Šutnja je zlo – Z. Miliša: Maškare i konfuzija uloga

Maškare i konfuzija uloga

Nekada su maškare trajale jedan dan, potom tjedan, a danas više od mjesec dana. Danas su maske, maškare i karnevali postali dio naše svakodnevnice. Opasno je kada se djeca i mladi privikavaju nositi maske koje mijenjaju ovisno o mjestu, događaju, okolini i situaciji. “Jasno nam je koliko maske mogu biti opasne. Postajemo ono što se pretvaramo da nismo” (Patrick Rothfuss). Kada se lažno prikazujemo drugima, postajemo onakvi kakvima se predstavljamo da jesmo. “U vrijeme karnevala ljudi pokazuju svoje pravo lice, dok se ostatak godine pretvaraju i navlače kostime normalnosti. Odjeveni u kostime glume sami sebi i drugima. U životu igraju propisane uloge, a tek na karnevalu postaju ono što jesu” (Manfred Lütz u knjizi Ludilo).

Sviđanje i nesviđanje drugima postaje imperativ. To razdoblje u životu mlada čovjeka stvara konfuziju i nameće pitanja o tome što želi od budućnosti i što od njega drugi očekuju. Da bi mogao odgovoriti na te izazove, nije kadar razviti vlastitu osobnost. Formiranje osobnog identiteta sve je češće u sukobu s nejasnom percepcijom vlastite budućnosti. To zahtijeva gotovo nemoguću misiju – spajanja vlastitih sposobnosti, obilježja, interesa i sklonosti s nemilosrdnim zahtjevima sredine. “Maske koje nosimo tijekom cijele godine uglavnom su zbog straha od neprihvaćanja. Neki ljudi tek u danima maškara dođu na svoje, jer na lice stavljaju masku i tako kriju svoj identitet. U takvoj prikrivenosti dopušteno je ono što se inače ne radi. A onda takva osoba očekuje da je drugi prihvate. Te maske što ih privremeno stavljamo morat ćemo skinuti. Hoćemo li tad otkriti svoje pravo lice? Nemamo li dojam da smo zapravo uvijek pod nekom maskom pred drugima i samima sobom? Njima pokušavamo prikriti vlastitu bijedu, a pridodajemo krivnju negdje drugdje. Želimo se drugima prikazati boljima nego što jesmo. O sebi redovito bolje mislimo nego što jesmo; dakle, nismo u istini” (fra Zvjezdan Linić).

Nemali broj ljudi u životu nosi maske

Nemali broj ljudi u životu nosi (različite) maske, “ali onaj tko stalno nosi masku, ona s vremenom postaje njegovo lice. U javnom životu više ti je stalo što će drugi misliti o tebi nego što ti je stalo do sebe – kakav stvarno jesi” (Đuro Šušnjić). Zar uniformirana i obvezna odijela koja se moraju dnevno nositi nisu kostimi s maskama? Tome u prilog Khalil Gibran u knjizi Luđak prepričava iznosi interesantnu zgodu, koju neznatno skraćujem: “Jednog dana primijetio da su mi sve maske ukradene i povikao: “Prokleti lopovi!” Muškarci i žene su mi se smijali, a neki su pobjegli iz kuće u strahu od mene. Jedan dječak povikne: “On je luđak!” Pogledao sam uvis prema njemu. Po prvi put, sunce je poljubio moje golo lice i moja duša je se rasplamsala ljubavlju prema suncu. Nisam više želio svoje maske. Kao u transu povikao sam: “Blagoslovljeni lopovi koji mi ukradoše maske!” Pronašao sam toliku slobodu u mom ludilu: slobodu samoće…”

Prijetvornost, konformizam i lažna društvenost pogubni su u socijalizaciji i odrastanju. Priča o tome kome pripadamo kada nismo svoji dolazi iz narodne predaje… Jednog dana neki čovjek nađe orlovsko jaje i stavi ga pod kokoš. Poslije nekog vremena orlić se izlegao istodobno kada i pilići. Počeo je živjeti i ponašati se kao pilići. Odrastao je s njima. Cijeloga je života radio isto što i kokoši, misleći da je kokoš. Kljucao je naokolo u potrazi za kukcima i glistama, kokodakao je i lepršao krilima, uzdižući se po koji pedalj iznad tla. Prošle su godine i orao je ostario. Jednog je dana ugledao u visini čudesnu pticu moćnih krila kako lebdi na vjetru. Stari je orao zadivljeno gledao uvis. „Što je to?“, upitao je. „To je orao, kralj ptica“, rekla mu je jedna kokoš. „On pripada nebu, dok mi kokoši pripadamo zemlji“. I tako je orao umro među kokošima, ne znajući tko je, ne iskoristivši vlastite potencijale. “Pazite kakvi se pravite da jeste, jer postajete onakvi kakvima se pretvarate” (Kurt Vonnegut).

Dokidanje iskrenosti

“Da bi našao prijatelja moraš zažmiriti na jedno oko. Da bi ga zadržao moraš zažmiriti na oba” (Norman Douglas). Nema zatvaranja očiju, skrivanja ili suzdržavanja o temama koje skrivamo od dragih nam osoba, jer to dokida iskrenost u prijateljstvu, ako je ono ikada postojalo. Amerikanac Dale Carnegie, autor je svjetske uspješnice “How to Win Friends and Influence People” – Kako pronaći prijatelje i utjecati na ljude (davne 1936.) ponudio je licemjerne recepte kako steći i zadržati prijatelje: nikada nikome ne govorite da je u krivu, ne budite različiti od drugih – ne budite ono što jeste. Ovakvi savjeti dokidaju iskrenost, a potiču prijetvornost, laskanja ili varanja. Osoba sklona stalnim kompromisima postaje asimilirana te odustaje od svoga ja. “Ako ja podređujem drugoga sebi ili on pokorava mene, onda obojica gubimo mogućnost da rastemo kao ljudi” (Jaspers).

Autoritarnim stilom odgoja roditelji ili skrbnici postavljaju velike zahtjeve i provode jednosmjeran nadzor. U takvom odgoju nema dijaloga. Glavni je cilj poslušnost djece, pa takvi “autoriteti” postavljaju norme (bez obrazloženja) te sankcioniraju djecu kada ih se ne pridržavaju. “Roditelji skloni dominaciji žele da im djeca budu slična po temperamentu i karakteru. Kolerični otac, primjerice, ne simpatizira flegmatična sina, otac zainteresiran za praktična dostignuća razočaran je sinom koji je zainteresiran za teorijsko istraživanje, i obrnuto. Ako roditelji nisu uspješni, onda djeca moraju postići uspjeh. Čak ako djeca i ispune ta očekivanja, još se uvijek osjećaju krivima jer nisu učinila dovoljno pa su razočarala roditelje” (Erich Fromm). Takva djeca su žrtve nerealnih roditeljskih očekivanja.

Prema glasovitoj psihologijskoj Eriksonovoj teoriji, ljudski se razvoj odvija kroz psihosocijalne stadije. U svakom stadiju postoji utjecaj okoline na pojedinca, koji izaziva određenu vrstu krize (E. H. Erikson u knjizi Identity: Youth and Crisis). Krize nastaju, prema tome autoru, kao posljedica fiziološkog razvoja i socijalnih zahtjeva koje okolina postavlja pojedincu u pojedinim razdobljima njegova razvoja. Opasnost u razdoblju djetinjstva dolazi, po Eriksonu, s pojavom osjećaja inferiornosti. Taj se osjećaj razvija ako dijete nije sposobno (ili mu se tako čini ili mu to drugi sugeriraju) svladati zadaće koje samo poduzima ili koje mu zadaju drugi (roditelji i nastavnici, u prvome redu). Izostanak podrške u djetinjstvu najčešće se prenosi na vječito nezadovoljstvo sobom i /ili se transferira na duge. “Onako kako su se prema nama ponašali kad smo bili mali, ponašamo se mi prema sebi ostatak života.” (Alice Miller)

Kriza autoriteta

Sveopća kriza autoriteta i odgojna nemoć škole (nastavnika, roditelja, Crkve…) jedan su od temeljnih problema konfuzije uloga i krize identiteta. Škola gubi odgojnu funkciju u sučeljavanju s utjecajem ulice, medija, supkulturih skupina mladih… “Velik broj kriminalnih i delikventnih ponašanja mladih posljedica je prosvjeda protiv osjećaja nemoći” (H. Guntrip u knjizi Personality Structure and Human Interaction).

Dvojbe s kojima se suočavamo u raz-otkrivanju samog sebe započinju pitanjima tko sam ja, što govorim, što radim i bez čega ne mogu? Zato je važno znati koje je naše stvarno Ja, kako sebe procjenjujemo a kako drugi, kakvi bismo željeni biti i što drugi očekuju od nas. Pored toga, važno je dovesti u relacije: Psihološko Ja – procjena vlastitih stavova, potreba, preferencija, misli i osjećaja, socijalno Ja – kakvi smo u uspostavljanju socijalnih kontakata, tjelesno Ja – odnos prema vlastitom tijelu i važnost vanjskog izgleda te aktivno ja – procjenjujemo u čemu smo najuspješniji ili što nam pričinja zadovoljstvo u različitim aktivnostima. Imati svoje Ja znači i dobro balansirati između vremena za druge i sebe. “U našim očima naš je identitet neodvojiv od onoga što se nama čini najvažnijim…Upravo je to pitanje na koje tražimo odgovor kada se pitamo o svome identitetu” (Alain de Benoist, francuski filozof).

Često se zanemaruje činjenica da sadržaji kojima su mladi izloženi putem tzv. društvenih mreža formiraju njihove vrijednosti i stavove. Istraživanje u Velikoj Britaniji iz 2017. godine, u organizaciji Royal Society for Public Health između ostalog je pokazalo da permanentna izloženost “poliranim” slikama navodi mlade da se uspoređuju s drugima pa se nerado prikazuju u pravom svijetlu, sa svojim manama i vrlinama. Sviđanje i nesviđanje postaje imperativ. To razdoblje u životu mlada čovjeka stvara konfuziju uloga i nameće pitanja o tome što želi od budućnosti i što od njega drugi očekuju. Ovo zanima tek zabrinute roditelje i stručnjake, a sve to je od iznimne važnosti i nikada kao danas aktualnije! Zaključno: Povjerenja, poštovanja i povjeravanja je (na svim razinama) sve manje. “Ako previše vjerujete ljudima, lako ćete biti prevareni, no ako teško dajete svoje povjerenje, život će vam biti patnja” (Frank Crane). Neka me netko poduči gdje ovoga ima (u kurikulumu) “nove” Škole života!? Paulo Coelho apelira: “Prestanite biti ono što ste bili i postanite ono što jeste.”

prof. dr. sc. Zlatko Miliša

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo