Brisani prostor – N. Piskač: Oaza neometane zloporabe diplomatskog imuniteta

Bečka konvencija o diplomatskim odnosima i njezino zaobilaženje

Bečka konvencija o diplomatskim odnosima usvojena je godine 1961. Stupila je na snagu 1964. Pravila diplomatskih odnosa ugrađena u nju predstavljaju “kombinaciju kodifikacije i progresivnog razvoja međunarodnog prava s obzirom da uključuje jasno uspostavljena pravila, ali i ispunjava praznine u slučajevima u kojima međunarodna praksa nije ponudila rješenja. Bečka konvencija istovremeno regulira ponašanje države primateljice te nameće dužnosti diplomatskim predstavnicima da poštuju njene zakone i pravila”.

Dužnost diplomata je nemiješanje
u unutarnje poslove države primateljice

U članku 41. u engleskoj originalnoj inačici teksta Bečke konvencije o diplomatskim odnosima stoji – „…the duty of all persons enjoying such privileges an immunities to respect the laws and regulations of the receving State. They also have a duty not to interfere in the internal affairs of that State“. To će reći – „…dužnost je svih osoba koje uživaju takve povlastice i imunitete poštovati zakone i uredbe zemlje primateljice. One isto tako imaju dužnost ne miješati se u unutarnje poslove te države“.

Na web stranici Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija neslužbeni tekst čl. 41., međutim, ublažen je u korist diplomata i kaže: „Bez štete po svoje povlastice i imunitete, sve osobe koje te povlastice i imunitete uživaju, dužne su poštovati zakone i propise države primateljice. One su također dužne uzdržavati se od miješanja u unutrašnje poslove te države“. Velika je razlika u značenju između riječi „dužnost“ i „(s)uzdržavati se“.

„Izraelski veleposlanik bez dlake na jeziku govori o propaloj kupnji borbenih aviona, porastu antisemitizma, minimiziranju ustaških zločina i smaknuću iranskog generala Sulejmanija“ – neobično je dugačak naslov ispod kojega je Ilan Mor, izraelski veleposlanik, objavio u državi primateljici intervju na tportal.hr-u Je li se u intervjuu nije mogao samo (s)uzdržati ili je zaboravio svoju dužnost nemiješanja u unutarnje poslove države primateljice?

Klasično kršenje diplomatske dužnosti u državi primateljici

Na korektno novinarsko pitanje – Koji je vaš stav prema glorifikaciji nacističkih režima iz Drugog svjetskog rata? – diplomat je iznio svoju ocjenu o unutarnjem stanju države primateljice, kao da je ovlašteni međunarodni tutor. Među ostalim odgovorio je: „Postoje ljudi i skupine, a smatram da se u Hrvatskoj nalaze u manjini, koji bi htjeli promijeniti prihvaćeni narativ o holokaustu i ustaškom režimu te o korištenju uzvika ‘za dom spremni’ sa svim negativnim konotacijama. Žele promijeniti, minimizirati, relativizirati zločine ustaša i njihovih suradnika… Hrvatska se mora poput Njemačke, na primjer, suočiti s prošlošću i iz toga izvući nužne pouke. Nitko ne govori o kolektivnoj krivnji hrvatskoga naroda, govorim o kolektivnoj odgovornosti hrvatskih građana da ustanu i kažu da neće prihvatiti negiranje holokausta, relativizaciju i promjenu narativa… Kako to da u hrvatskim gradovima ulice još uvijek nose imena Hrvata koji su počinili zločine tijekom holokausta, kao npr. Mile Budak? Kako to da je 75 godina nakon holokausta pozdrav ZDS koji odgovara pozdravu Heil Hitler još uvijek prihvaćen u hrvatskom društvu? Kako je moguće da 75 godina nakon holokausta grupe i pojedinci još uvijek poriču holokaust, umanjuju ga i pokušavaju prikazati Hrvatsku kao žrtvu? Kako to da postoje grupe i pojedinci koji poriču kriminalni karakter Jasenovca? To su pitanja koja hrvatsko društvo, političari, akademici i vođe trebaju razmatrati“.

Veleposlanik je zaboravio na čl. 41. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima ne samo u navedenom odgovoru već i odgovarajući na pitanje o tomu treba li u Zagrebu izgraditi spomenik posvećen žrtvama holokausta ili kako to predlažu neke židovske organizacije da bi bilo bolje izgraditi spomenik žrtvama ustaškog režima. Kazao je: „To je unutarnja stvar židovske zajednice i ja ću podržati njihovu odluku“. Dakle, ne odluku države primateljice, već odluku židovske nacionalne manjine.

Na općenito pitanje – Što mislite o porastu antisemitizma u Europi? – veleposlanik se opet pronašao u unutarnjim stvarima države primateljice. Među ostalim rekao je: „Čuo sam da je broj škola koje idu u Jasenovac ove školske godine nadmašio očekivanja Ministarstva kulture, što je za mene pozitivan znak. Nadam se da će iduće godine sve škole otići u posjet Jasenovcu. Dakle, antisemitizam je u porastu u Europi, antisemitizam posvuda raste jer je to kronična bolest, kao što sam rekao. Ono što me više od toga zabrinjava u Hrvatskoj jest pokušaj izmjene narativa i pokušaj portretiranja povijesti kroz pozitivnije slike, kao i pokušaj prikazivanja Hrvatske kao žrtve nacističke Njemačke, što nije istina“.

Miješanje nije obostrano, recipročno

Navedeni citati u kontekstu Bečke konvencije predstavljaju klasično miješanje u unutarnje stvari i grubo kršenje diplomatske dužnosti. Zahtijevaju i primjerenu reakciju države primateljice, koja je, dakako, izostala. No, bi li izostala reakcija da je hrvatski veleposlanik uoči blagdana Stepinčeva javno ukorio Izrael (ne kao kolektivnu krivnju, već kao „kolektivnu odgovornost“) zbog činjenice što nije, unatoč nedvojbenim povijesnim dokazima, uvrstio Alojzija Stepinca u Pravednike među narodima?

Bi li takav potez hrvatskoga veleposlanika bio ocijenjen suprotivo veleposlaničkoj dužnosti nemiješanja u unutarnje stvari Izraela? Ili da javno komentira imena ulica u Izraelu? Ili da tamošnjim školama preporuča gdje moraju odvesti svoje učenike (npr. u Vukovar, Škabrnju ili možda u Srebrenicu)? Ili da proučavanje nekog segmenta židovske prošlosti proglasi „kriminalnim karakterom“? Ili da državljanima Izraela tumači kako nisu dovoljno učinili na promicanju istine o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku s elementima genocida nad Hrvatima? Ili da artikulira pitanja kojima bi se trebali baviti izraelsko društvo, političari, vođe i akademici? Ili da se Izrael mora ugledati na neku državu i suočiti se s prošlošću, te iz toga izvući nužne pouke?

Naime, kaj. Kod ozbiljnih partnera u međunarodnim odnosima reciprocitet igra jednu od presudnih uloga. K tomu međunarodni odnosi ne priznaju i ne poznaju povlaštene države, kamoli povlaštene diplomate u državama primateljicama.

Što je to kad strani veleposlanici kreiraju sastav vlade države primateljice?

U pogledu poštivanja čl. 41. Bečke konvencije Hrvatska je jedna od najliberalnijih europskih, srednjoeuropskih i mediteranskih država. Gotovo da i nema diplomata neke od jačih europskih i svjetskih država koji se nije upustio u nedopustivu avanturu miješanja u unutarnje stvari države primateljice, dok su istodobno hrvatski diplomati na službi u europskim i svjetskim državama gotovo nevidljivi. Vratimo se u bližu nam povijest, kako bismo uvidjeli da je miješanje veleposlanika Mora u unutarnje stvari uvelike i posljedica dosadašnjih propusta države primateljice.

U unutarnje stvari svake države spadaju državni izbori i sastavljanje vlade. Godine 2003. u Hrvatskoj su provedeni izbori na kojima su komunisti izgubili. To se nije dopalo europskom diplomatskom koru. Stoga su se veleposlanici država EU akreditirani u Hrvatskoj sastali i putem talijanskoga veleposlanika (kroz Večernji list i Slobodnu Dalmaciju), ali i jednog „diplomata utjecajne zemlje EU“ (kroz Novi list) poslali javno poruku, „da bi koalicija HDZ-a i SDP-a u ovom trenutku bila najbolje rješenje za Hrvatsku“, jer bi se time izbjegla „nestabilnost vlade i zajamčio nastavak približavanja Hrvatske Europskoj zajednici“. I ovo: „Njemački veleposlanik u Hrvatskoj Gebhardt Weiss potvrdio je u pismu predsjedniku HSP-a Anti Đapiću ocjenu kako bi ulazak njegove stranke u koalicijsku Vladu bio štetan za Hrvatsku“.

Izvršen je snažan pritisak diplomata stranih država na mandatara Ivu Sanadera s izravnom porukom da odbaci HSP i u koalicijsku vladu uvede (inkluzivira, rekao bi Plenković) SDSS. Razlog navodnoga odbijanja HSP-a je bila „ustaška ideologija“. Danas je jasno da je to bila obična floskula, a pravi razlog bio je pokoravanje Hrvatske politici neoproštene pobjede i pretvaranje države u dio „prostora bivše Jugoslavije“. Izmišljena „ustaška ideologija“ predstavljala je batinu, a daljnje približavanje EU bila je mrkva. Od Sanadera do danas hrvatske su vlasti igrale na mrkvu. Zato i jesmo tu gdje jesmo.

Kazna za miješanje – persona non grata

Uglavnom, već tada u prosincu 2003. Hrvatska je trebala reagirati u skladu s Bečkom konvencijom i reći njihovim ekselencijama, koje očito drže da je Hrvatska oaza zloporabe Bečke konvencije, da su persone non grata. Nije to učinjeno i sad već dvadeset godina imamo kontinuitet miješanja stranih diplomata u unutarnja pitanja države Hrvatske. Postalo je normalno ono što Bečka konvencija ne dopušta. Veleposlanik Ilan Mor samo je posljednji, ne i zadnji, primjer.

Zloporabama diplomatskih imuniteta, među ostalim, bavi se izvorni znanstveni rad „Zloupotreba diplomatskih imuniteta u suvremenoj diplomatskoj praksi: izazovi i moguća rješenja“, dviju znanstvenica s Fakulteta političkih znanosti, Đane Luša i Marijane Polenus (2016.). Tamo stoji: „Ponekad država primateljica može imati problem s diplomatskim predstavnikom, najčešće ako je učinio djela protivna zakonu, te zloupotrijebio svoje imunitete i privilegije. Iako mu država primateljica ne može suditi, može uputiti demarš (francuski démarche) državi šiljateljici u kojem može tražiti da se toj osobi oduzmu diplomatski imuniteti i privilegije. U tom slučaju, najčešće država primateljica takvu osobu proglašava persona non grata. To znači da je osoba nepoželjna i neprihvatljiva u državi primateljici. U članku 9. Bečke konvencije također se navodi da država primateljica ne mora objasniti svoj razlog proglašenja osobe kao persona non grata, a to može učiniti čak i prije njenog dolaska (MVEP, 2017c). ‘Do takvog postupka države primateljice ipak najčešće dolazi kod najvećih povreda pravila međunarodnog ponašanja, kao što su špijunaža, otvoreno miješanje u unutrašnje poslove države primateljice, teške zloupotrebe diplomatskog imuniteta radi šverca droge, zlata, valute i sl.’ (Nick, 1997: 26)“.

Poslije odlaska OESS-a iz Hrvatske (jedva smo ih se riješili) nad Hrvatskom ne postoji nikakav aktivan međunarodni monitoring, još manje neko tutorstvo. Pogotovo ne tutorstvo ovdje spomenutih Njemačke, Italije ili Izraela. Baš kao što niti te države nisu pod ničijim tutorstvom. Ako će Hrvatska jednoga dana prihvatiti puninu činjenice da je slobodna i demokratska država i ukinuti logiku države shvaćene kao poligon za vježbanje politike neoproštene joj pobjede i oaze za neometano miješanje stranih diplomata u unutarnja pitanja, morat će posegnuti za onim alatima koje joj pruža Bečka konvencija o diplomatskim odnosima. Nju je prihvatila čak i pokojna, u elitama više-manje neprežaljena, totalitarna komunistička Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Vrijeme je da ju i Hrvatska u punoj mjeri počne primjenjivati.

Prilozi:

Intervju s Ilanom Morom, Tportal.hr, 9. veljače 2020.
Đapić uputio novo pismo njemačkom veleposlaniku u RH, Index.hr, 3. prosinca 2003.
Nema u EU ni ako HSP izvana podupre vladu, Vecernji.hr, 3. prosinca 2003.
EU traži koaliciju HDZ-a i SDP-a, Index.hr, 3. prosinca 2003.
Talijanski veleposlanik: HSP u vladi ugrozio bi put Hrvatske u EU, Index.hr, 29. studenoga 2003.
Minimalne su šanse za razgovor s HDZ-om, Vecernji.hr, 2. prosinca 2003.
HSP1861/SD, 16. prosinca 2003.
HSP1861/VL, 3. siječnja 2004.
Đ. Luša, M. Polenus, Zloupotreba diplomatskih imuniteta u suvremenoj diplomatskoj praksi: izazovi i moguća rješenja, Forum za sigurnosne studije, Vol. 2, No. 2, 2018.

Nenad Piskač

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo