Z. Gavran: Od krnjih i malo korisnih pravopisa k integriranim jezikoslovnim bazama! (II.)

Od krnjih i malo korisnih pravopisa k integriranim jezikoslovnim bazama! (II.)

Nema Zlatne doline, Kisega ni onih koji prebivaju u Srednjoj Americi

A sada pogledajmo drugu vrstu pravopisnih pitanja na koja ovaj priručnik ne daje ni izbliza potrebne odgovora. Riječ je o nazivima toponima, zemalja, državljana i slično. Nema Zlatne doline (metaforičkog naziva Požeše kotline), Donjeg Pokuplja (ili pokuplja), Južne Hrvatske. Ima Gorski kotar, ali nema pridjeva gorskokotarski (bez crtice!), isto tako ni ravnokotarski, ni hrvatskozagorski, ni hrvatskoprimorski i sl. Nema zatim Furlanije – Julijske krajine, Južnog Tirola, Hrvatskog Groba, sela u Slovačkoj u kojem su doseljeni Hrvati održali svoj identitet, Kisega, hrvatskog naziva za mađ. Kőszeg, grad u tom dijelu Gradišća s hrvatskom zajednicom što ga je g. 1532. sa svega nekoliko stotina branitelja obranio od velike osmanske vojske hrvatski barun, vojskovođa i diplomat Nikola Jurišić i time Turke spriječio u nakani da udare na Beč. Itd.

Što se naziva država tiče, oni su razmjerno dobro obrađeni. Pa ipak, postoje bar dva prijeporna. Prvi: priručnik propisuje da se piše Moldavija, Moldavac, moldavski (MVEP, kao nadležno tijelo za službene nazive drugih država još se uvijek drži, na temelju rješenja koje mu je svojedobno predložio stanoviti jezikoslovac, naziva Moldova, Moldovac, moldovski). Što se tiče drugog naziva, nailazimo Bjelorusija i Bjelorus (to je valjda stanovnik?), mimo onoga kojega se drži MVEP, a koji glasi: Bjelarus (naziv za zemlju, i ujedno za prebivalca/stanovnika). Po kojim se kriterijima tako odlučilo, ne znamo. Najviših jezičnih autoriteta ionako više nema ili ih nitko ne pita. Dokad će ta dva naziva zemalja ostati dvojna?

Naći ćemo dakle nazive mnogih zemalja, pokrajina, gradova, pa i odgovore na pitanje kako se zovu njihovi stanovnici. Tako čitamo: Bjelokosna Obala (što je važno zato što se prije tu državu nazivalo srpsko-jugoslovenski Obala Slonovače, zatim se prešlo na Obalu Slonove Kosti, pa na Obalu Bjelokosti, a zatim na Bjelokosnu Obalu, što je opravdan „izlazak iz genitiva“). Dapače, malo niže pročitat ćemo da se stanovnik zove Bjelokošćanin / Bjelokošćanka. Zašto ne Bjelokostac/Bjelokoska ili Bjelokošćanac/Bjelokošćanka, ne znamo. I kod afričke zemlje Čad doznat ćemo da se stanovnik zove Čađanin, ali nema ženskog roda; bila bi vjerojatno Čađanka. Zašto je pak prednost dana tvorbi sa sufiksom –janin, a ne recimo –janac (pa bi bilo Čađanac / Čađanka), ili –ac (Čadac/Čadica, kao u slučaju Srijem-Srijemac-Sr/j/emica), ne znamo. Glede novotvorbe hrvatskih riječi ionako se mnogo toga ne zna. Ili se ne želi znati. A novoštokavsko-vukovsko-maretićevski srpskohrvatski obrasci, sjećanja i akustične slike ionako su mnogima u svijesti, u uhu, a nekim nedvojbeno i ‘pri srcu’.

Doznajemo nadalje da pridjev za Srednju Ameriku glasi srednjoamerički, ali ne i to kako se piše onaj tko ondje prebiva. Naići ćemo na ime države Barbados, ali ne ćemo doznati kako se zovu njezini prebivalci. Za žitelja Belgije doznat ćemo da ga treba zvati Belgijac, što je dobro, umjesto pogrješno uvriježenoga Belgijanac. Pročitat ćemo i to da u Boliviji žive Bolivijci i Bolivijke (ne Bolivijanci i Bolivijanke). Kako se pak zovu stanovnici Bosne i Hercegovine, to ne znaju ni oni sami, osim ako ih označimo trima riječima koje su i u nazivu države (koja nema apoziciju ni „država“ ni „republika“ i „federacija“ ni „pašaluk“): Bosanci i Hercegovci. Iz tog složenog naziva nude nam se ovdje dva odnosna pridjeva: bosansko-hercegovački i bosanskohercegovački, za različite situacije. Nije baš lako uvijek procijeniti kada koji (ne) upotrijebiti.

Srpska ili Srbijanska pravoslavna Crkva/crkva? Etnička ili teritorijalna jurisdikcija?

Bogu budi hvala i slava, ovaj priručnik jasno je i „glasno“ napisao da je državljanin Srbije – Srbijanac / Srbijanka, a da je Srbin / Srpkinja etnički pripadnik tog naroda. Još kada bi se bar pravopisno utvrdilo odnosi li se natuknica Srpska pravoslavna Crkva na Crkvu Srbije ili na Crkvu srpskog etnikuma! Ako bi to bila Crkva koja autokefalnost ostvaruje na ozemlju države Srbije, po teritorijalnom načelu, a ne po etničkom načelu, dakle među etničkim Srbima ma gde bili, tada bi bilo logično da promijeni ime u Srbijanska pravoslavna crkva (ili Pravoslavna crkva Srbije) te da digne ruke od jurisdikcije nad eparhijama i mitropolijama na ozemljima drugih država (u kojima bi uz njihovu i državnu dozvolu mogla imati svoje  misije, kao što ih Crkva hrvatskog jezika ima u Njemačkoj i drugdje – no ne bez dopusnice tamošnjih biskupa-ordinarija!)

Drugim riječima, dok je dosadašnji naziv (Srpska), i dokle ga i mi kao takav prihvaćamo (a možemo ga i prevesti na hrvatski, da bude Srbijanska, ili Srbijska, tko nam brani!), ta Crkva ostat će definirana kao etnička Crkva. Temeljno pak načelo u djelovanju svih Crkava, pa i autokefalnih, jest teritorijalno odnosno načelo teritorijalne (crkvene) jurisdikcije. Ona bi se trebala prilagođivati promjenama državnih granica te bi valjalo priznavati pravoslavnim mitropolijama u drugim samostalnim zemljama punu samostalnost odnosno pravo da se udruže u Hrvatsku pravoslavnu crkvu ili Pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj.

Katolička je crkva već g. 2008. osnovala i ujedno izdvojila srijemsku biskupiju iz dotadašnje združene đakovačke i srijemske, poravnavši njihove granice s državnima granicama Hrvatske i Srbije (pa čak na nominalnu štetu zapadnoga dijela Srijema, koji je i nakon Đilasova otimanja dijela hrvatskog Srijema dio RH). No velikosrbijskoj ideji (Great/Greater Serbia) odgovara to da postoji i velikosrbijska (svetosavska) Crkva (slično kao što Ruskoj pravoslavnoj Crkvi odgovara presezanje na ozemlje Ukrajine), pa stoga svetosavci protežu područja vlastite jurisdikcije gotovo po vascelom svetu – sve do SAD-a, Kanade i Australije, i na taj način u njih guraju u „srpske“ okvire i pravoslavce koji nisu Srbi. A ako i jesu porijeklom odnosno etnički ili jezično (sve manje) Srbi, oni su kao državljani Francuzi, Kanađani, Hrvati… No to su teme iz sasvim drugih nadležnosti. Pravopis u brojnim jezičnim rješenjima samo odrazuje ponešto od njih.

Postoji i potreba  za pravogovornim rječnikom

Na kraju treba reći da i ovaj i većina drugih pravopisnih rječnika ima u sebi ugrađenu slabost što riječi nije označio naglaskom odnosno što se ne bavi njihovim izgovorom. Istina, to i nije zadaća pravopisa (koji se bavi ortografijom), nego bi to bila poglavito zadaća pravogovora (kojim se bavi ortoepija). No mi pravo(iz)govornih (fonetičkih) priručnih rječnika, koliko je autoru ovih redaka poznato, nemamo! U priručnom pravopisu ili gramatici pisat će da je pravilno napisati npr. past ću (od inf. pasti). No kako se to izgovara? Na dva drukčija i različita načina: pȁšću (spotaknem li se) i pâšću (travu). A kako izgovarati i pisati Brexit? Hoćemo li ga u nedoumici zauvijek pisati s „x“? Hoćemo li glagol pripovijedati akcentuirati i izgovarati kao: pripovijédati, pripovijèdati, pripovjédati, pripovjèdati ili, po zagrebački, pripovjȅdati (slično kao Harambȁšić, Hercegȍvāc)? Nepregledna je pučina na kojoj postoje naglasna kolebanja i kršenja temeljnih naglasnih pravila, i to ne samo u privatnoj, nego i u javnoj porabi hrvatskog jezika.

Većina građana nema na raspolaganju znanstvene, specijalističke rječnike i takva jezikoslovna djela, a niti je usvojila temeljna znanja o naglascima tijekom osnovnog i srednjeg, mnogi ni tijekom specijaliziranog visokog obrazovanja. I jezikoslovci se nerado bave tim temama. U akcenatskom smislu imao polukaotično stanje, ne samo u praksi, nego i u teoretskom prijeporu između (novoštokavske) akcentuacije i naših suvremenih odnosno krajevnih (iz)govora.

Moramo primijetiti i to da u ovom pravopisnom rječniku praktički nema brojnih dijalektalnih ni različito odraznojatnih riječi i izraza, ni prilagođenih tuđica koje se koriste u široj ili općoj uporabi (npr. beštimati, delati, beseda, črn, klet, srića, pȉsma, zgubidan, mejaši, gruntovčani, karoca, skalinada, kalelarga, ponistra, pendžer, muškadin, kinderštube, zaherica, purger, bodul, vlaj…). Logično je pitati zašto su nam pravopisni i neki drugi rječnici toliko „sterilizirani“. Tȁ leksičko i sintaktičko i stilsko bogatstvo hrvatskoga jezika uključuje u općoj i umjetničkoj praksi i sve riječi koje su se upotrebljavale tijekom povijesti, i one koje različito odrazuju jat (i, ie, ije, je, e), i prilagođene tuđice te riječi iz žargona, slenga, pa i one vulgarne, makar od njih iz sramežljivosti i zazirali.

Hrvatski jezični portal kao primjer i uzor onoga što je korisno i potrebno

A sada treba pohvaliti vrijedan napor što ga ulažu autori Hrvatskoga jezičnog portala, dostupnog na internetu, i to besplatno! Oni, za razliku od i ovog pravopisnog rječnika i od „londonca“ riječi označuju naglascima i dužinama i za sve više njih tumače značenja, navode sinonime i antonime, otkrivaju im korijene, pa čak i daju kratka leksikonska tumačenja pojmova. U rječniku na tom portalu možemo tako naići na skupine izraza (čega u pravopisnom priručniku nema) posloženih po nekom logičnom redu. Primjerice: Banovina Hrvatska; Bijela Hrvatska; civilna Hrvatska; Crvena Hrvatska; Federalna Hrvatska, Narodna Republika Hrvatska, Socijalistička Republika Hrvatska, Nezavisna Država Hrvatska; Republika Hrvatska; plava Hrvatska; zelena Hrvatska, itd.

Sve u svemu, mogli bismo zaključiti da u pravopisima općenito „sve više“ toga nema (jezik je svakim danom sve bogatiji novim oblicima, a povijesni zaborav sve izraženiji), ili značenja nisu objašnjena i razlučena, ili su odabiri previše usredotočeni odnosno skučeni poglavito na aktualnu (sinkronijsku) razinu jezika, ili ignoriraju mnoštvo kulturološki važnih pojmova. Stoga se doista moramo pitati imaju li pravopisni rječnici u obliku kakav je ovaj uopće smisla. Tehnički gledano, ovo je knjiga koja se sama uporno sklapa kad god ju otvorite (što čitatelja jako iritira, pa tako i pisca ovog osvrta, koji bi morao zaposliti knjigodržača da iz nje može što prepisati objema rukama). Nakrcana je riječima pisanima presitnim slovima. U njoj nema toliko toga što čovjeku u nekom trenutku zatreba kada što piše. A informatičke mogućnosti i navike u međuvremenu su postale takve da sve više odguruju Gutenberga ustranu.

Najgore je stanje na čisto jezikoslovnom planu. Osim što hrvatska kultura još ne raspolaže nizom temeljnih, i to sustavnih i sveobuhvatnih jezikoslovnih djela za široku uporabu – iako se nešto stalno i naporno radi –, imamo paradoks da unatoč stotinama milijuna kuna utrošenih na jezikoslovne i filološke poslove i ustanove jedina adresa koja nudi na internetu besplatan uvid u sve bogatiju rječničku bazu hrvatskoga jezika jest – privatni i privatno financirani Hrvatski jezični portal, besplatno dostupan od lipnja 2006. Na njegovim stranicama čitamo:

„Projekt je dobio inicijalnu potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa 2004. godine, a nakon toga je financiran iz vlastitih sredstava vlasnika. Hrvatski jezični portal jedinstveno je takvo znanstveno referentno djelo u Hrvatskoj – rječnik koji iziskuje kontinuiran, detaljan i mukotrpan rad niza stručnjaka iz područja lingvistike i drugih znanstvenika iz društveno-humanističkih i prirodnih znanosti, kako bi bio ažuriran u skladu s recentnim spoznajama i stalnim obogaćivanjem rječničke baze. Visok stupanj organizacije podataka, te njihova pouzdanost, kompletnost i pretraživost čine ovu bazu vrijednim doprinosom hrvatskoj leksikografiji, te korisnim alatom za mnoga buduća istraživanja.“

Doznajemo iz opisa portala i to da iza projekta stoji privatna nakladnička kuća Znanje, da je on organiziran oko rječničke baze biblioteke Novi Liber te da su većini riječi u bazi pridodani izvedeni oblici, tj. da je obavljena gramatička razrada (naznaka roda, dekliniranje po padežima, sklanjanje po vremenima, tumačenje korijena riječi, tumačenje sadržaja, upućivanje na sinonime…), te da je i portal i programsku potporu koja omogućuje uporabu rječničke baze putem Interneta razvilo „Srce“ (Sveučilišni računski centar u Zagrebu).

Svima učiniti dostupnima sustavne baze podataka o hrvatskom jeziku!

Još nešto zanimljivo i vrijedno. U odjeljku „Povijest hrvatskog jezika“ na tom portalu nailazimo na vrlo sažet prikaz povijesti hrvatskog jezika i jezikoslovlja iz pera (sada pokojnog) akademika Marka Samardžije. Zatim se donosi niz vrijednim dokumenata: od Baščanske ploče (oko 1100.) do stajališta HAZU-a „Hrvatski jezik – poseban slavenski jezik“ i „Promemorije o hrvatskom jeziku“ Matice hrvatske iz g. 1995.

O jezičnoj problematici i potrebama suvremenoga hrvatskog jezika – u svim aspektima i smjerovima – imalo bi se još mnogo toga reći. No bit će i za to prigode  na tribinama, okruglim stolovima i drugdje. Njih pozvane središnje ustanove moraju iznova pokrenuti! Morat će prigode i marljivosti biti, inače će hrvatski jezik stagnirati i vehnuti, donekle i dalje ostajući talcem jezikoslovnih okolnosti kakve mu nisu išle naruku, ili su čak izravno ugrožavale njegov identitet i posebnost, a svakako slobodan unutarnji razvoj, u posljednjih 150 godina.

Općenito, previše se vremena, državnih i privatnih novaca, živaca i polemičarske tinte dosad potrošilo na pravopise, a nemamo nijedan posve dosljedan i sveobuhvatan. Hrvatski jezik – kao jedan od stupova hrvatskoga  identiteta tijekom mnogih stoljeća – ostao je na jezikoslovnom planu i u praksi „nedovršena priča“. Rječnici i priručnici većinom su fragmentarni, ili zastarjeli, ili pisani za lingviste-znanstvenike, a običan čovjek ne može imati doma niti proučavati razne debele i preteške gramatike, etimološke i druge rječnike, povijesne članke i studije. Ovo je doba integriranih znanja koja trebaju biti dostupna svima, i to ponajprije na internetu. A đacima su potrebni integrirani i interdisciplinarni jezikoslovni priručnici koji odgovaraju njihovu uzrastu i razini svega što se na određenom stupnju obrazovanja uči.

Stoga treba nastaviti rad na integriranim hrvatsko-hrvatskim rječnicima kakav nudi Hrvatski jezični portal, i povezivati ih s drugim bazama jezikoslovnih znanja, istraživanja i osustavljivanja. Osim toga, treba hrabro krčiti putove prema osvježivanju jezika i stvaranju hrvatskih inačica i tumačenja za mnoštvo engleskih i drugih (arapskih, turskih, perzijskih, kineskih, španjolskih…) naziva i pojmova koji preplavljuju današnje „globalno selo“. Važno je da duh tvorenja novih riječi, kombiniranja morfema i novih sintagmi ima dobru i autohtonu osnovu. Potreban nam je ne jedan, nego više novih „Bogoslava Šuleka“ (ili inventivnih ekipa u toj funkciji) – za 21. stoljeće.

Hrvatski narod ima pravo na besplatnu dostupnost kvalitetnih jezikoslovnih pomagala, priručnika i sustavno obrađenoga gradiva. To je prvorazredan javni i nacionalni interes. Privatni interesi, pa tako i oni koji imaju za cilj prodavati u što većim nakladama pravopise i pravopisne priručnike, ili za njih nalaziti bogate sponzore, da bi se reklamiralo njih i koješta drugo, moraju se povući u drugi plan! Javnim novcem financira se ono što ima služiti javnim potrebama i biti koliko je moguće svima dostupno besplatno ili bar što povoljnije. Hrvatski jezik ne smije ostati podlogom za stjecanje privatnih dobiti i za konkurenciju među sastavljačima i nakladnicima. Kraj rasprave!

Zdravko Gavran

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo