Fragmenti hrvatske zbilje D. Dijanović: Kakvu vanjsku politiku očekivati od novoga predsjednika RH

Odustane li od srednje Europe, Hrvatska je opet na Balkanu

Bivšoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović štošta se može prigovoriti kad je u pitanju vođenje ozbiljne nacionalne politike, no vanjska politika, kao jedna od bitnih predsjedničkih nadležnosti, nedvojbeno je područje na kojemu je vodila u najmanju ruku solidnu politiku.

Sukus njezine vanjske politike svodio se na pozicioniranje Hrvatske u srednjoj Europi, posebno u okviru Inicijative triju mora, a snažne kontakte Grabar Kitarović ostvarivala je i sa Sjedinjenim Američkim Državama, pa i s Rusijom kao dvjema od triju najmoćnijih sila danas.

Kakvu vanjsku politiku možemo očekivati od novoga predsjednika Republike Zorana Milanovića?

Snažniji angažman na tzv. Zapadnom Balkanu?

Kad je u pitanju tzv. regionalna politika, onda nedvojbeno možemo očekivati snažniji angažman na području tzv. Zapadnoga Balkana što je agenda koju je Grabar Kitarović s pravom izbjegavala jer Hrvatskoj donosi samo probleme. Sreća u nesreći je ta što je na čelu Srbije Aleksandar Vučić s kojim Milanović, barem ako je prosuđivati prema najavama, ne želi imati mnogo posla. Milanoviću, kao i ranije Ivi Josipoviću, na čelu Srbije bolje bi odgovarao neki pseudodemokratski političar poput Borisa Tadić. Tada bi politika ‘regije’ bila mnogo snažnija. S obzirom na snagu SNS-a u Srbiji (gotovo 700.000 članova) teško je očekivati da će u toj državi doći do promjene vlasti osim ako se za to ne odluče ‘veliki igrači’. Kao što je u jednom od prošlih brojeva Hrvatskoga tjednika već zapaženo, u odnosu na Bosnu i Hercegovinu Milanović teško može voditi politiku kakvu je vodio Stjepan Mesić. Već i njegov posjet Mostaru tijekom nereda 2014. pokazuje da Milanović ne misli voditi probošnjačku politiku. Iako je ranije prijateljevao sa Željkom Komšićem, čini se da je među njima došlo do razlaza.

Odnosi sa Slovenijom

Govoreći o ostalim državama bivše Jugoslavije, Milanović je kao potencijalnoga hrvatskog saveznika apostrofirao Sloveniju. I nema pri tom sumnje kako je riječ o državi s kojim bi bilo najprirodnije da imamo najbliže odnose jer nam je u svakom pogledu (osim dakako i BiH koja je i hrvatska država) slovenski narod povijesno, vjerski i kulturološki blizak. Ili, preciznije rečeno, trebao bi nam biti blizak. Slovenska, međutim, politika već više od sto godina, eufemistički govoreći, nije pretjerano sklona Hrvatskoj.

Od Antona Korošeca, preko šurovanja sa Srbijom početkom devedesetih (dogovor srpskih i slovenskih intelektualaca da Slovenija može izići iz Jugoslavije pod uvjetom da se Srbima prizna pravo na stvaranje tzv. Velike Srbije) do Ljubljanske banke i spora oko Savudrijske vale. Hrvatskoj je u interesu relaksirati odnose sa Slovenijom, posebno ako uzmemo u obzir nesigurno balkansko geopolitičko i sigurnosno okruženje, no nismo sigurno koliko je to realno dok Slovenija vodi politiku kakvu vodi, a koja je u mnogim aspektima sklonija Srbiji, nego Hrvatskoj.

Suradnja s federalističko-unionističkom osovinom?

Na širem europskom planu Milanović je rekao kako će partnera tražiti u francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu. To je jasan znak njegova pristajanja uz federalističko-unionističku struju (osovina Berlin-Pariz) koja više i ne skriva kako od Europske unije želi stvoriti Sjedinjene Europske Države. Dakako, pristajanje uz federalističko-unionističku struju znači i otklon od suverenističke (geo)politike država Višegradske skupine.

Za Milanovića Orban je ‘mali diktator’, a Baltičko i Crno more opasni su. Ako su to ‘opasna mora’, što tek reći o politici guranja Hrvatske na tzv. Zapadni Balkan? Nije li upravo Balkan opasno okruženje koje je Hrvatskoj u prošlosti donosilo jedno probleme i nesigurnosti? Milanović je spominjao i bolje odnose s Austrijom. Ako je već tako, zašto se ne bi ugledao na austrijskoga kancelara Sebastijana Kurza koji gradi odlične odnose s državama Višegradske skupine?

Odlazeća predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na nedavnoj konferenciji u Davosu komentirala je sudjelovanje Milanovića u Inicijativi triju mora. ‘Što se tiče novoga predsjednika, to je njegova odluka hoće li će sudjelovati ili ne. Ja bih mu svakako preporučila da sudjeluje. Međutim, vjerujem da se Hrvatska ne će povući iz Inicijative jer on nije na predsjedničkoj razini nego i na mnogim drugim razinama, kako predsjednika Vlade, resornih ministarstava do samog biznisa’ – istaknula je Grabar Kitarović.

Hrvatska i Inicijativa triju mora

Prema svemu sudeći, Milanović ne će raditi na daljnjoj afirmaciji ove Inicijative, a s obzirom na nepostojanje njezinoj potpore na razini Vlade, izgledno je kako će se Hrvatska ponovno udaljiti od srednjoeuropske (geo)politike, one koja je jedina u skladu s hrvatskom poviješću, kulturom i tradicijom, a Hrvatskoj bi mogla donijeti i geopolitičke i ekonomske benefite. U stručnome članku ‘Inicijativa triju mora – Korijeni, ideje i perspektive’ (časopis Obnova, br. 12, Zagreb, prosinac, 2019., str. 183.-184.) autor ovih redaka ovako je sublimirao hrvatsku poziciju u okviru Inicijative triju mora: ‘(…) Hrvatska bi se upravo putem Inicijative triju mora mogla reafirmirati kao srednjoeuropska država što bi joj omogućilo nova partnerstva i strateška savezništva. Inicijativa triju mora Hrvatskoj mogla bi donijeti i geopolitičke benefite. Izgradnjom LNG terminala na Krku – a to je, ponovit ćemo, jedini projekt koji je na summitu u Varšavi expressis verbis spomenuo Donald Trump – Hrvatska bi se mogla snažnije afirmirati kao strateški partner Sjedinjenih Američkih Država, i dalje najmoćnije države svijeta. Hrvatska bi izgradnjom LNG terminala dobila priliku postati tranzitna zemlja za srednju Europu jer bi moglo doći do gradnje plinovoda do drugih zemalja, a Hrvatska bi zarađivala na tranzitu. Hrvatska će izgradnjom LNG terminala biti manje ovisna o ruskome plinu čime će smanjiti energetski rizik. U slučaju postojanja LNG infrastrukture, brodovi iz raznih krajeva svijeta mogu do Hrvatske transportirati ukapljeni plin, bilo da je riječ o SAD-u, Kataru, Egiptu itd. Kad je Litva izgradila LNG terminal, ruski je Gazprom praktički istoga trenutka snizio cijenu plina za Litvu za čak 20 posto. Diverzifikacija nabave i konkurencija – jasno – donose niže cijene. U okviru Inicijative triju mora Hrvatska ima interes izgradnje nizinske pruge Zagreb-Rijeka-mađarska granica, kao i interes za druge infrastrukturne projekte koje bi mogla donijeti veća suradnja država između Jadrana, Baltika i Crnog mora. Inicijativa donosi i veću važnost Luke Rijeka, koju je EU još 2010. proglasila strateškim prometnim koridorom za operativno povezivanje sa zemljama Bliskoga, Srednjega i Dalekoga istoka kao najvažnijim tržištima svijeta. Tu je i veća važnost Koridora VC kao regionalne poveznice na pravcu Baltik-Srednja Europa-Jadran. Poboljšanje željezničke, lučke i cestovne prometne infrastrukture te povećanje prometne važnosti Hrvatske po logici stvari pozitivno bi utjecalo na jačanje hrvatskog gospodarstva. U okviru Inicijative triju mora Republika Hrvatska, dakle, nedvojbeno ima svoje interese. Od predviđenih 40 projekata i 45 mlrd. eura, predviđa se da je u Hrvatskoj 11 projekata vrijednih gotovo dvije milijarde eura’.

Američko pokroviteljstvo

Kad je Inicijativa triju mora u pitanju, treba znati kako je riječ o projektu koji u korijenu ima snažnije arhitekte od isključivo država između triju mora. Dakako, riječ je o Sjedinjenim Državama kojima odgovara povezivanje država između Baltika, Jadrana i Crnoga mora kao svojevrsni klin između Njemačke i Rusije koje posljednjih godina sve snažnije surađuju na energetskome planu. Povezivanje Njemačke i Rusije noćna je mora anglosaksonske škole geopolitičkog mišljenja. Naravno, ni Inicijativa triju mora nije monolitna organizacija. I u njezinim redovima postoje različiti odnosi prema, primjerice, Rusiji. Nije ista politika prema Moskvi od strane Budimpešte ili Praga ili od strane Varšave. I među mnogim državama ove Inicijative postoje povijesni prijepori. Inicijativa triju mora ima potencijala za daljnji razvoj, no njezine perspektive ovisit će o umješnosti državnika i diplomata da prevladaju međusobne, ponegdje i disparatne interese i usmjere se na zajedničke ciljeve i projekte.

Milanović će razvijati bolje odnose s Rusijom, ali će stradati hrvatska srednjoeuropska pozicija

Zanimljivo, Milanović na predizbornome sučeljavanju nije našao riječi hvale za američkoga predsjednika Donalda Trumpa, Orbana je, kako rekosmo, nazvao ‘malim diktatorom’,ali na upit o ruskome predsjedniku Vladimiru Putinu rekao je – ‘poštujem’. Orban ipak manje autoritarno vlada Mađarskom, nego Putin Rusijom, no zanimljivo je kako Putina Milanović ne smatra diktatorom. A ubrzo nakon izborne pobjede Putin je pozvao Milanovića da bude njegov gosta u Moskvi na obilježavanju 75. obljetnice pobjede u Drugome svjetskom ratu. Je li veza Milanović-Putin u korijenu Milanovićeva protivljenja Inicijativi triju mora, za sada ostaje misterij. No jedno je sigurno: Milanović je najavio kako će se u vanjskoj politici voditi izrekom kako ne treba sva jaja držati u jednoj košari pa je jasno kako namjerava imati dobre odnose i s Rusijom. Na kraju bi, čini se, glavna žrtva njegove vanjske politike mogla biti hrvatska srednjoeuropska pozicija. Kao i mnogo puta u povijesti. A kad nismo u srednjoj Europi, onda smo na Balkanu. Trećega nema…

Davor Dijanović

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo