimo i obrnutim primjerima, da se glagoljica spominje kao ćirilica.) Također je nama ‘nepismenim neznalicama’ nekim čudom znano da ćirilicom pisahu ponajveći svjetski književnici: A. S. Puškin, N. V. Gogolj, M. J. Ljermontov, T. H. Ševčenko, F. M. Dostojevski, L. N. Tolstoj, A. P. Čehov, O. Mandeljštam, S. A. Jesenjin, M. A. Šolohov i mnogi drugi.

‘Tisućljetna maslina, Hrvatska’ na ukrajinskoj ćirilici

Kako bi samosvjesni hrvatski domoljubi mogli mrziti ćirilicu kao pismo kad su neki od najljepših i prema našoj domovini najviše prijateljskih stihova napisani upravo na ćirilici? Naime, ne mogu zaobići pjesmu Hrvatska (Хорватія), koju je spjevao suvremeni ukrajinski pjesnik Dmitro Pavličko. Navodim prvu i posljednju strofu u prepjevu Antice Menac: ‘Po brdima Božja ruka laka/Prostrla je sela poput platna,/Tu se širi jedna zemlja skladna,/Kukuruzna, sočna, vinogradna/Što miriše poput medenjaka. // […] //Ko nestali snovi iz djetinjstva/Tu nada mnom blista krošnja siva:/Tisućljetna maslina, Hrvatska,/Puna rana, ali uvijek živa!’. Nimalo mi nije sablažnjivo, nego mi je naprotiv zadovoljstvo strpljivo i s poštovanjem tražiti u simbolima ćirilične grafeme te citirane dvije strofe predočiti i na ukrajinskome, u izvornome obliku: ‘На горах, де ceла, як рядна,/Простелила Божа рука,/Спочиває земля виноградна,/Кукурудзяна i принадна,/Наче запах медівника. // […] //Мов дитячі, забуті вже снива,/Зблискує наді мною сива листва –/То Хорватія – тисячолітня олива,/Наскрізь прибита, aле жива!’

U svjetlu svega navedenog, jedva da postoji neki Hrvat koji ima bilo što protiv ćirilice kao hrvatskoga i slavenskoga pisma, kojemu pripada veličajno mjesto u svjetskoj kulturnoj baštini. Ali ćirilica u Vukovaru nešto je posve drugo – i tu se treba odlučno i utemeljeno suprotstaviti svakom pokušaju da se sofističkim i erističkim izvrtanjem razina argumentacije pomuti bistrina rasudnih horizonata i poljuljaju čvrsta polazišta s kojih nam je glede ovoga pitanja argumentirati i polemizirati, zahtijevati i djelovati. Oni koji nam spočitavaju tobožnje neznanje, isključivost i barbarstvo, uporno nam podmeću ono što semiotičari nazivaju denotacija (referencija, izravno značenje pojma). Po denotaciji je ćirilica hrvatsko, srpsko, slavensko i svjetsko pismo. Ali nama je u ovom diskursu važna konotacija kao ukupnost asocijacija povezanih s kontekstom ćirilice u Vukovaru 1991., danas i sljedećih deset, dvadeset ili više godina. Valja dometnuti da umjesto denotacije i konotacije možemo govoriti o izvornome, arhetipskome značenju te o značenju posljedično nastalom najčešće zloporabom dotičnih simbola (npr. svastika i pentagram ili petokraka) odnosno bolnim povijesnim sjećanjem s time povezanim. Ćirilica sama po sebi nije zlo, ali je sa zlom u Vukovar 1991. ušla.

Onima koji nam dociraju da je ćirilica i hrvatsko pismo, trebamo otpovrnuti: Da, ali onda je to hrvatska ćirilica! Glavobolno je više slušati i čitati te sofizme odnosno smicalice i zamjene teza koje bi se mogle svesti pod naziv mutatio elenchi (već gimnazijalcima poznat iz predmeta Logika), gdje se umjesto relevantne teze dokazuje neka druga, samo naizgled slična relevantnoj. Jer hrvatsko je pismo stara hrvatska ćirilica, a ne suvremena srpska! A hrvatsku ćirilicu ne bi znali, u najvećem broju slučajeva, pročitati ni vukovarski Hrvati ni njihovi sugrađani Srbi: prvi zato što je to staro (povijesno) pismo, potonji zato što to uopće nije srpsko pismo, ni staro ni novo. Nije nužna posebna oštroumnost da bi se uzmoglo razaznati kako je sljedeće mišljenje i zaključivanje nevaljano: Zato što je ćirilica staro hrvatsko pismo, treba uvesti u Vukovar suvremenu srpsku ćirilicu (!?).

Ćirilica u Vukovaru i svastika u Tel Avivu

Vratimo se konotacijama srpske ćirilice u Vukovaru. Držim da će u tome smislu biti ilustrativan jedan poredbeni misaoni eksperiment, lako zamisliv kao stvaran događaj. Zamislimo naime da neki budizmu skloni Izraelac u Tel Avivu istakne na pročelju svoje kuće veliku i svima uočljivu svastiku. Jamačno bi taj nesretnik brzo završio na policiji, kod sudca za prekršaje ili nešto slično. Međutim, ne brani se on šutnjom, nego negoduje da predstavnici vlasti ne znaju i ne razumiju kako je svastika iliti kukasti križ (njem. Hakenkreuz) jedan od najraširenijih drevnih simbola, prisutan na dalekome azijskom istoku, zatim u Indiji i Perziji, simbol poznat i starim Grcima, Etruščanima i Keltima, a nahodi se čak i u arheološkim nalazištima Srednje Amerike; redovito simbolizira kotač, okretanje, ciklus neprestane obnove, vječno trajanje života. U budizmu i hinduizmu simbol je stvaralačkih energija i kreativnoga ciklusa, vjeruje se da donosi sreću. Na sanskrtu svasti znači upravo ʹsreća, dobrobit, zdravljeʹ. Naš izraelski ljubitelj ovoga simbola nastavlja objašnjavati da je sve do polovice 30-ih svastika u Europi bila simbol sreće, da se kao čest motiv može vidjeti na ondašnjim razglednicama, a brojni američki, britanski i drugi športski klubovi nosili su ju na dresovima. Značenje joj je bilo slično onomu koje pripada djetelini s četiri lista i potkovi.

I eto, izraelski se, recimo to tako, svastikofil čudi što vlast u Tel Avivu ne razumije njegovu argumentaciju, ne prihvaća njegovo objašnjenje. Pa zaključi: s kojim ja nepismenim neznalicama i židovskim desničarima imam posla. Unatoč neospornoj denotaciji kukastoga križa kao civilizacijski vrlo raširenoga i prastaroga simbola koji predstavlja ciklus obnavljanja života, konotacije su kukastoga križa za osviještene Židove (hvala Bogu da su takvi u velikoj većini), a i za one koji nisu Židovi, jasne i prejasne – ne nikakav kotač života, nego zatorni vrtlog smrti, strašno uništenje, žrtva paljenica, dim koji se diže u nebo, holokaust, Šoa, barbarski pokušaj zatiranja jednoga čitavog naroda, biblijskog, istaknutog i velevrijednog, prebogate kulture i tradicije. Dakle: Hitler i nacional-socijalizam, antisemitizam i holokaust – to su za Židove konotacije kukastoga križa iliti svastike. Na žalost. Ono što je Židovima svastika, to je Vukovarcima u posve određenome smislu ćirilica. Drukčije su konotacije svastike u Tel Avivu i Berlinu nego u Kalkuti i arheološkim nalazištima u Iranu; na sličan je i usporediv način ćirilica jedno u Beogradu, Sankt Peterburgu i na Povaljskome pragu pohranjenome u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu – a nešto posve drugo u Vukovaru, Škabrnji i Dubrovniku.

Cinična i perfidna provokacija

Nakon svega rečenoga trebalo bi biti još jasnije zašto na ćirilicu preslovljene velike plakate predsjedničkih kandidata trebamo smatrati promašenom ‘instalacijom’ i drskom provokacijom, i to novcem najvećim dijelom svih nas, hrvatskih građana. Što znači napomena ‘Da se bolje razumijemo’? Treba li podsjećati na okolnost da hrvatski građani rođeni nakon 1982. ili ʹ83. nisu u školi učili ćirilicu i njima je ona nerazumljivo pismo? Kako onda ćirilica može biti put k boljemu razumijevanju, to većma ako uzmemo u obzir da poklonici i promicatelji udomaćenja ćirilice u Vukovaru i drugdje u Hrvatskoj stalno govore o okretanju budućnosti, a to nadolazeće vrijeme ponajvećma pripada mladima koji ćirilicu mahom ne razumiju, ne umiju čitati? Žale li ti političari i trgovci utjecajem za vremenom kada je srpska ćirilica bila dijelom nastavnoga plana i programa? Žele li da se ponovno vrati u sve škole?

Bilo kako bilo, treba ustrajati da Vukovar kao mjesto trajnoga pijeteta i nacionalnoga ponosa bude izuzet od ćiriličnih javnih natpisa. A Srbi u tom gradu, i bilo gdje u Hrvatskoj, ne bi time nipošto bili građani drugoga reda. Treba im jamčiti sva prava koja prema Ustavu Republike Hrvatske pripadaju nacionalnim manjinama. Srbi su naši susjedi, sugrađani, nerijetko i prijatelji, od kojih su mnogi bili u prvim redovima obrane Vukovara, braneći svoj grad i domovinu od velikosrpske agresije. Jer u Vukovaru zapravo nije bilo sukoba između Hrvatâ i Srbâ – nego između jednih koji su taj grad branili i drugih koji su ga napadali i razarali. To valja jasno istaknuti. Posve se slažem s onima koji nedavno rekoše da ako hrvatski branitelji srpske nacionalnosti predvođeni poštovanim gospodinom Predragom Mišićem (ili nekim drugim takvih vrlina i zasluga) zatraže da se u Vukovaru uvedu latinično-ćirilične ploče – kako bi taj prijedlog zavrijedio biti ozbiljno razmotren. Sve drugo tipa ‘da se bolje razumijemo’ treba odbaciti kao neinventivnu i apsurdnu ‘instalaciju’ te ciničnu i perfidnu provokaciju.

Marito Mihovil Letica/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo