Vera Primorac: KAD JE BAL, NEK’ JE MASKENBAL II

„Od svih obmana, samoobmana je jedna od boljih.“

 “Prije je bilo bolje”- nema dana a da to ne čujemo. Bilo od poznanika, od prijatelja, bilo od susjeda,  na ulici, na tržnici ili  u kavani…

A to tako traje, skoro punih 30-ak godina.

Zato, svima onima kojima je bilo bolje i ljepše u onoj njihovoj, a nama danas, hvala dragom Bogu, i bivšoj, kada im ovdje nije dobro-jer su ovdje samo po zadatku-onda neka idu tamo gdje će im biti bolje i gdje su za djelovanje i dobili naputke. Ali, neka onda ostave i sve ono što su stekli u ovoj NAŠOJ HRVATSKOJ, njima tako mrskoj.

A, „mladima poručujemo neka ne vjeruju tim njihovim lažima! Da bi saznali kako nam je nekad „bilo lijepo“, neka u jednu prostoriju u koju ne će ulaziti deset dana, ostave računalo, kao i svako prijenosno- kako oni kažu- laptop, TV iz svake sobe, svu modernu kućnu opremu, svu IN garderobu poznatih marki, luksuzni auto ili bilo kakav auto oca i majke, zaključaju ga pa ključ sakriju, neka deset dana ne jedu ni banane, ni mlijeko, ne piju kavu, ne idu u kafiće i kavane, ne koriste stroj za pranje rublja, neka sve peru na ruke sapunom u kućnoj izradi, neka otpišu i stroj za pranje posuđa, neka deset dana rade u vrtu jer će samo tako moći jesti svježe povrće, pa onda odu hraniti svinje i koke, jer drugačije ne će moći jesti meso, pa nek’ nabave i plave kute za školu, jer nisi mogao nositi ništa drugo- pa neka onda bace u smeće sve nove i stare cipele koliko ih sada imaju, i ostave samo jedan par koji će nositi narednih tri-četiri godine, neka se pozdrave s maturalnim, sa zimovanjem i skijanjem, s izlascima….

I ima tu još milijun malih i velikih stvari koje bi se morale uraditi da bi se vidjelo koliko nam je nekada bilo „lepo“. A ja, ima još nešto! Umjesto odlaska na more ili planine, trebalo bi se pripremiti i za „dobrovoljne radne akcije“ ( iako nam ni danas ne bi to bilo zgoreg), na kojima se grade pruge.

„DOBROVOLJNO, naravno!!!

Jer su se onda gradile pruge nepostojećeg „bratstva i jedinstva“, a danas bi se mogle graditi i one naše, POSTOJEĆE  HRVATSKE, HRVATSKE ZA SVA VREMENA“.

(preneseno s jednog internetskog portala).

„VLASTITI SE SUVERENITET NIKADA NE SMIJE DIJELITI S DRUGIMA“ rekao je netko mudar.

„O, kako nam je nekada bilo“ i dalje viču i urliču drugovi antife. Pa, iako ta olinjala fraza nema nikakvog pokrića niti neke logike, uvijek nam se to perfidno podastire, ne baš cijelo vrijeme, ali s vremena na vrijeme.

No, nažalost, i sada nam nameću slične i skoro iste mitove i bajke. I sada bi htjeli nekakvu, Bože im oprosti, socijalističku demokraciju koja je, gle čuda, propala davnih dana, svugdje po bijelom svijetu. Čak i kod njihovih vrlih prijatelja liberala iz Velike Britanije koji su se oslanjali na socijalizam, tamo negdje 79. u vrijeme premijerskog mandata  Jamesa Callaghana, pa onda, kao takvi, neslavno propali i nestali s političke scene njihove kraljevine.

Ali, evo sada i nas -tu negdje-tu gdje i jesmo. Već i jesmo, po svemu sudeći, dobro zagazili u njima dragi region. Zahvaljujući našim „poštenim, umnim i domoljubnim političarima“.

A Tuđmanu su se, potkraj devedesetih, podsmjehivali kad je upozoravao na opasnost povratka Hrvatske u jugoslavenske okvire.

Govorili su da su to njegove opsesije, bez utemeljenja u stvarnosti.

Tek danas vidimo koliko je bio, kao političar  dalekovidan i mudar, u odnosu na svoje suvremenike. Jer, danas je, nažalost, skoro svima u Hrvatskoj, postalo normalno da je u velikoj većini medija, barem polovina vijesti iz tzv. regiona. Dok Hrvatski političari za to vrijeme, i oni lijevi i oni desni, kao mantru ponavljaju kako je ”hrvatski interes da Srbija što prije uđe u EU”.

Te tako ispada, kako i Hrvatska i hrvatska kultura i tradicija  postoje samo zato, da bi se što prije zbratimila i ujedinila sa srpskom. U bratski i drugarski savez.

I  sve ono što nije na tom tragu, proglašava se kamenjarskim, ognjištarskim, krkanskim, nazadnim, manje vrijednim i gura na margine.

–To ti je, moja Lucija, već odavno znano.  Iste su to note, ista melodija.  Kao i u vrijeme Juge. Još im samo nedostaje „bratstvo i jedinstvo“, pa  da sve bude…

isto kao prije.

– Ma, pusti ih! Puste su im to sanje, moja Monika! Jer je i naša drugarica Peović (jedna od jedanaest kandidata u utrci za predsjednika), isto kao i oni engleski liberali iz 79. na čelu sa Callaghanom, „plesala samo jedno ljeto“.

– Ne brini ti za nju! Dočekala je ona, ovih dana, svojih pet minuta. Njen rodni grad je postao prijestolnica kulture. Pa nam je kultura cvjetala na sve strane.

Zato su se i slali pozivi, svima i svakome, na tu kulturnu svetkovinu iliti svetkovinu kulture, a posebice rođenim Riječanima (ako ih danas uopće i ima) i onim drugim, probranim. Jer će samo oni, tako kažu  (što se i vidjelo po ushićenim licima nazočnih), shvatiti sve upućene kulturne poruke i njima i nama ostalim građanima.

Pa, drage moje Hrvatice i Hrvati, Rijeka nam je grad tolerancije i multi-etičnosti, otvoren grad, grad koji prima sve ljude otvorenog srca.

Naravno one koji misle kao i oni.

To se najbolje i vidjelo po onome što su nam oni i predočili. Od zastava bivše Juge, zvijezda petokraka, himne bivše nam države-gdje se bratski miješalo i srpski i hrvatski, i sloveni i slaveni, pa se onda širilo i proširilo- sve do Bella ciao. Da se valjda netko, ne daj Bože, ne bi uvrijedio što je zapostavljen ili izostavljen.

Ali je, zato, u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, na svečanom otvaranju, jedino što je Hrvatsku predstavljalo, bili su Putokazi, koji su otpjevali hrvatsku himnu “Lijepa naša domovino”.

A, drugarice su, nakon što su otpjevale, okrenule leđa publici.

„NEMA NAS“!, stajalo je  ispisano.

 „Nema nas“, kažu. A koga to nema? Jer, nas Hrvata, hvala dragom Bogu, još ima! I bit će nas!!!

„Još Hrvatska ni propala dok mi živimo,

visoko se bude stala kad ju zbudimo.

…Hoj Hrvati, bratjo mila, čujte našu reč,
Neće naš rasdružit’ sila, baš nikakva već;
Nas je negda jedna mati Draga rodila,
Z jednim nas je Bog joj plati!
Mlekom gojila.

Hura! nek’ se ori i hrvatski govori!

Hura! nek’ se ori i hrvatski govori!

I svi su kulturnjaci iz grada, okoline, regiona i šire, u tome sudjelovali i bili predstavljeni. Ali mi je, moram to iskreno reći i priznati-  iz dna srca i duše-nedostajao Let3.

Nedostajao mi je onaj njihov avangardni izgled, njihov futuristički nastup s pratećom glazbom i proizvedenim zvukovima, uz paljbu čepova iz njihove pozadine tj. njihove stražnjice.  Sigurna sam kako bi to fasciniralo i „vascelo“ gledateljstvo, i ostavilo, zbog cjelokupnog umjetničkog dojma i kulturnih dosega, neizbrisivi trag u sjećanju nazočnih gledatelja. Ipak, oni nisu, na njihovu sreću, ostali uskraćeni. Jer, tu je bio nazočan kao voditelj, jedan od njihovih vrsnih i vrhunskih članova.

Ipak, mora se priznati…što jest-jest: Sve, sve je taj dan u Rijeci bilo vrhunsko i na visokom nivou.

A tek prateća im glazba!? Nemam riječi.

Milina za uši.

Tu se sviralo, pililo, rezalo, režalo, oštrilo, tupilo, lupalo, bubnjalo, drečalo, ječalo i zvonilo… Pa se sve to skupa stopilo u pravu simfoniju bratstva i jedinstva iliti Operu industriale. I svi su tzv. lijevi intelektualci bili oduševljeni i ushićeni, onim viđenim i doživljenim.

A o „oduševljenju“ našega velikog Zajca (zbog zlouporabe njegove opere u njegovoj kući), koje bi uslijedilo da je kojim slučajem živ, da i ne govorim.

E, da je kojim slučajem živ…

Bilo je, mora se priznati, na sve to izvedeno, i mnoštvo ljubomornih kritičara i kritika. Ali, nazočni znalci i znalci ocjenjivači, znali su im, onako multi-kulti, odmjereno i kulturno… odmjeriti. No, ne ću reći kako i s čime, jer nije kulturno.

GLAS NARODA

• E sad će u obnovljenom Titovom brodu “Galeb”, galebar Vojko zvani “ambrela” i gostom si Radetom Šerbedžijom te kulturnjacima iz riječkog kazališta i Rudanicom da se voza na račun državnih obveznika, od Rijeke pa sve do Golog otoka, da upozna svijet sa crvenom zvijezdom petokrakom te njenom učinkovitošću. Posljedice nebitne.
• Za ovakvo s.anje toliki novci? I nitko neće odgovarati za izdaju, provokaciju i sramoćenje Hrvatske države. Zašto je država, ako je uopće to uradila, odobrila održavanje te budalaštine? Tko je odobrio budžet? Jesu li oni uopće normalni? Što to tamo vrijedi da toliko košta? Gledala sam prvih po ure, malo više, pa mi se zamračilo ispred očiju od muke. Pa, jesmo li mi stvarali državu za ovu debilariju koju oni zovu umjetnost? Jesu li oni sigurni da znaju što je umjetnost? Jer, avangarda ima i lijepih i kvalitetnih djela, ali za ovo nemam niti jednu lijepu riječ, osim…sramota.
• 500 milijuna kuna od toga 350 milijuna od građana.

Zato, svim podržavateljima pitanje…zašto? Grad koji nema odgovarajuće kolodvore, koji ima ruinirane zgrade, grad koji je ostario, grad s najvećom stopom iseljavanja u Hrvatskoj, demografskim slomom (dva puta više umrlih nego rođenih) je nažalost na putu potpunog uništenja. A vlastodršci, na čelu sa Kim Kum Obijem, sebe su i svoje namirili.

• Oduvijek je tako bilo u našoj “naprednoj Rijeci”, samo sada to zna cijeli svijet i cijelo naše okruženje.

– Baš lijepo! Zar ne, Lucija!? Tako je sada pred nama cijela godina dana da se kulturno uzdižemo. Samo se nadam, kako će na kraju balade, naš vrli gradonačelnik Rijeke, nakon svega što je radio, grabio i gradio, tijekom prethodne četiri godine, dobiti ne samo još koje kilo više, nego i nešto drugo osim slasne torte u obliku, ne ću ni sada reći čega-bilo bi nepristojno i nekulturno služiti se takvim nekulturnim izričajem- baš u ovoj godini kada je naša Rijeka postala centar svekolike europske kulture, a njen kulturni lučonoša, tj. gradonačelnik Rijeke, dobio visoko priznanje, od te iste europske intelektualne i kulturne elite.

– Pa, valjda je to i zaslužio, moja Lucija!?

– U pravu si! Zaslužio je. Radio je, radio… Svi se, zato, na njega trebamo ugledati! Pa onda zorno pokazati cijelom svijetu, kulturno i europski:

KAKO NAM JE PRIJE BILO LIJEPO

Ma, koga briga za Hrvatsku i Hrvate!? Koga briga za hrvatsku kulturu, povijest, tradiciju? Koga briga!???

Treba i isticati jugo zastave, postavljati zvijezde i pjevati pjesme partizanske.

Treba ispirati mozak naivnim i bedastim  Hrvatima.

Jer, ponovljena laž nekoliko puta, uskoro postaje i općeprihvaćena istina. Dobro to znaju naše antife pa nam zato i bacaju prašinu u oči.

„Danas ništa ne valja.

Prije je bilo sve krasno i bajno“.

A, da bi sve to što govore i rade djelovalo što uvjerljivije, najprije se mora među običan puk baciti i  poneka kost razdora.

– E,  dragi moji Hrvati i Hrvatice, za to su naši jugofili uvijek spremni! Tu su im uvijek pri ruci i  partizani, i navodne ustaše, i nekakve ustaške  zmije. A kada se i to istroši i ne poluče određeni rezultati, prelazi se odmah na izvlačenje grijeha zatucanih desničara tj.

krkana, a potom na veličanje njihove nikad prežaljene Juge.

„O, kako nam je nekad bilo lijepo!“, uzdišu i pate naši jugonostalgičari.

Zato su, neki kažu, Peovićka i antifati drugari, bili u Zagrebu nešto kao predgrupa nastupu Lepe Brene, a Lepa Brena uvertira za Operu industriale.

Jer, kad se bratske ruke slože, sve se može, sve se može!

O, KAKO NAM JE NEKAD BILO LEPO!!!

– Njima je u Jugi, moja Lucija, stvarno bilo lijepo. Ništa nisu izmislili niti slagali.

Pa bi i sada sve to „lijepo i lepo“, ponovo vratili.

Pa su tako ponovo vratili i Lepu Brenu i njihovu i njenu Jugoslovenku.

Pa se, tako, zaori i Jugoslovenka u srcu Hrvatske, u samom njenom glavnom gradu, i zavijori jugo-zastava.

„Oči su mi more Jadransko
Kose su mi klasje Panonsko
Sestra mi je duša Slovenska
Ja sam Jugoslovenka“, peva Lepa Brena.

Nek se vidi, nek se zna i ovo je Srbija.

“Folk je narod, turbo je sustav ubrizgavanja goriva u cilindar motora. Turbofolk je izgaranje naroda. Turbofolk nije glazba, to je pobuđivanje najnižih strasti kod ljudi. Ja nisam izmislio turbofolk. Ja sam mu dao ime. Uz turbofolk vezane su sljedeće stvari: meso na ražnju, piće, pornografija, niske šovinističke strasti, kriminalci, silikoni, droga, terenci s niskoprofilnim gumama, kladionice, sapunice, stadioni, modni kreatori, politički marketing“ i, meni najdraža usporedba, “turbofolk je glasački listić koji omogućuje svakoj budali da ga ispravno popuni”, izjavio je idejni tvorac toga imena.
„To ništavilo koje odjekuje i zavodi sračunato se iz Srbije uvozi u Hrvatsku i po namjeri se ne razlikuje od uvezenih Miloševićevih mitinga otprije 30 godina na kojima se također pjevala “Jugoslovenka” i uzvikivalo “Ovo je Srbija”.

Agresija je to neukusa i primitivizma.

Jer „kad bi se pravila hijerarhija vrijednosti na kojima se temelji država, Lepa Brena i njena glazba, bila bi na samom dnu. Njezine pjesme i pjevanje nemaju ni umjetničke, ni ljudske, ni moralne osobine, ali svojom privlačnošću za glazbeno neobrazovanu publiku, uspješno prikrivaju nedostatak takvih osobina i u samome  hrvatskom društvu.

…Pa, dok se Marku Perkoviću Thompsonu, hrvatskom glazbeniku i hrvatskom branitelju, zabranjuje održavanje koncerata u Hrvatskoj, i dok traje nesmiljena kampanja da mu se zabrani i nastupanje u inozemstvu, pjevači turbofolka koji su otvoreno poticali na velikosrpsku agresiju protiv Hrvatske, slobodno nastupaju diljem Lijepe naše“.

Naravno, uz potporu njihove države, tj. Srbije.

„Hoće li, ikada, ljudi moji dragi, hrvatska država i nadležne institucije smoći snage pa učiniti pravu stvar i otvoriti prava vrata pravim vrijednostima? Koje će, onda, ponuditi Hrvatima, hrvatskim građanima, mladima i djeci.

Ponuditi Naše vrijednosti. Za Našu svjetliju budućnost.

–Gdje je sada, moja Lucija, porez na šund? Proglasiše šundom stručne i povijesne knjige generala Praljka, a šund-onaj pravi-svugdje je oko nas. Iako nam je tu

pošast, još davnih dana, najavio pokojni Aleksandar Tijanić, bivši direktor TV Srbije:

„To je tempirana „Tijanićeva bomba“ koja može biti i upravljiva, i kontrolirana, a može ponekad i eksplodirati kada determinirani kaos to nalaže.

…Mi Srbi lansirali smo na Hrvatsku bombu koja će eksplodirati kad-tad i ne možete se spasiti. Ona je uništila Srbiju. To je folk muzika. Bez nje se nije ni moglo ratovati na Balkanu. Ona je srpski najznačajniji proizvod i vi u Hrvatskoj morate učiniti sve da to ugušite“.

To bi najprije trebalo početi „od  grada kojemu je nekada na čistoći i civilizacijskom nivou zavidio i sam Beč, pa su ga Bečani i prozvali „beli Zagreb grad“.

A takvog ga, nažalost, još uvijek pamte, samo rijetki Zagrepčani. Jer, stoljetna jugoslavenska „kuhinja primitivizma“, razdire ga i ovih dana i u centru grada i na njegovim rubnim dijelovima. I širi se kao kuga po cijeloj Hrvatskoj.

–Možeš li ti zamisliti Thompsona kako u Beogradu, uz ovacije publike, pjeva pjesmu “Lijepa li si”?

Naravno, ne možeš, jer bi se “cela Srbija” digla na noge. Ali, kad Lepa Brena u Zagrebu pjeva “Jugoslovenku”, Hrvatska šuti. Dok mediji s oduševljenjem, izvješćuju o nezapamćenom spektaklu.

“Ova pjesma je za sve nas koji smo bili protiv rata, ona je simbol zajedništva koje su budale uništile”, komentiraju neki iz jugofilskog jata.

Ali, tako kaže i naša Vedra Vedrana, te je i ona razvezla o Titu kojeg, kako je kazala, „kriminalci koji vladaju našim prostorima žele pod svaku cijenu svrstati među najgore svjetske zločince, a kao njegovu najveću grešku navela je da “nije pobio dovoljno idiota.

…Doduše, nikad ne možeš pobiti dovoljno idiota. Opraštam mu sve grijehe“, kaže naša Rudanica.
Izgleda mi, ipak, kako i naša Vedra, polako dolazi k pameti. Izjavila je, nedavno nešto, što od nje dosad nismo ni čuli niti očekivali:

„Ne žalim za Jugoslavijom, ja danas mnogo bolje živim nego pred četrdeset godina. Jugoslavija nikad nije bila „moja“ zemlja. Živjela sam u Opatiji i Rijeci, u dijelu zemlje koji je bio i ostao poseban. Beograd nije bio „moj“ grad, ni Zagreb. Živjeli smo u prekrasnom kraju, ceste su bile loše, automobil nije baš imao svatko, moji primorci nisu pokazivali neki interes da upoznaju svoju domovinu. Jugoslaviju nisam doživljavala „svojom“. Upoznala sam je nakon što su je ubili. Kad pomislim na Jugoslaviju, sjetim se onoga što je bilo dobro. Imali smo pravo na zdravlje, krov nad glavom, obrazovanje, posao. Klasne razlike nisu bile ovako velike. U istoj zgradi živjeli su suci, liječnici i čistačice. Nismo znali što je kriminal.“

–Istina, ali nismo ništa niti znali niti imali.

Bilo nam je, bilo nam je lijepo!!!

GLAS NARODA

 „Odlično se živjelo, nema što. Auti su se vozili na par nepar, bonovi za benzin se dilali na crno kao droga, redukcije struje i život pod lampama i svijećama, bila je normalna stvar, a nestašice mlijeka, ulja, šećera… također normalna stvar. Čak i po žvake se išlo u Trst, za ispričan vic o našem voljenom vođi ili zapjevanom domoljubnom hrvatskom pjesmom ili budnicom,  išlo se na Goli otok, ubijalo se bez suđenja na tisuće ljudi,…, a za cijelo to vrijeme, u zemlji koja nema ni mlijeka, ni ulja, šećera, benzina, struje,… naš voljeni drug Tito, uživao je u blagodatima bratstva i jedinstva i tzv. nesvrstanosti… Nitko nije smio zucnut protiv njega jer bi ga taj “dobrotvor” likvidirao istu noć, a on je uživao u luksuzu, pušio najskuplje cigare, živio na cijelom otočju rezerviranom samo za njega, na Galebu koji je u to doba bio jahturina kakvu danas nemaju ni razni Abramovići. Ručke na vratima je imao od slonovače, a slavine oblagao zlatom. I slične perverzije koje je naravno narod platio. Ceste i pruge gradile su se prisilnim radom, zvanim radna obaveza, što je značilo kako moraš uzeti lopatu u ruke i raditi do besvijesti za badava. Da bi dobio zdjelicu graha. U suprotnom istu noć “drugovi” ti upadaju u kuću, a ti završiš na Golom otoku.  Stvarno se super živjelo, nema što!

A svima koji žale za ovim zločincem, želim život kakav je bio u njegovo vrijeme: prisilni rad, Goli otok, petrolejke, svijeće i sl.

Pa, neka im je sa srećom!“

Godina je 1946. Iako je kraj te kalendarske godine, u jednoj prigradskoj osnovnoj školi, nastava tek počinje. Sve vrvi od učenika. Žagor i vreva na sve strane. Razredi dupke puni djece željne novih znanja. Znatiželjno i širom otvorenih očiju, upijajući svaku novu izgovorenu riječ, gledaju u svoju učiteljicu. Mladu i lijepu. Pridošla je, tako ona, nakon završene osmogodišnje škole i tek završenog tromjesečnog tečaja za učiteljski poziv (tako su se tada obrazovali svi kadrovi pa i onaj učiteljski), te odmah stupila na dužnost, krajem te iste godine.

A nakon što ih je sve upoznala, i nakon što su se oni

predstavili imenom i prezimenom, novopečena učiteljica upita Ivicu:

”Ivice, kaži ti nama tko je djed Mraz?”

Mali Ivica ustane, pa ponosan i sretan što zna odgovor,  glasno uzvikne:

“To je mlađi brat Svetog Nikole koji je otišao u partizane!”

E, pa da ne bismo opet počinjali od Sv. Nikole i njegovog mlađeg brata Djeda Mraza, treba nam, a i krajnje nam je vrijeme, staviti na stol, istinu o svemu.

I o Djedu Mrazu, i o Svetom Nikoli, i o našoj pravoj povijesti.

LUSTRACIJA, LUSTRACIJA!!! 

LUSTRACIJA NAM TREBA!!!

Jer, bez lustracije,

Nema nam ni istine, a ni Kroacije.

„Ne žalim za Jugoslavijom, ja danas mnogo bolje živim nego pred četrdeset godina. Jugoslavija nikad nije bila „moja“ zemlja. Živjela sam u Opatiji i Rijeci, u dijelu zemlje koji je bio i ostao poseban. Beograd nije bio „moj“ grad, ni Zagreb. Živjeli smo u prekrasnom kraju, ceste su bile loše, automobil nije baš imao svatko, moji primorci nisu pokazivali neki interes da upoznaju svoju domovinu. Jugoslaviju nisam doživljavala „svojom“. Upoznala sam je nakon što su je ubili. Kad pomislim na Jugoslaviju, sjetim se onoga što je bilo dobro. Imali smo pravo na zdravlje, krov nad glavom, obrazovanje, posao. Klasne razlike nisu bile ovako velike. U istoj zgradi živjeli su suci, liječnici i čistačice. Nismo znali  ni što je kriminal“.

Istina! Mi, obični mali ljudi, ništa nismo niti znali, niti smo išta imali.

A, DRUGOVI!?

 BILO IM JE, BILO IM JE LEPO!!!

Vera Primorac/Hrvatsko nebo