Brisani prostor – N. Piskač: Oaza neometane zloporabe diplomatskog imuniteta (II.)

Hrvatskoj trebaju „promjene“ – tvrdi američki veleposlanik

Na stanje u pravosuđu upozoravaju stručnjaci, odvjetnici, analitičari, čak i neki političari i gospodarstvenici. Riječ je o općem mjestu. I nekako se čini što se više o njemu govori, to se manje radi na tome da se pravosuđe uredi. No, da se i strani veleposlanici bave pravosuđem u državi primateljici rijetko je viđena pojava u međunarodnim odnosima.

Naime, kaj. Pozornost mi je privukao naslov „Evo što su ugledni odvjetnici rekli na prijedloge američkog veleposlanika za unaprijeđenje hrvatskog pravosuđa“ (Evo što su ugledni odvjetnici rekli na prijedloge američkog veleposlanika za unaprjeđenje hrvatskog pravosuđa). Ne ću sad o tome piše li se „unaprijeđenje“ ili „unaprjeđenje“. Zanimljivija mi je u ovom trenutku činjenica da je američki veleposlanik održao predavanje u kojemu je „prilično oštro kritizirao činjenicu da sudski postupci protiv moćnih pojedinaca i tvrtki u Hrvatskoj traju jako dugo te da je to jedan od razloga zašto američki kapital ne dolazi u Hrvatsku“.

Promjene pravosuđa u ime interesa američkoga kapitala

Robert Kohorst je odvjetnik i sigurno poznaje pravosudnu materiju. On je u Hrvatskoj, međutim, veleposlanik kojega obvezuje Bečka konvencija o diplomatskim odnosima. Ako se želi javno baviti nekim unutarnjim pitanjem države primateljice, kao što je to stanje pravosuđa, onda bi se prethodno trebao zahvaliti na veleposlaničkom mjestu. Nedopustivo je da diplomat u državi primateljici ulazi u unutarnja pitanja. Može on, što se tiče merituma stvari o kojem govori, biti sto posto u pravu, ali dok je veleposlanik obvezuje ga Bečka konvencija. Samo u banana državama strani diplomati mogu neometano igrati ulogu tutora.

Njegova je dužnost ne miješati se u unutarnje stvari. Je li zanemario dužnost kad je rekao: „Posebno je zabrinjavajući broj kaznenih postupaka utjecajnih osoba i kompanija koji se godinama povlače po sudovima bez odluke, a tako je i danas. U Hrvatskoj posluje oko 115 američkih kompanija, a ta je brojka gotovo ista godinama. Iskreno, ta brojka bi trebala biti daleko veća, Amerika je ogromna zemlja, puno kapitala traži dom, a Hrvatska bi mogla biti taj dom, no potrebne su promjene“. Razumljiva je skrb veleposlanika Kohorsta glede američkoga kapitala, no, nerazumljivo je njegovo miješanje u unutarnja pitanja Hrvatske.

Nemam ništa protiv američkog kapitala u Hrvatskoj, osobito pak kapitala hrvatskih iseljenika u SAD. Bilo bi dobro znati i druge razloge koji odbijaju strane investicije, te jesu li baš svi razlozi isključiva krivnja hrvatske strane, to jest njezina dugotrajnog stanja „nedovršene tranzicije“. Teško je povjerovati da bi američki kapital pohrlio u Hrvatsku kad bi se prethodno u nju implementirao anglosaksonski pravni sustav.

Skretanje s uobičajenih diplomatskih putova

Baš kao i sporost pravosuđa stanje nedovršene tranzicije u kojoj Hrvatska više-manje gubi vrijeme i vozi u leru, kradući sama sebi budućnost, odražava i zaobilaženje Bečke konvencije. Kako sam na ovom mjestu naveo u prošlotjednom tekstu, zaobilaženje Bečke konvencije u nas je kontinuitet. Veleposlanici nam javno i nimalo diplomatski odavno dijele savjete o svemu i svačemu, ne bi li iznutra uredili državu primateljicu prema svojim kriterijima, interesima i željama. Moguće je da među savjetima ima i dobronamjernih i hvalevrijednih prijedloga. No, sigurno je da za strane prijedloge vezane za unutarnje odnose države primateljice postoje predviđeni diplomatski putovi koji ne uključuju javna predavanja, intervjue i medijske kampanje. Kad veleposlanik govori u ime države koju predstavlja onda za to postoje predviđeni protokoli. Nije na veleposlaniku krojenje javnoga mnijenja u državi primateljici.

Kad pak veleposlanik hoće nešto reći kao privatna osoba u i o državi primateljici onda se u pravilu kloni unutarnjih pitanja države primateljice i drži se onih pitanja koja ne spadaju u područje službenih odnosa. No, veleposlanici nekih država uzimaju si za pravo govoriti kao privatne osobe o unutarnjim pitanjima države primateljice. Time zapravo stvaraju dojam da ostali veleposlanici koji se drže Bečke konvencije i dobrih diplomatskih običaja nisu „angažirani“, ili da „manje vrijede“, ili da ne razumiju stvari. Držim da i takav loš odnos tih veleposlanika i toleriranje njihova zaobilaženja Bečke konvencije, jednako kao i loše stanje pravosuđa, također pridonosi tome da Hrvatsku zaobilaze inozemne investicije. Zdravi kapital po prirodi stvari dolazi tamo gdje se poštuju međunarodni standardi u svim područjima života i rada.

Mogli bismo, dakle, zaključiti kako je hrvatsko pravosuđe zapelo u „tranziciji“ (nije jedino), baš kao što je i ponašanje nekih veleposlanika u Hrvatskoj svojstveno nekim neokolonijalnim, više-manje tutorskim diplomatskim modelima neprimjerenima 21. stoljeću. Hrvatskoj ne trebaju međunarodni tutori, jednako kao i domaći klimavci – otpravnici tuđinskih poslova. Oni koji krše Bečku konvenciju daju negativan primjer drugima, kao i oni koji na to ne upozoravaju, a trebali bi „po službenoj dužnosti“. U sinergiji, zapravo potiču i druge veleposlanike na kršenje Bečke konvencije. Zabrinjavajuće je da ni stranke, ni mediji, ne upozoravaju na njezino zaobilaženje. I na tim područjima trebaju nam „promjene“ (R. Kohorst). Ključno je pitanje tko će ih provesti. I kada. Ne će valjda strani veleposlanici akreditirani u Hrvatskoj!?

Nenad Piskač