Brisani prostor – N. Piskač: Uz prvu obljetnicu smrti akademika Marka Samardžije

Izniman jezikoslovni opus

U Zaprešiću je 14. veljače 2020. godine održana tribina Matice hrvatske Zaprešić organizirana u povodu prve obljetnice smrti akademika Marka Samardžije (2. rujna 1947., Vođinci – 19. veljače 2019., Zaprešić). Tribinu je vodio Mirko Ivanjek, predsjednik zaprešićkog ogranka Matice hrvatske. Na njoj su o životu i profesionalnom radu, kao i o dvije postumno izišle Samardžijine knjige govorili prof. dr. Marija Znika i akademik Stjepan Damjanović. Dvorana je bila ispunjena do posljednjega mjesta. Uz obitelj nazočile su Samardžijine kolege s Katedre za hrvatski standardni jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu gdje je radio četrdeset i pet godina, kulturni i prosvjetni djelatnici zaprešićkoga i brdovečkoga kraja, čuvari(ce) sutlanske ikavice, župljani župe sv. Petra Apostola, predstavnici Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer, predstavnici braniteljskih udruga i brojni prijatelji, suradnici i bivši studenti Marka Samardžije. Da je izostao dolazak medija ne moram naglašavati.

Bilo je i onih koji iz opravdanoga razloga nisu mogli doći poput dr. Artura Bagdasarova, kroatista iz Moskve. On je za hkv.hr izjavio kako akademika Samardžiju pamti „kao ozbiljnoga znanstvenika i dobroga prijatelja s kojim sam se upoznao u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u doba kad mu je bio ravnateljem. Uvijek je prema meni bio pažljiv, skrbio je o tomu da na vrijeme dobijem relevantna izdanja, ne samo IHJJ-a. Upoznao me s poznatim kroatistima s kojima sam i danas u kontaktu“. Bagdasarov naglašava Samardžijin „veliki prinos kroatistici, poglavito hrvatskoj jezičnoj povijesti i učvršćivanju samostalnoga i neovisnoga razvoja hrvatskoga jezika“. Prisjeća se da je Samardžija „došao i govorio na predstavljanju prvoga Hrvatsko-ruskoga rječnika u Rusiji“.

Prof. Marija Znika govorila je o Samardžijinom radu dok je bio ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, te posebno o njegovoj knjizi Hrvatska leksikografija. Od početaka do kraja XX. stoljeća (Matica hrvatska, 2019.). Akademik Stjepan Damjanović govorio je o knjizi Kroatistički portreti i za(o)kreti (Sveučilišna naklada, 2019.), ali i o širem Samardžijinom opusu. Najvažnije dijelove njihovih izlaganja donosimo u nastavku, dok u Prilogu prenosimo zadnji tekst na kojemu je akademik Samardžija radio (Hrvatski? Da, ali srpski!) unoseći u njega dopune pogovoru drugog izdanja knjige Nebeska Srbija u Hrvatskoj (Vukovo Selo, 2019.).

Malo je znano da je osim na nacionalnom planu Samardžija ostavio dubok trag i u zaprešićko-brdovečkom kulturnom krugu. Uložio je veliki trud u očuvanje i zaštitu kajkavske (sutlanske) ikavice, surađivao je u Zaprešićkom i Brdovečkom zborniku, bio je aktivan u radu zaprešićkoga ogranka Matice hrvatske i rado surađivao s lokalnim medijima, pratio je i sudjelovao na Danima dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća u Velikom Trgovišću, te u Krapini na godišnjim skupovima Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju. Grad Zaprešić akademiku Marku Samardžiji dodijelio je Nagradu za životno djelo. (N. Piskač)

Stjepan Damjanović: Jačao je kroatistiku u Hrvatskoj i u inozemstvu

Prije godinu dana u ove dane umro je Marko Samardžija, akademik i umirovljeni sveučilišni profesor Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Na Odsjeku za kroatistiku toga fakulteta radio je 45 godina na Katedri za hrvatski književni jezik (danas: Katedra za hrvatski standardni jezik). Više od četiri desetljeća na tom smo odsjeku s njim radili i prijateljevali. Poslije njegove smrti otisnute su dvije njegove knjige: Matica hrvatska otisnula je njegovu Hrvatsku leksikografiju, a Sveučilišna naklada objavila je knjigu Kroatistički portreti i za(o)kreti.

Htio bih u ovoj malo posebnoj prilici podsjetiti na prijatelja i znanstvenika koji je bio osobita snaga u našem  naraštaju, dakle među jezikoslovcima rođenima neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata, koji je bio nezamjenjiva  snaga u proučavanju onoga jezičnoga idioma koji zovemo hrvatski standardni jezik. Uvodno bih rekao da je, ako sam dobro pobrojao, za života objavio šesnaest samostalnih knjiga i jedan gimnazijski udžbenik (koji je izdan u sedam izdanja), za tisak je priredio trinaest  pretisaka i izbora iz djela hrvatskih filologa i jezikoslovaca, u hrvatskim i inozemnim publikacijama objavio je više od osamdeset znanstvenih i stručnih radova iz povijesti hrvatskoga standardnog jezika, valentnosti hrvatskoga glagola, hrvatske leksikologije i leksikografije i dr.

Velik odjek imale su njegove knjige i članci o povijesti hrvatskoga jezičnoga standarda. O počecima toga jezičnoga idioma objavio je knjigu Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika (1997, 2004) u kojoj je i teoretskim postavkama i analizom funkcionalno različitih tekstova dao svoju argumentaciju za tvrdnju da hrvatski jezični standard počinje polovicom 18. stoljeća. Posebnu vrijednost imaju njegovi radovi koji opisuju hrvatski jezični standard od 1918. do 1945. i može se bez pretjerivanja reći da nitko nije učinio toliko za razumijevanje jezičnih politika u tim razdobljima o kojima se prije Samardžijinih knjiga i rasprava pisalo s puno strasti i s malo argumenata.

Najvažnije su iz te problematike njegove opsežne knjige Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1993; Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 2008; Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918 – 1941), 2012. Svaka od njih naišla je na nepodijeljeno priznanje stručne i kulturne javnosti jer je autor odradio veliki dug hrvatske filologije. Samardžija se pišući o jezičnoj politici u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske uhvatio u koštac s nečim o čemu se vrlo nevoljko i vrlo površno govorilo odlučan da ne podlegne unaprijednim i neutemeljenim stavovima, odlučan da ne bude ničiji tužitelj i ničiji odvjetnik, nego da sam spozna istinu u mjeri u kojoj to čovjek može i da je pokuša posredovati drugima.

Povezane su s tom problematikom i njegove knjige Hrvatski kao povijesni jezik (2006), u kojoj obrađuje substandardne i nestandardne idiome hrvatskoga jezika i odlučno reagira na neprimjerene istupe pojedinih političara u vezi s jezikoslovnom problematikom, a određenu pažnju poklanja i dijalektalnoj hrvatskoj književnosti. U četvrtoj knjizi velike Povijesti hrvatskoga jezika koja obrađuje 19. stoljeće bio je Samardžija jedan od urednika te autor uvodnoga teksta Hrvatski jezik od početka 19. stoljeća do narodnoga preporoda (9 – 34) u kojem je sažeo rezultate svojih istraživanja povijesti hrvatskoga jezičnoga standarda i znalački opisao pojave koje imaju posebnu ulogu u jezičnim procesima i osobe koje posebno utječu na oblikovanje jezične politike. I u petoj i šestoj knjizi te velike povijesti hrvatskoga jezika koje govore o našem jeziku u 20. stoljeću, sudjelovao je ne samo pisanjem teksta, nego i na druge načine.

Od samoga početka svoje znanstvene i stručne djelatnosti Samardžija je proučavao leksikologiju i leksikografiju hrvatskoga jezika. O tome smo čuli vrlo kompetentno izlaganje kolegice Znike.

Matica hrvatska objavila mu je  Srpsko – hrvatski objasnidbeni rječnik (2015) koji je izazvao polemike koje su dobrim dijelom uvjetovane činjenicom da ljudi nisu pažljivo čitali ni predgovor ni rječnik. Djelo je zamišljeno i ostvareno kao pomoć govornicima hrvatskoga jezika u čitanju zahtjevnijih srpskih znanstvenih i stručnih tekstova (posebice teoloških i filozofskih) i u njemu nema nikakvih politikantskih natruha. God. 2017. najstarija hrvatska kulturna ustanova obilježavala je 50. obljetnicu donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i tim povodom objavila knjigu Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967 – 2017. Vijesti, komentari, osude, zaključci. U povodu 50. obljetnice donošenja koju je priredio i vrlo instruktivnim predgovorom popratio Marko Samardžija ukazujući na bitna čvorišta ondašnje jugoslavenske (jezične) politike i nudeći originalne tekstove koji omogućuju čitatelju da sam gradi relevantne zaključke.

Ističemo i njegov prinos proučavanju valentnosti hrvatskoga glagola. Tom se temom bavio u svojoj doktorskoj disertaciji i kasnije objavio nekoliko opsežnih rasprava koje su bile osvježavajuća novina u jezikoslovnoj kroatistici.

Od svoga magisterija („Jezik i stil pripovjedne proze Ive Kozarčanina“)  znatnu je pozornost posvećivao jeziku starijih, novijih i suvremenih hrvatskih književnika (M. A. Relković, Antun Kanižlić, Ivan Velikanović, Filip Lastrić Oćevac, J. S. Relković, Ivan Perkovac, A. G. Matoš, Ivan Kozarac, Antun Šoljan). U tim radovima, koji su dijelom skupljeni u knjizi Piščev izbor (2003.), u središtu su pozornosti uglavnom osobitosti jezika i stila pojedinih književnika.

Marko Samardžija ostvario je dakle doista izniman jezikoslovni opus i svojim je znanstvenim i stručnim djelovanjem jačao kroatistiku u Hrvatskoj i u inozemstvu.

Akademik Stjepan Damjanović

Marija Znika: Sintetsko djelo kakvo do sada nismo imali

(Hrvatska leksikografija. Od početaka do kraja XX. stoljeća)

Akademik Marko Samardžija autor je knjige Hrvatska leksikografija. Od početaka do kraja XX. stoljeća. Izdala ju je Matica hrvatska u Zagrebu 2019. godine, nedugo iza autorove smrti. Knjiga obuhvaća 341 stranicu s 15 poglavlja od kojih su neka s potpoglavljima. Knjiga obuhvaća bitna i temeljna pitanja hrvatske leksikografije, povijest hrvatskih leksikografskih djela od prvih početaka do suvremenih rječničkih izdanja sve do kraja 20. stoljeća. Obuhvaćeni su brojni naslovi i autori hrvatskih leksikografskih prinosa, različite vrste i tipovi rječnika. Knjiga uz osnovne podatke pojedinih leksikografskih djela donosi i njihove iscrpne analize. Promatra se njihova uključenost u širi europski jezikoslovni i leksikografski kontekst te posebice njihova relevantnost u okviru razvoja hrvatske leksikografije.

Autor znanstvenički korektno navodi da sržni dio ove knjige čine njegove već objavljene studije u ediciji Povijest hrvatskoga jezika, od početaka do uključivo 20. stoljeća: knj. 2. Hrvatski leksik i leksikografija, knj. 3. Hrvatski leksik i leksikografija u 17. i 18. stoljeću, knj. 4. Hrvatski leksik i leksikografija u 19. stoljeću te u 6. knjizi iste edicije Jednojezični rječnici hrvatskoga jezika u 20. stoljeću. Ono što je autor smatrao bitnim reći o leksikografiji od njezinih početaka u nas sve do naših dana, nalazi se na jednome mjestu, u ovoj knjizi, u ovom zaokruženom, sintetskom djelu, kakva do sada nismo imali.

Sažetim uvodom o počecima bilježenja riječi i izrade rječnika uopće Samardžija dolazi postupno do prvih djela u kojima su sadržane hrvatske riječi, a onda i do pravih leksikografskih uradaka. Minucioznom analizom naizgled malih rječnika otkriva u njima specifičnosti bilo u izboru natuknica, bilo u  načinu obrade te tako znanstvenoj i stručnoj javnosti  nudi niz novih podataka o starini i količini rječnika u nas. U njima je, posebice onima starijima, sačuvan iznimno vrijedan poklad hrvatskoga leksičkoga blaga koje je važan dio hrvatskoga nacionalnoga identiteta.

Autorov akribičan popis rječnika i opis bitnih popratnih podataka uz njih dragocjen je prinos poznavanju povijesti hrvatskoga jezika, kao i okolnosti u kojima su rječnici nastajali, okolnosti koje su nerijetko znatno utjecale ne samo na izbor građe i tip rječnika nego i na to hoće li djelo biti objavljeno ili ne. Samardžija je obradio i te neobjavljene ili nedovršene rječnike (rukopisni rječnici; nedovršeni neobjavljeni rječnici). Nedovršeni rječnici čini se da su postali hrvatska specifičnost, što sam u jednom radu istakla još početkom devedesetih – prisjetimo se samo iz nedavne prošlosti Benešićeva Rječnika, a i Rječnika dviju Matica ili neobjavljenoga Velikoga rječnika hrvatskoga jezika, što čeka u ladicama Leksikografskoga zavoda, na kojemu je  zdušno radio i prof . Samardžija.

On je opisom u ovoj knjizi obuhvatio i leksikografiju kod Hrvata izvan Hrvatske jer su u drugoj polovici 19. st. u okviru preporodnih gibanja u hrvatskoj dijaspori nastala i leksikografska djela namijenjena gradišćanskim Hrvatima u zapadnoj Ugarskoj te bunjevačkim i šokačkim Hrvatima u Bačkoj.

Samardžijina knjiga  je i svojevrstan podsjetnik na neke općepoznate hrvatske rječnike kojima su autori: B. Kašić, J. Mikalja, J. Habdelić, I. Belostenec, A. della Bella, J. Stulli, I. Mažuranić i J. Užarević, B. Šulek i dr. koji su postupno utirali put hrvatskoj leksikografiji. U knjizi se nude s pomnjom skupljeni podaci o rječnicima na svim trima hrvatskim narječjima iz kojih probija svijest o naddijalektnoj naravi takvih rječnika, kao i svijest o potrebi obuhvata građe iz raznih područja života  radi njihove veće upotrebljivosti, tj. njihove funkcionalne polivalentnosti, što je jedno od bitnih obilježja svakoga standardnoga jezika, pa tako i hrvatskoga. Autor na jednome mjestu donosi i tipove rječnika s njihovim bitnim tipskim obilježjima. Uz pregled leksikografskih uradaka u kojima je hrvatski jezik jedna od sastavnica, ova knjiga donosi i recentne spoznaje o naravi, tipu i metodologiji izrade leksikografskoga djela, dakle ukratko: kako pisati rječnike.

Po načinu obrade građe u knjizi se donose podjele rječnika, ovisno o tome

• je li hrvatski jezik polazišni ili ciljni,
• je li riječ o jednojezičnom, dvojezičnom, trojezičnom ili višejezičnom rječniku,
• je li riječ o općeuporabnom leksiku,
• o nazivlju, imenima, frazeologiji,
• je li riječ o jezičnim ili terminološkim rječnicima,
• jesu li samostalna djela ili tzv. aneksni rječnici,
• jesu li složeni abecednim redom ili po značenjskim cjelinama, tzv. značenjskim grozdovima, ili u obliku zbirnih natuknica kao, npr., u Habdelića (pod natuknicom farba donosi desetak podnatuknica o vrsti farbe).

Uz njih je Samardžija opisom obuhvatio i tzv. posebne rječnike, kao što su rimariji, odostražni rječnici, čestotni rječnici, slikovni rječnici, rječnici paronima, homonima, sinonima, antonima, rječnik žargona, rječnici posuđenica, rječnik rodbinskog nazivlja, rječnici kratica, razlikovni rječnici koji su zanimljivi jer obrađuju hrvatski jezik u odnosu prema bliskosrodnom srpskom, itd.

Knjiga obuhvaća i tzv. dijalekt(al)ne rječnike, kao i rječnike pojedinih mjesnih govora koji su u posljednje vrijeme brojni. Donosi se i iscrpan popis terminoloških rječnika. Posebnu pozornost autor je posvetio analizi jednojezičnih rječnika u 20. stoljeću od kojih neki, kako spomenusmo, imaju obilježje nedovršenosti. I sam je radio na jednom takvu opsežnom rječniku s preko 120 tisuća riječi, koji, na žalost, stjecajem okolnosti još nije ugledao svjetlo dana pa je o problemima izrade i objave rječnika Samardžija mogao svjedočiti ne samo iz literature nego i iz vlastite višegodišnje prakse.

Govoreći o sastavu rječničkoga članka, o tipu odrednica, definicija, primjerima, Samardžija analizira sve podatke koji su se donosili ili bi se trebali donijeti uz natuknicu. Analiza naših rječnika po tom kriteriju, pokazuje znatno međusobno razlikovanje, ali pokazuje i da je hrvatska leksikografija hvatala korak s europskom vrlo rano nakon otkrića tiskarskoga sloga, a posebice uspješno u 19. stoljeću kad izlazi niz velikih i za popunu hrvatskoga leksika bitnih rječnika, počevši s ilirskim rječnicima pa nastavljajući sa Šulekovim rječnicima te Parčićevim i inim rječnicima.

Vrijednost je Samardžijine knjige i to što je analiza rječnika potkrijepljena navođenjem primjerā iz izvornika različitih tipova rječnika te obogaćena brojnim ilustracijama. Nakon iscrpnog opisa i popisa rječnika koji sadržavaju hrvatsku sastavnicu, autor donosi i dragocjen leksikološko-leksikografski pojmovnik s preko 250 pojmova sa značenjima te u znanstvenom radu uobičajen popis autora. U dodatku knjizi donosi se i tekst o hrvatskoj enciklopedistici u 20. stoljeću, autorice dr. sc. Ljubice Josić. Ta se enciklopedistika odlikuje obiljem vrsnih djela (leksikona i enciklopedija), važnih i na svjetskoj razini, kao što je primjerice vrsna Hrvatska pomorska enciklopedija.

Samardžijin leksikološko-leksikografski opis i popis rječnika s hrvatskom sastavnicom te s navedenih preko 550 bibliografskih jedinica u literaturi nudi i poticaje za daljnja istraživanja. Jedinstveno je djelo po iscrpnosti i opisu na jednomu mjestu jezičnih činjenica sabranih iz  rječnika. Stoga je to za hrvatsku leksikografiju i leksikologiju nezaobilazno djelo i trajan spomenik njegovu autoru – profesoru i znanstveniku, akademiku  Marku Samardžiji.

Dr. sc. Marija Znika

Stjepan Damjanović: Spomenik životu ispunjenom marljivim radom i posve natprosječnim sposobnostima

(Kroatistički portreti i za(o)kreti)

U svome prilogu prisjećanju na Marka Samardžiju ja ću se još ukratko osvrnuti na njegovu posmrtno objavljenu knjigu Kroatistički portreti i za(o)kreti. Uvodno bih samo htio reći da je Marko velike napore uložio u portretiranje hrvatskih jezikoslovaca iz prošlosti (Ljudevit Jonke, 1990; Filološki portreti, 1993). Ti portreti nisu se zaustavili na opisu života i rada pojedinih važnih osoba iz povijesti našega jezikoslovlja, nego su uvijek nudili kontekste, što znači opis problema karakterističnih za vrijeme o kojem se govori. U njima, uostalom kao i u drugim njegovim ambicioznijim radovima, dolazi do izražaja Samardžijino vrlo dobro poznavanje hrvatske povijesti. To sve vrijedi za ovu novu knjigu koja ima 216 stranica i nudi 18 autorovih radova, većinom prethodno objavljenih u časopisima i zbornicima u zadnja dva desetljeća njegova života.

U najvećem broju tekstova u prvom su planu osobe, hrvatski jezikoslovci, poznati i još češće oni manje poznati: U prvoj su skupini Šime Starčević, poznati gramatičar i suradnik zadarskoga jezično – kulturnoga kruga, koji je krug zagovarao ikavicu i dalmatinski slovopis. Samardžija si je dao u zadatak da prikaže Starčevićevu suradnju u Zori dalmatinskoj kratko upozoravajući na sve njegove tekstove u Zori, ali i pomno analizirajući neke koji govore o jezikoslovnim temama, posebice onim pravopisnim. I onaj poznatiji Starčević, Ante, dobio je svoje mjesto, naime Samardžija raspravlja o njegovoj ekavici koja je mnoge zbunjivala i nerijetko dovodila do nedoumica kada su se izdavala njegova djela.

Među poznate spada dakako i Ivan Broz i njegov „Hrvatski pravopis“ i upravo o tom djelu piše Samardžija svoj tekst koji je objavljen uz pretisak toga pravopisa 2014. a Samardžijin se rad bavi osobito kontekstima koji su uvjetovali izgled toga pravopisa kada se pojavio, tj. 1892. godine.

Mnogi hrvatski jezikoslovci drže da je u ukupnoj povijesti proučavanja hrvatskoga jezika najveći hrvatski jezikoslovac – kroatist Stjepan Ivšić i u ovoj knjizi imamo doista zanimljiv prilog o njegovoj polemici s Josipom Gopićem o tzv. novom akutu, ali i o drugim pitanjima. Što je Stjepan Ivšić radio u Vođincima? Naslov je to još jednoga priloga o tom velikanu, ali i o osobitostima govora toga sela u kome je Samardžija rođen.

Čak tri rasprave posvećene su Adolfu Bratoljubu Klaiću, prva među njima zove se Jezikoslovac i leksikograf Adolf Bratoljub Klaić i u njoj Samardžija nudi cjelovit portret  poznatoga jezikoslovca, da bi se u drugoj raspravi govorilo o njegovim prinosima iz dijalektologije jer je taj jezikoslovac, u javnosti poznat uglavnom po svom velikom Rječniku stranih riječi, istraživao istočnoslavonske govore, u koje spada i bizovački – dakle  rodni Klaićev govor o kome je on pisao doktorsku disertaciju. Samardžija se u nekim godinama jako bavio ukupnim Klaićevim djelom pa je u trećoj raspravi pokušao napraviti periodizaciju njegove djelatnosti koju dijeli na šest razdoblja i tu se dotaknuo i njegova književnoga rada.

Među one koje možemo i moramo ubrajati u poznate hrvatske jezikoslovce pripada i Stjepko Težak kojega se mnogi među nama dobro sjećamo i koji je pisao, uz ostalo, jako mnogo savjetodavnih tekstova: ti su tekstovi prvo izlazili u Školskim novinama u rubrici Riječ, a onda u njegovim knjigama zanimljivih naslova Hrvatski naš svagda(š)nji, Hrvatski naš osebujni, Hrvatski naš nezaboravljeni, Hrvatski naš (ne)podobni.

Drugi tekstovi posvećeni su manje poznatim jezikoslovcima, koji u pravilu nisu ostali nepoznati zbog slabije kvalitete svojih radova, nego zbog različitih okolnosti, kadšto političkih, kadšto drugih. Jedan od njih je Jozo Dujmušić, Travničanin, jedan od rijetkih koji nisu slijedili Tomu Maretića, radikalni purist i veliki zagovornik hrvatske jezične posebnosti koji je vrlo često polemizirao s hrvatskim vukovcima i napisao zapažene priručnike Nauka o prostoj rečenici  (1908) i Repetitorij hrvatske slovnice (1933). Drugi je Marijan Stojković , koji je radio u Zagrebu, Ljubljani i Zadru, kao srednjoškolski profesor, a u vrijeme NDH bio član Državnoga ureda za jezik, poslije rata je puno radio na velikom Rječniku JAZU. Sjećam se kada sam se zahvaljujući Marku Samardžiji upoznao s nekim tekstovima Marijana Stojkovića da sam u više navrata bio ugodno iznenađen i njegovim znanjem i njegovom misaonošću.

Ne samo u ovoj knjizi, nego i inače Samardžija je puno pisao o Kruni Krstiću. U ovoj knjizi je studija Kroatistički prinosi Krunoslava Krstića, dakle govori se o Krstićevim tekstovima koji se odnose na hrvatski jezik, a posebno se posvetio radu Povijesni put hrvatskoga književnog jezika u kome je Krstić ponudio termin „normativni tlak“ za jezična rješenja u štokavskoj hrvatskoj književnosti 18. stoljeća i u dubrovačkim jezičnim odabirima, pa su ta rješenja vodila prema konačnom obličju književnoga jezika početkom 19. stoljeća.

Samardžija je oživio i uspomenu i podsjetio na važnost radova Stjepana Pavičića koji je, uz ostalo, pisao o naseljima i govorima u Slavoniji i na to se Samardžija u ovom prilogu posebno osvrće, ali ne toliko na poznatu Pavičićevu knjigu koliko na ranu studiju O govoru u Slavoniji do turskih ratova i velikih seoba u 16. i 17. stoljeću iz koje je kasnije nastala knjiga Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji.

Podsjetio je u jednom prilogu iz knjige na zanimljiv prijedlog za reformu hrvatskoga pravopisa kojemu je autor fra Stanko Petrov: naime on je predložio da jat, bio dug ili kratak, pišemo uvijek je i glavni mu je argument bio da u cijeloj Hrvatskoj ima jedva pedeset ljudi koji točno znaju kada treba pisati je a kada ije.

Upozorio je i na Antuna Šimčika, po narodnosti Čeha, iz Bjelovara, posebno na njegove jezičnosavjetničke prinose, ali i na druge rezultate njegova marljiva rada. Svoje je radove objavljivao u katoličkom dnevniku Hrvatska straža pod naslovom „Jezične bilješke“, a pod tim je naslovom izašla i knjiga Šimčikovih tekstova koju je 2015. priredio Samardžija kao dio svojih stalnih nastojanja da otkriva zasutu jezikoslovnu baštinu, da upozorava na zaboravljene i prešućene.

Za Baltazara Bogišića ne bi se moglo reći da je nepoznat ili manje poznat u našoj kulturnoj javnosti: no on je svoju afirmaciju stekao na području prava, a u svom tekstu o njemu Marko Samardžija piše o tome kako je Bogišić prihvatio poziv crnogorskoga knjaza Nikole II. da izradi imovinski zakonik za Crnu Goru. Taj je zakonik objavljen 1888. u Cetinju i Bogišić je ponudio zanimljiva leksička, dakle terminološka rješenja koja se kadšto nisu podudarala ni s hrvatskim ni sa srpskim rješenjima.

Zadnji dio knjige zove se Hrvatski jezik u europskim integracijama i u njemu tri rasprave govore o hrvatskome kao jeziku Europske unije: prva predstavlja općenito jezičnu politiku Europske unije, druga i treća govore o položaju hrvatskoga u tom društvu i o tome što unosimo kao popudbinu u to europsko okružje, a posljednja u tom odjeljku govori o postupku približavanja hrvatskoga jezika Europskoj uniji, o preprekama i o izgledima da hrvatski postane novi jezik Europske unije. U poglavlje je uključen i tekst Hrvatski i Hrvati izvan Hrvatske. Izbor završava tekstom Kroatistika na stranim sveučilištima i visokim učilištima u kojem govori kako se hrvatski jezik poučava i proučava na četrdesetak lektorata u inozemstvu i na nekoliko samostalnih studija kroatistike kao što su oni u Poznanju, Sosnowiecu, Pragu i Skoplju.

Knjiga s kojom sam vas htio vrlo sažeto upoznati ne nosi nikakvih iznenađenja u smislu kvalitete: kao i prijašnji tekstovi su pisani na visokoj razini, pouzdani u faktografiji i s odličnim razumijevanjem, posebice sociolingvističkih i povijesnojezičnih problema. U sadržajnom pogledu rekli bismo da ima nešto više dijalektološke problematike nego što je u Samardžije bilo prije, a to je povezano s time da je u nekima od tekstova u ovoj knjizi puno prostora dao „slavonskim temama“.

Knjiga će doista razveseliti svakoga koga imalo zanimaju jezikoslovne teme i bit će novi spomenik jednom životu ispunjenom marljivim radom i posve natprosječnim sposobnostima. I tako, još se nismo uspjeli pribrati od bolnoga iznenađenja što nas je ostavio, a evo već će godina kako se to dogodilo. No on nas okuplja i dalje jer nije zakopao talente koje mu je Bog dao, brusio ih je uvjeren da je Hrvatsku najbolje voljeti radom. Siguran sam da će nas i ubuduće okupljati.

Akademik Stjepan Damjanović

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo